Izl 22, 20-26;1 Sol 1, 5c-10; Mt 22, 34-40

Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!

1. Srdačno pozdravljam sve nazočne okupljene u dubrovačkoj stolnoj crkvi Velike Gospe, sve Vas na jugu Republike Hrvatske, sve koji ste povezani s namu u Domovini i po svijetu posredstvom hrvatske radio-televizije i drugih medija.
Radosno, zahvalno i ponosno slavimo danas u Dubrovniku 25. obljetnicu oslobođenja hrvatskoga juga. Prisjećamo se naših hrabrih hrvatskih branitelja koji su u nizu vojno-redarstvenih operacija od travnja do listopada 1992. godine oslobodili ovaj dio hrvatske domovine iz krvavoga obruča opasnog agresora i ljutog okupatora. Dostojno je da srebrenu „festu slobode” slavimo u dubrovačkoj stolnoj crkvi znajući da je sloboda „dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô”, kako reče sin ovoga grada, hrvatski pjesnik Ivan Gundulić. U ovoj svetoj misi molimo za sve poginule, nestale hrvatske branitelje i civile, sve koji su preminuli od posljedica Domovinskog rata, da ih milosrdni Bog uvede u svoj vječni pokoj, „u prostranstva svjetlosti i mira”. Zazivamo nebeski blagoslov na sve žive hrvatske branitelje, na njihove obitelji, na sve stanovnike Lijepe naše, noseći pred Boga sve njihove nakane, potrebe i poteškoće.
Dakako, ova sveta Misa u kojoj slušamo Božju riječ i primamo presvetu Euharistiju, povlašteni je trenutak za nas same da iskreno i skrušeno stanemo pred Boga. U ovom prigodnom „trenutku slavlja oslobođenja hrvatskoga juga” razmišljamo, kao pojedinci i narod, o oslobođenju što ga slavimo, o slobodi u kojoj živimo o slobodi koju želimo u svome ljudskome biću i u svome okruženju. Sloboda nema nikakve veze sa samovoljnim potezima, hirovitim postupcima ili autonomnom voljom koja vidi samo svoje vlastite, kratkoročne potrebe. Dapače, prava sloboda zahtjeva odgovornost i zrelost, bilo u prosuđivanju osobne i zajedničke povijesti, bilo u pogledima na budućnost. Sloboda nikada nije privatna stvar, nego se uvijek tiče pojedinca kao člana ljudske zajednice. Prava sloboda izabire dobro, a odbacuje zlo. U konačnici, sloboda je Božji dar koji se u punini ostvaruje u zajedništvu s Bogom i uz njegovu milost. Čini se da ovaj bitni značaj slobode pomalo gubimo iz vida. Zašto?

2. „Stalna na tom svijetu samo mijena jest”. Današnji je svijet obilježen brzim promjenama. Suvremena informativno-komunikacijska sredstva otvaraju nam do sada nepoznate mogućnosti, ali stavljaju nas i pred nove izazove. Katkada imamo osjećaj da svjetski ekonomski razvoj i time povezana nova društvena gibanja nameću ritam kojega teško pratimo, za kojim kaskamo. Zatrpani smo raznoraznim ponudama koje nas privlače i omamljuju većom slobodom, a zapravo nas sve više i više zarobljuju. U takvom je svijetu od presudne važnosti za svakog pojedinca, imati jasnu viziju budućnosti i čvrsti oslonac u vrjednotama: biti svjestan odakle dolazim i kamo idem.
Božja riječ, koju smo upravo čuli u čitanjima, daje nam potrebnu orijentaciju i oslonac. Ona dotiče samu srž i bit našega života i naših međuljudskih odnosa. Isus je sažeo u dvije kratke rečenice kako svatko od nas može živjeti svoju ljudsku egzistenciju u punini, na osobnoj i na društvenoj razini: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. – Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mt 22, 37-38).

