Liturgijska čitanja: Iz 35,4-7a; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Draga braćo i sestre u Božjoj ljubavi, dragi hodočasnici sabrani pred očima Presvete Bogorodice!

1. Ovo 287. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba i hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije okupilo nas je u svetom zajedništvu Crkve zagrebačke koja hodočasti Majci Božjoj Bistričkoj. Okupilo je: biskupe, prezbitere i đakone, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce, roditelje i djecu, djedove i bake, gradske vlasti, Kristove vjernike laike, a posebno mlade naše Nadbiskupije. Okupilo je nas članove svetoga Božjeg naroda, kako Crkvu rado naziva papa Franjo, da bismo slušali Božju riječ, slavili sveta otajstva, osjetili Božju blizinu i živjeli novost Kristove utjehe i slobode.
U ovom svetom zajedništvu osjećamo čvrstu povezanost sa Svetim Ocem u Rimu i sa sveopćom Crkvom. Pridružimo se papi Franji postojanom molitvom, stavljajući na prvo mjesto njegove nakane, podržavajući ga u svim nastojanjima kojima želi obnoviti lice Crkve koja je sveta, ali to ne znači da je svaki njezin član svet i bezgrješan. Crkva je nažalost i ranjena te krvari zbog svojih grješnih članova. No, svetost Crkve sastoji se u moći posvećivanja što je Bog u njoj čini usprkos ljudskoj grješnosti. Svetost Crkve je izraz Božje ljubavi koju čovjekova bijeda ne može uništiti.

2. U prvom misnom čitanju, u opisu proroka Izaije prepoznajemo Božje kraljevstvo, što ga je Isus naviještao od početka svoga javnog djelovanja i koje ostvaruje svojim riječima i čudesnim djelima, od kojih su posebno znakovita ozdravljenja. Jedno od njih – ozdravljenje čovjeka koji ne čuje i koji teško govori – danas Crkva stavlja pred nas kao živu Božju riječ sa značenjem koje nadilazi radost jednoga čovjeka komu je Isus pomogao.
Velika zapovijed o Bogu i ljubavi prema njemu, koju je izabrani narod nosio u svojoj predaji, glasi: “Čuj, Izraele” (Pnz 6, 4). Snagom te zapovijedi koju pobožni židovski vjernici dnevno ponavljaju, gluhoća i nijemost često su tumačene kao udaljenost od Boga, kao odbijanje slušanja Božje riječi. Zbog toga su bili zauzeti i ustrajni pozivi i poticaji proroka na slušanje onoga što govori Gospodin. Proroci su upozoravali ljude da im uši ne otvrdnu, jer kako se žali prorok Jeremija narod “ima uši a ne čuje” (Jer 5, 21). Ti su pozivi u suglasju s onim što čitamo u psalmu o idolima koje je napravio čovjek: “Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu” (Ps 115, 5-6).

3. Čovjeku iz današnjeg Evanđelja jedan dio svijeta bio je zatvoren zbog bolesti, ali još više od toga trpio je zbog postupnoga isključivanja i gubitka pripadnosti. Onda kada se isključi razgovor i susret s drugima, kada se onemogući komunikacija, gubi se osjećaj pripadnosti.
Zato današnja Božja riječ poziva da ne budemo zatvoreni Bogu, ali jednako tako da budemo raspoloživi za one koji nam žele reći nešto važno, koji nam žele pomoći; kao i za one koji trebaju našu riječ, da bi se osjetili prihvaćenima. Kao što tjelesne zaprjeke mogu otežavati komunikaciju i biti opasnost za udaljavanje ljudi od društva i zajedništva, još teže posljedice nastaju onda kada se zatvara duh, kada se odbija susret s drugim čovjekom.
Živimo u vremenu velikih tehničkih mogućnosti povezivanja među ljudima, ali osjećamo i svu dramu osamljenosti i zatvaranja u sebe kod ljudi današnjice. Sve su izrazitije teškoće u izgradnji zajedništva, uzajamnoga poštivanja i dijeljenja dobra. To se osjeća u obiteljima i među rodbinom, među znancima i prijateljima, u poslovnoj suradnji i u društvu.
Premda posjedujemo izvrsna sredstva povezivanja, nažalost nerijetko prevladava praksa isticanja nekih zatvorenih osobnih iskustava i straha pred izgradnjom dubljih i dugotrajnih odnosa s drugima. Kako je neprimjereno vidjeti za istim stolom u šutnji supružnike, obitelj ili prijatelje, koji su zabavljeni svatko sa svojim sredstvom komuniciranja. Istinsko slušanje i komuniciranje s drugima pravi je dar kojim je čovjeka obdario Bog.

