Misno slavlje predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić koji je čestitao župnoj zajednici svetkovinu Presvetog Spasitelja te 250 godina postojanja župne zajednice. U propovijedi je biskup Uzinić govorio o značenju uzašašća Gospodinova i njegovog značenja za vjernike.

„U Isusu koji je, kako ispovijedamo u vjerovanju, sjeo o desna Boga Oca, naše je, ljudsko, zauvijek postalo sjedinjeno s Bogom, postalo dio Božje vječnosti“,rekao je biskup Uzinić. „To je, iako se ništa nije primijenilo, svemu na zemlji dalo drugačiju perspektivu. Sve je isto, ali zahvaljujući Isusovom uzašašću, odnosno njegovom uskrsnuću jer je uzašašće samo novi pogled na Isusovo uskrsnuće, ovo zemaljsko je moguće vidjeti u drugačijem svjetlu. Nešto poput jučerašnjeg kišnog i današnjeg sunčanog dana. Sve je isto, a opet sve drugačije.“

Usporedio je to i sa slavljem 250. obljetnice ustanovljenja župe, koja je kao svoju godišnju festu izabrala svetkovinu Gospodinovog uzašašća na nebo, a za svog nebeskog zaštitnika Presvetog Spasitelja. „Osnivanjem župe prije 250 godina, vjerojatno se na vani na ovom prostoru ništa nije promijenilo, a opet se sve promijenilo i dobilo novu perspektivnu, novo svjetlo. To dati novu perspektivu, dati novo svijetlo ljudima na određenom prostoru i jest zadaća i poslanje jedne župe“, naglasio je propovjednik.

Slaveći Isusovo uzašašće na nebo u opasnosti smo da svoj pogled usmjerimo samo prema naprijed, prema Isusu koji je u slavi, a da zanemarimo ono što je bilo i ono što je sada, nastavio je biskup.

„Slaveći 250. obljetnicu župe u opasnosti smo da svoj pogled usmjerimo samo prema natrag, sjećajući onoga što je bilo, a da zaboravimo gledati prema onom što je sada i onom što je naprijed.“

Kazao je kako su slične opasnosti bile nešto s čim se suočavao i evanđelist Luka, pa je o Isusovom uzašašću na nebo prenio dva poprilično različita izvještaja. Biskup je napomenuo kako Luki „nije bila namjera pisati povijest, nego prenijeti teološku istinu da je Isus, koji je uskrsnuo iz groba, ovozemaljsku stvarnost, ono biti s nama, zamijenio nebeskom stvarnošću, onom biti s Bogom“. Tako je u evanđelju uzašašće povezano s Isusovim uskrsnućem, s kojim i inače čini jedinstven događaj. Spajajući uskrsnuće i uzašašće u jedinstveni događaj evanđelist želi poručiti, na tragu drugih naglasaka koje je davao u svom evanđelju, da se u muci i uskrsnuću ostvarilo sve ono o čemu je pisao Stari zavjet, „da ga je Isus ispunio i završio svoje poslanje te da je započelo naše kršćansko poslanje“.

„Ovo je poziv kršćanima da ne ostanu zarobljenici povijesti i onoga što je bilo, nego da postanu propovjednici opraštanja i otpuštanja grijeha ‘po svim narodima’ i svjedoci Kristovog uskrsnuća“, istaknuo je dubrovački biskup.

Kazao je da uskrsnućem nije završena ljudska povijest i da je Isusov ponovni dolazak nije nešto što će se svaki čas dogoditi da bi njegovi učenici ostali s pogledom usmjerenim prema nebu. „Umjesto da iščekuju gledajući besposleno u nebo, poslanje im je biti Isusovi svjedoci ‘u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje’. I propovijedati i svjedočiti Isusa zahtjevna je zadaća koju nismo sami sposobni nositi i ostvariti. Zato nam je Isus obećao ‘krštenje Duhom Svetim’, ‘silu odozgor’, ‘snagu Duha Svetoga’“.

Ne znam koji bi pastoralni naglasak evanđelist Luka stavio u svoje izvještaje o Isusovom uzašašću na nebo da je kojim slučajem svoje evanđelje i Djela apostolska pisao izravno našim precima kad je osnivana ova župa, rekao je biskup Uzinić. „Zasigurno je i u njihovom slučaju, iako im je naslovnik župe podizao pogled prema nebu gdje se Presveti Spasitelj ‘pojavi pred licem Božjim za nas’, trebalo spustiti pogled prema zemlji i konkretnim potrebama koje je imala novoosnovana župa. Prije svega je to bila potreba prostora, odnosno župne crkve i pomoćnih prostorija, dobrog pastira i, važnije od svega, žive župne zajednice koja će, preko angažiranih i uključenih pojedinaca na svim razinama, biti dionik poruke o obraćenju i otpuštanju grijeha i svjedočenju evanđelja“, ustvrdio je dubrovački biskup te izrazio zahvalnost Gospodinu „za plodnih 250 godina i sve koji su se svojim zauzetim doprinosom ugradili u život ove župe“. Sve one koji nisu više živi uključio je u molitve „želeći ih s ljubavlju i vjerom u nadi promatrati u zagrljaju Presvetog Spasitelja, u nebeskoj stvarnosti, ondje gdje on sjedi s desna svoga nebeskoga Oca“.