Ove dvije temeljne Božje zapovijedi pružaju kršćaninu oslonac i orijentaciju. One ga oslobađaju od svake zle navezanosti i otvaraju mu širinu i slobodu djelovanja. Ravnajući se prema tim zapovijedima, Crkva u svijetu djeluje kao čimbenik koji će svojim primjerom, otvorenošću i djelotvornošću pospješiti rast čovječanstva u zajedništvo jedne velike obitelji. Crkva nije izolirana, zatvorena ustanova, nego „[ona] hoda zajedno s čitavim čovječanstvom, i sa svijetom proživljava istu zemaljsku kob; ona je kao kvasac i tako reći duša ljudskog društva, koje se treba u Kristu obnoviti i preobraziti u Božju obitelj”. To znači u praksi da Crkva kao zajednica, ali i svaki pojedini vjernik u svojim konkretnim životnim okolnostima, nikada ne može odvojiti naravnu od nadnaravne dimenzije, međuljudske odnose od usmjerenosti prema Bogu. Jedno i drugo uvijek ide zajedno. Prvo čitanje upravo govori o tome da Bog zahtijeva pravedne društvene odnose, socijalno osjetljivo zakonodavstvo, međusobnu solidarnost i zaštitu onih koji su na bilo koji način marginalizirani. Ljubav prema bližnjemu uvijek se pokazuje u ovakvim praktičnim, svakodnevnim pitanjima. Stoga Crkva s pravom smatra da spada u njezino poslanje, među ostalim, karitativno djelovanje, briga za odgoj djece preko katoličkih vrtića i škola, sudjelovanje u javnim raspravama o zakonskim prijedlozima, iznošenje crkvenoga stajališta o pitanjima početka i kraja ljudskoga života, o naravi spolnosti, braka i obitelji. Upravo tada Crkva naviješta Kristovo Evanđelje. Kada bi Crkva šutjela o tim temama, teško bi se ogriješila o zapovijed ljubavi prema bližnjemu.

3. Spajanje ovih dviju zapovijedi – Ljubi Gospodina Boga svoga! Ljubi bližnjega svoga! – ima dva duboka razloga. Prvi je činjenica da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Ako preziremo čovjeka – sliku Božju, kako ćemo ljubiti Onoga koga predstavlja ta slika, samoga Boga? Gledajući drugoga čovjeka licem u lice, gledam Božju sliku, gledam nešto nedodirljivo čime ne mogu i ne smijem raspolagati, nego u čiju se službu moram staviti.
Drugi je razlog spajanja ovih dviju zapovijedi utjelovljenje Druge Božanske Osobe. Isus Krist je u svojoj osobi ujedinio božansku i ljudsku narav, On je pravi Bog i pravi čovjek. Isus je Očeva slika i prilika u apsolutnome smislu, na najsavršeniji način. Susrećući čovjeka Isusa iz Nazareta, gledajući Njegovo sveto lice, susrećemo samoga Boga. Isus je čitavim svojim bićem, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, čitavim svojim životom pokazao što znači ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. Živio je iskrenu, nesebičnu i bezuvjetnu ljubav, ljubav koja ne traži svoje, nego je spremna na žrtvu sve do smrti.