4. Draga braćo i sestre, ovim hodočašćem dopustili smo da nas Isus povede nasamo, da nas dodirne svojom prisutnošću i da nas obnovi u zajedništvu Crkve. Iskustvo vjere nam govori da se čudo događa svaki put kada Bogu dopustimo da nas susretne. U susretu s bolesnikom Isus izgovara zapovijed koja se ne odnosi samo na uši, nego na cijelu osobu: Otvori se! To je riječ koja širom otvara srce, da bi Radosna vijest prožela cijeli čovjekov život.
Ako na to nismo spremni, ako ne želimo biti slobodni od grijeha, nalik smo čovjeku koji ne čuje i ne može govoriti. Možemo pored sebe imati Gospodina koji nam govori najljepšim riječima, ali ga mi ne čujemo. Možemo pokraj sebe imati najbolje ljude koji nam žele pomoći, ali ih ne primjećujemo. Kao da smo sami na svijetu u svojoj sebičnosti. No, ako nas Krist zahvaća svojom blizinom i po Crkvi nam daruje oproštenje i blagoslov, događa se čudo naše radosti i našega odgovora molitvom i životom.

5. Dragi vjernici, za ovo smo hodočašće istaknuli slogan “Pred očima Presvete Bogorodice”. To su riječi svetog pape Ivana Pavla II. kojima je prije dvadeset godina, 3. listopada 1998. godine, s ovoga mjesta, prigodom beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, započeo rečenicu koja u cijelosti glasi:
“Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja”. Sveti Papa ovako je nastavio: “Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva”.
Pred očima Presvete Bogorodice danas smo mi, Crkva zagrebačka, jer osjećamo da pripadamo Bogu, njegovoj i našoj Majci; da pripadamo jedni drugima po vjeri, nadi i ljubavi, da pripadamo vjerničkom narodu koji prepoznaje svoju svetost i svoju grješnost.
Današnja Božja riječ ohrabrujuća je poglavito po navještaju Krista koji ispunja ljudsku čežnju za puninom slobode, ali se u svakom čitanju jasno vidi naglasak na pripadanju Bogu i povratak u radost odnosa s Bogom i s drugim ljudima.

6. Papa Franjo u enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si upozorava da se u našoj suvremenosti zbio pretjerani antropocentrizam, koji je zaprjeka svemu što je zajedničko, jer pojedinac postaje norma, kriterij za dobro i zlo (usp. broj: 116). Čovjek današnjice, s jedne strane, u nastojanju da slijedi vlastite želje neovisno od moralnih normi zatvara se u svojoj samodostatnosti, a što nerijetko završava u individualizmu i gubitku osjećaja pripadnosti, a s druge pak strane, istodobno izražava snažnu potrebu pripadanja u traženju raznih oblika pripadnosti, što – bez čvrstih vrijednosti i uporišta – može završiti u izgubljenosti.
Papa Franjo naglašava: “Kada se u samoj stvarnosti ne priznaje vrijednost siromaha, ljudskog zametka, osobe s teškoćama u razvoju – da navedem samo neke primjere – teško da će se čuti krik same prirode. Sve je povezano. Kada se čovjek proglasi neovisnim od stvarnosti i postavlja se za apsolutnoga gospodara urušava se sam temelj njegova postojanja jer umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika u djelu stvaranja, čovjek se stavlja na mjesto Boga te tako na kraju izaziva pobunu prirode” (Laudato si, 117).

7. Braćo i sestre, ovdje u svetištu Majke Božje Bistričke, pred likom Bogorodice, pred kojim je Gospodin mnogima otvorio oči, uši i srce, mi obnavljamo svoju pripadnost i jačamo svoj identitet. Na svijet smo došli po roditeljima. Prepoznajemo vrijednost obitelji i zahvalni smo za otajstvo života koje dobiva svoj dublji smisao po pripadnosti velikoj obitelji Crkve. U njoj se susreću prolaznost i vječnost, jer nam je Krist darovao sebe, da bismo pripadali ne samo zemlji i smrtnosti nego i nebeskoj besmrtnosti. Snagom istoga otajstva obnavljamo pripadnost obitelji svoga naroda i svoje Hrvatske domovine.
Kao najsnažniju nositeljicu pripadnosti vidimo Majku i zemaljsku i nebesku. U majčinstvu se spajaju sve čežnje i susreti; k njoj se vraćamo i nikada nam nije dovoljno njezine blizine. Najbolnija zemaljska odvojenost jest odvojenost od majčine ljubavi. Tu pripadnost je naša Crkva, kao i naš narod, živjela i prenosila s nadom i pouzdanjem iz kojih je rođeno i ovo zavjetno hodočašće.
Danas ovdje svjedočimo svoju vjerničku pripadnost molitvom za zagovor blaženoga Alojzija Stepinca. On je za nas također jasno uporište pripadnosti. Jer, nema osobe koja je dublje povezala našu crkvenu pripadnost i hrvatski narod od blaženoga Alojzija.

