Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11b.14.17; Mk 12,28b-34

Draga braćo i sestre,

1. Sveto Evanđelje, koje navješćujemo i koje je uvijek i temelj i putokaz našem kršćanskom života, svima nama koji smo Kristovi učenici uvijek ulijeva veliku radost i veliki mir. Ulijeva nam to i današnji odlomak iz sv. Evanđelja po Marku kojeg smo upravo navijestili. Isus, na pismoznančev upit „Koja je zapovijed prva od sviju?“ jasno odgovara: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!“ Doista, lijepo je i utješno znati da prva od svih zapovijedi nije ”ne činiti ovo ili ono” ili pak ”obaviti ovo ili ono”, nego – ljubiti! Baš tako – ljubiti! To je po sebi već puno, no to nije sve. Ljepota i utješnost tog “ljubiti” dobiva svoju punu sadržajnost kad sagledamo Isusov odgovor u cjelini. On nam otkriva koga to ljubiti i na koji način: „Ljubi Gospodina Boga svojeg!” Bog je objekt te naše ljubavi! Ne bilo tko, nego upravo „Gospodin Bog naš” koji je „Gospodin jedini”! Njega valja ljubiti „iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!” To je temeljni i glavni poziv svakoga čovjeka na ovoj zemlji. U njemu se i na taj način čovjek ostvaruje. Još više i bolje rečeno: Tu se i na taj način svaki čovjek osmišljava i usrećuje! Znati da imamo Boga koji je jedini pravi Bog, Boga kojeg možemo i trebamo ljubiti – velika je sreća, velika je spoznaja, veliki dar! Boga koji nije neki daleki Bog, nego Boga koji se sagiba k nama, koji nam dolazi u susret, koji nam se objavljuje. Boga koji je dobar i milosrdan Otac. Taj nam se Bog, jedini i pravi, objavio u Isusu iz Nazareta. On, Isus, objavio nam je takvog Boga. Njegova slava i njegova dobrota odsijevaju na Kristovu licu. „Tko je vidio mene, vidio je i Oca” reći će Gospodin Filipu na njegovu zamolbu da apostolima objavi Oca (Iv 14, 9). Stoga, za nas više nema dvojbe o tomu koga štovati, komu se klanjati, koga ljubiti. Čovjek više nema razloga da luta, niti da posrće, da ulazi u bezakonje i „da djelu ruku svojih govori: ‘Bože naš!’”, kako to prorok Hošea u prvom čitanju upozorava Izraela, pozivajući ga da se vrati pravom Bogu. Onaj tko to shvaća, onaj tko tako postupa, onaj tko se vraća Gospodinu Bogu svomu, tko mu se klanja i štuje ga – još više – tko ga ljubi – taj je mudar, razuman i pravedan čovjek. „Tko je mudar neka shvati ovo, i čovjek razuman neka spozna! Jer pravi su putovi Gospodnji: pravednici hode po njima, grešnici na njima posrću!”