4. Isusova smrt na križu bila je najveći iskaz Njegove žarke ljubavi prema čovjeku i prema Bogu. Međutim, na Golgoti ne susrećemo se samo s Božjom beskrajnom ljubavi, nego i s otajstvom zla. Promatrajući povijest čovječanstva, osobito ono što se događalo tijekom XX. stoljeća, možemo zapasti u beznađe pa i očaj: tolike Golgote, toliki križni putovi, tolike patnje, … Kamo nas je dovela naša ljudska sloboda? Gdje je ta ljubav prema bližnjemu?
Na tome tragu, Drugi vatikanski sabor ovako opisuje stanje suvremenoga svijeta: „Svu ljudsku povijest prožima teška borba protiv moći mraka. Ta borba, koja je započela već od početka svijeta, trajat će po riječi Gospodnjoj sve do Posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo”. Ta dramatična borba između dobra i zla ne odvija se samo na društvenoj razini, nego i u svakom čovjeku, kako ističe Sabor: „Čovjek otkriva da je nesposoban sam od sebe uspješno suzbiti nasrtaje zla, tako se svatko osjeća kao okovan lancima”.
U živom nam je sjećanju Domovinski rat, svi oni strašni zločini od Vukovara preko Škabrnje do Dubrovnika. Kako je bilo moguće da se s toliko agresivnosti i mržnje udari po Dubrovniku, po njegovim stanovnicima, da se uništava i pljačka imovina u tuđoj zemlji? Pisali su i govorili napadači da idu osloboditi Dubrovnik! Od koga?! Govorili su da je to njihov grad, njihova kulturna baština. Ali su je nemilosrdno rušili i palili! Što su ti ljudi doživljavali u svojim srcima i dušama dok su činili zlodjela? Njih je netko preparirao, pripremio za to? Dobiva se dojam da su to činili iz uvjerenja. Tu je temelj zla i nevolje. Korijen zla je posijan u ljudskome srcu, u laži, a ona proizlazi od oca laži, sotone.
Velika je i prevelika odgovornost obnašatelja civilnih vlasti, i onih koji donose zakone, koji pišu odgojne, školske i druge programe, da ih stvaraju i bdiju nad njima u ljubavi prema istini, ne pod utjecajem nijedne ideologije i politike, nego – u službi istine. Ne može biti više istina, kako neki neodgovorno tvrde. Istina je jedna. Ideologija Načertanija, usustavljena u društvenim i političkim strukturama odvela je mnoge u smrt. Ona sprječava istinske dobrosusjedske i međudržavne odnose. To je veliko zlo.
Ne trebamo se bojati sjesti za stol i znanstveno i objektivno proučavati povijest, radi sadašnjosti i još više radi budućnosti. Upravo u tome se pokazuje ljubav prema bližnjemu. Preopasne su politizacija i ideologiziranje koje nisu u službi istine. Prevedeno u sadašnji hrvatski kontekst: prevelika je odgovornost danas na onima koji provode kurikularnu reformu. U ljubavi i istini i poštovanju prema čovjeku, Bogom zadanim datostima koje osjećamo i čitamo u prirodnim zakonima, ne želimo biti instrument nijedne i nikoje ideologije ili centra moći, nego u službi istine. Istina, čista istina o Bogu, čovjeku, prirodi, vidljivome svijetu! To je trnovit put, posut bodljama i mnogim otporima, ali to nas ne smije smesti na našem putu. Svaka laž i instrumentalizacija teško se plaćaju i snosit će nepredvidive posljedice.

5. Na tome putu kršćani prepoznaju Svjetlo jače od svih tmina i zala, Isusa Krista. „Sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka i da ga ojača, obnavljajući ga iznutra i izbacujući van kneza ovoga svijeta koji ga je držao u ropstvu grijeha”, kaže Drugi vatikanski sabor. Koliko god bile velike patnje, grijesi i izazovi, i u najtežim prilikama možemo otkriti tračak Kristovoga svjetla koji odsijeva na licu Crkve. Stanovnici hrvatskoga juga, Dubrovčani su i u najtežim danima opsade i bombardiranja crpili snagu iz zagovora i primjera svoga nebeskog zaštitnika svetoga Vlaha, biskupa i mučenika. Zajedno sa svojim Dubrovčanima, sveti je Vlaho nadvladao silu tmina i dočekao svitanje Sunca slobode. Sveci i svetice na osobit način odsijevaju Kristovim svjetlom ljubavi, pravde, istine i slobode. Oni nam pružaju primjer da Kristovim križem možemo nadvladati zlo i grijeh, u sebi i u društvu u kojem živimo. U drugom čitanju čusmo kako je kršćanska zajednica u Solunu izvojevala pobjedu nad zlim, slijedeći primjer svetoga Pavla: „Vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji” (1 Sol 1, 6-7).
Draga braćo i sestre, danas iz Dubrovnika, slobodnoga i slobodarskoga Dubrovnika, šaljemo u Hrvatsku i u svijet ovu radosnu poruku mira i ljubavi, zahvalni za uzvišeni dar slobode i stojeći čvrsto u istini. Žarka nam je želja da u našoj Hrvatskoj bude još više ljubavi prema Bogu i bližnjemu, još više osjetljivosti za potrebe maloga čovjeka, još više pravednosti i razbora u zakonima i odgojnim programima. Želja nam je da naši mladi u svojoj Domovini prepoznaju mjesto budućnosti i nade. Kao kršćani, svjesni smo da ova preobrazba našega društva počinje od nas samih, od našega osobnog svjedočenja Evanđelja. Kao Crkva, želimo biti kvasac i duša ove zemlje. Dao Bog da Sunce pravde i slobode zasja nad cijelom ljubljenom nam domovinom Hrvatskom! Amen.