Pravo pitanje je ipak koji bi naglasak evanđelist Luka stavio da piše izravno nama koji ovdje živimo i kršćanski vjerujemo u Isusovo uskrsnuće i slavimo njegovo uzašašće 250 godina kasnije, kazao je propovjednik te poručio:

„Vjerujem da bi nam, poštujući našu potrebu da sa zahvalnošću promatramo svoju prošlost, želio poručiti, kao i kršćanima svoga vremena, da ne smijemo biti zarobljenici prošlosti i tradicija i onog značenja koje one imaju kad vjera prestaje biti osobni izbor, a ostaje tek običaj koji nije sposoban dati odgovor na izazove vjere u pluralnom društvu u kojemu mu živimo, kako bi u središte stavio Isus Krista, otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuće koje je smisao i cilj svakolike ljudske povijesti. I sigurno bi nam, jer vidi da smo previše zaokupljeni i oko onoga sada i ovdje, onog imati više nego biti, biti ljudi i kršćani, pogled usmjerio prema gore, prema nebeskoj stvarnosti, ondje gdje je Isus kao čovjek ‘uznesen na nebo’ i odakle će ‘isto tako doći’, kako bismo drugačije posložili vrijednosti u svome životu i Isus, a s njim Bog i Crkva, nam ne bi bio i ostao tek nešto sporedno.“

Priznao je kako to nije laka zadaća, ali je moguća. „Moguća je jer ju je prije nas ostvario naš Presveti Spasitelj koji je, dovršivši svoje djelo, uzašao ‘u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas.’ I moguća je jer smo ‘kršteni Duhom Svetim’, primili njegovu snagu i obučeni ‘u silu odozgor’. S njim i njegovom snagom u sebi ‘čuvajmo nepokolebljivo vjeru’ koju su prije nas živjeli naši preci i nama je predali. Hrabro i s ponosom, poput njih, budimo propovjednici i svjedoci Presvetog Spasitelja svojoj djeci i unucima, novim generacijama, i svima koje susrećemo, zahvalno se sjećajući prošlosti, zauzeto živeći svoju sadašnjost i s nadom gledajući u budućnost“, zaključio je biskup Uzinić.

Na kraju svečane mise župnik don Ivica Pervan, kancelar i dekan dekanata Dubrovnik 2, zahvalio je svima na dolasku. Uz biskupa na svečanoj proslavi visoke obljetnice župe koncelebrirali su generalni vikar don Hrvoje Katušić, pastoralni vikar don Ante Burić te drugi svećenici ovog ali i drugih dekanata. Na slavlje su hodočasnički s barjacima stigli vjernici iz cijele Rijeke dubrovačke odnosno iz Šumeta, Knežice, Komolca, Rožata, Dračeva Sela, Nove Mokošice te iz vjernici s Petrova Sela i iz Sustjepana. Svečarskom ugođaju svojim sviranje pridonijela je Limena glazba Komolac. U župi se prijepodne slavila još jedna misa nakon koje je upriličena procesija s Presvetim. Župnik Pervan zahvalio je također i zborovima, mješovitom župnom zboru, zboru mladih kao i zboru mladih iz župe Svete Obitelji, ministrantima, bajraktarima, križonošama, trombunjerima, i svima koji su pripremili čašćenje poslije mise.

Biskupovim dekretom od 9. svibnja 2019. godine, a na zamolbu vjernika, preimenovanja je župa Svetog Spasa Mokošica u župu Presvetoga Spasitelja Mokošica. Trodnevnu duhovnu pripravu za obljetnicu na kojoj je sudjelovao veliki broj vjernika ne samo iz ove župe nego drugih, predvodio je poznati svećenik iz Slovenije don Ćiril Ćus. Tijekom obljetničke godine u župi je organizirano nekoliko koncerata kao i humanitarnih akcija. Obnovljena je procesija prema Petrovom Selu, a župljani su hodočastili u Poljsku, domovinu sv. Ivana Pavla II., pape koji je pohodio Dubrovnik. Također je i obnovljena stara župna kuća tako da vjernička zajednica sada ima još više prostora za okupljanje i razne susrete.

Župa Presvetog Spasitelja u Mokošici ustanovljena je 1769. za naselja na ušću rijeke Omble – Mokošicu i Sustjepan, te za naselja u Podbriježju i Petrovu Selu. Bila su to relativno mala naselja nastala oko vlastelinskih ljetnikovaca. No, kako su bili udaljeni od sjedišta župe u Rožatu, to se pokazala potreba za drugim župnim centrom u Rijeci dubrovačkoj. Sjedište je nove župe bila crkva Svetog Spasa, koja je bila podignuta na mjestu gdje stoji današnja župna crkva u Mokošici.