2. U toj ljubavi prema Bogu nikada ne možemo reći „dosta je“, „više ne treba“, „dovoljno je“… U toj se ljubavi uvijek treba i mora napredovati sve više i sve dublje, razvijajući svakim danom sve jače sposobnosti svojega srca, svoje duše, svog uma i svoje snage da ljube. I to, kako Isus kaže „iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!“ Ovo „sve“, ovo iz „svega“ – znači svim onim što jesmo i što imamo, kompletnim našim bićem i žićem. Doista, naš Bog koji je Bog jedini, Bog koji je neizmjeran, koji je punina svega, koji je Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, kako to molimo u Vjerovanju, koji nas neizmjerno ljubi, dostojan je jedino takve naše ljubavi: potpune, cjelovite, sve naše ljubavi koja, budući smo ograničena stvorenja uvijek želi, treba i mora rasti kako bi bila sve jača i sve dublja, sve dostojnija takvog našeg Boga! No, čuli smo također u Evanđelju, kako Isus ovoj prvoj zapovijedi od sviju pridružuje i drugu zapovijed: „Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“ Da, draga braćo i sestre, autentična ljubav prema Bogu ne može ne uroditi i ljubavlju prema bližnjemu. Mjera prave ljubavi prema Bogu, ljubavi dostojne Boga, čuli smo, jest cjelovitost, potpunost, svim svojim bićem! To je mjera bez mjere – jer takve ljubavi nikad dosta! Mjera pak prave, autentične ljubavi prema bližnjemu jest ona kojom ljubimo sami sebe! A i sebe same ljubimo ne zadajući si u tomu neku određenu mjeru, pa je stoga i ljubav prema bližnjemu na neki način neograničena ljubav! To je ta izvornost, to je ta ljepota, to je ta novina Isusova navještaja. To je navještaj u kojem se spaja božansko i ljudsko, nebesko i zemaljsko, neizmjerno i ograničeno…, savršeno sjedinjenih u osobi Isusa iz Nazareta, pravoga Boga i pravog čovjeka – našega uzora i našega modela u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bratu čovjeku. Samo je njegovo Presveto Srce ljubilo savršeno, bez ikakva pridržaja i bez ikakva nedostatka! Stoga je potrebno uvijek iznova upirati svoj pogled na Krista našega Gospodina, i na njegovo Presveto Srce kako bismo znali kako ispravno ljubiti i Boga i bližnjega, i ne samo znali nego i to i djelom provodili! Zato uvijek molimo: „Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce naše po Srcu svome!“ Jedino sjedinjujući svoje ljudsko srce s Isusovim božanskim Srcem zadobivamo sposobnost odgovoriti Isusovoj zapovijedi da Boga ljubimo iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje, a svoga bližnjega kao sebe samoga! Samo je to Srce kadro proširiti naše ograničenosti, naše mogućnosti i sposobnosti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu i uzdignuti ih do neslućenih visina, do herojstva, do junaštva. Toliki sveci i svetice Katoličke Crkve tomu su živi, uvijek aktualni i uvijek privlačni dokaz i potkrepa.

3. Draga braćo i sestre, danas i ovdje sabrali smo se da se u molitvi sjetimo one naše braće i sestara koji su prije 75 godina bili žrtvama stravičnog zločina. U srijedu, 29. ožujka 1944., poslijepodne, vojnici – pripadnici SS divizije „Prinz Eugen“, nakon što su dan prije u okolnim selima i zaseocima počinili strašne zločine – među njima i onaj u Rožama, u zaseoku Miljen, gdje su ubili i zapalili 22 osobe – stigli su ovdje, u Voštane. I ovdje se, kao i tamo, ponovio isti tragični scenarij: zatvaranje ljudi u kuće, ubijanje i spaljivanje. Stradale su u tom zločinu 337 osobe[1]. Tek se mali broj osoba spasio.

Eto, braćo i sestre, primjera što i kako može učiniti ljudsko srce koje se udalji od Božanskog Srca. Eto, što može učiniti „srce koje je zbog svog bezakonja posrnulo“, kako to veli prorok Hošea u prvom današnjem čitanju. Takve je zločine moglo počiniti srce koje je umjesto jedinoga i pravoga Boga odabralo, „drugog boga“, koje se klanjalo „bogu tuđem“, o čemu govori i današnji Psalam upozoravajući: „Nek ne bude u tebe drugog boga, i ne klanjaj se bogu tuđem!“ To je snažna i živa poruka svima nama o tome kakva to provalija u ljudskom srcu mora biti kad se ono udalji od Boga! I kakvim to strašnim plodovima ono rađa, ako nije njime ispunjeno. Tamo gdje nema ljubavi prema pravom Bogu, nastupa ”ljubav” prema najrazličitijim “drugim” i “tuđim” bogovima – bogovima rase, klase, nacije, boje kože, bogovima požude tijela, očiju i oholosti života… A gdje ti bogovi vladaju, cvjeta mržnja, mržnja koja je kadra uništiti brata čovjeka, uništiti svoga bližnjega. Tu onda ljudska osoba ništa ne vrijedi, tu se čovjeka lako briše sa lica zemlje, tu ga se onda lako i zatvara, i ubija i spaljuje… Molimo se, braćo i sestre, da nas Bog sačuva od takvog idolopoklonstva i takve mržnje te da nas trajno sačuva i uzdrži u pravoj vjeri, kako bismo uvijek i u svemu slijedili Isusa Krista ljubeći Gospodina Boga iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje, a bližnjeg svoga kao samoga sebe. Amen.

[1] Ivan Kozlica, „Pokolj ispod Kamešnice u ožujku 1944. godine. Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz novije

hrvatske povijesti“, u: Triljski most. List za kulturu, god. III, 2008., br. 1 (3), str. 73.).