8. Braćo i sestre, kada je prije dvadeset godina ovdje na izniman način posvjedočena naša pripadnost Kristu, Blaženoj Djevici i istoj svetosti koju je živio blaženi Alojzije Stepinac, dijelili smo i radost i snagu te pripadnosti koja je donijela nove plodove. Oni su do kraja poznati samo Gospodinu, ali smo ih i mi svjesni, osobito po novome naraštaju mladih koji pokazuju da se ne boje očitovati svoju pripadnost Bogu, da cijene svoju pripadnost Crkvi. Hvala obiteljima, očevima i majkama, koji ih usmjeravaju u život, koji se ne ustručavaju založiti za njihov odgoj i obrazovanje na vrjednotama kršćanstva.
Baš kao i tada, i danas smo donijeli relikvijar blaženoga Alojzija i položili ga ispred oltara, da bismo cijelomu svijetu, pred očima Bogorodice, rekli da blaženi Alojzije pripada nama te da i mi s njime pripadamo i Crkvi i narodu hrvatskom.
Lijepo je nakon dvadeset godina, usprkos svim napadima i gomilanju neistina, kojima se pokušava poljuljati ta pripadnost, vidjeti mlade koji ponosno ističu svoju vjeru i sebe prepoznaju u svetosti blaženoga Alojzija.

9. Pred očima Presvete Bogorodice, danas molimo za vas, dragi mladi vjernici, da spremno odgovorite Gospodinu koji učvršćuje vašu vjeru u život, vjeru da je život dragocjen, da je ljubav nešto veliko i lijepo, da su brak i obitelj bogatstvo čovječanstva, da je dobro vjenčati se i imati djecu, da su duhovna zvanja poseban dar Crkvi i čovječanstvu.
Za vas usrdno molimo Gospodina koji vas zove u razna životna zvanja: da se ne bojite prihvatiti roditeljstvo, da se ne zatvorite, kada vas Isus uzme nasamo i progovori vašem srcu, kada vam ponudi da ga slijedite u svećeničkome ili redovničkome zvanju – da ne zanijemite iznenađeni, nego prihvatite taj dar, predajući Njemu svoje nesavršenosti i uzdajući se u njegovu blizinu.
Za manje od dvije godine, u Zagrebu će se 2020. održati Susret hrvatske katoličke mladeži. Za taj se susret želimo pripremiti raznim inicijativama, obnovama našega vjerničkog života i, tragom Druge nadbiskupijske sinode, slijediti nadahnuća što ih Duh Sveti povjerava našoj Crkvi zagrebačkoj. Pozivam stoga da se svi s velikom otvorenošću uključimo u taj pripremni hod, radujući se zanosu naših mladih vjernika.

10. Pred očima Presvete Bogorodice, braćo i sestre, iznesimo i velike nakane našega naroda i domovine Hrvatske, moleći zagovor svetog Ivana Pavla II., hodočasnika među nama hodočasnicima. Među tim nakanama svakako su: spremnost na prihvaćanje i promicanje otajstva života, čuvanje i zaštita obitelji, odgoj djece i mladih, ljubav prema Hrvatskoj domovini i ostajanje u njoj, prihvaćenje svakog čovjeka.
Ovo nas Svetište, naime, iznova uči da budemo osjetljivi za potrebe svojih bližnjih i za trpljenja potrebnih, jer nitko nije isključen iz Božje ljubavi. Svaka pak pristranost, koja ljude mjeri ljudskim, a ne Božjim mjerilima, vodi u razdor i pokvarenost.
Braćo i sestre, ovo nas Svetište i današnja Božja riječ uče da ne smijemo dopustiti da čovjek ne može čuti riječ spasenja ni izreći svoju muku i radost. Kao kršćani uvijek se trebamo zalagati da i pojedinac i narod ne ostanu bez glasa. I to ne toliko iz nekog političkoga sustava demokracije, nego polazeći od Evanđelja, od crkvenog i društvenog nauka, od istine koju nam je ostavio blaženi Alojzije. Svako gaženje savjesti i slobode, gušenje glasa čovjeka i naroda duboko se protivi Kristu i čovjekovu pozivu. Ustrajmo u nadi i postojano se odupirimo svemu što želi ugušiti nadu u našim srcima.
Naime, ako pogledamo prijetnje koje se i danas nadvijaju nad nas, vidjet ćemo da su one usmjerene upravo protiv uporišta naše pripadnosti: protiv kršćanske vjere i Crkve, protiv obitelji i života, protiv naroda i Domovine.

11. Na kraju, braćo i sestre, s radošću najavljujem da ću u subotu 20. listopada ove godine, nedaleko od ovoga bistričkoga svetišta, u mjestu Poznanovec, gdje je u tijeku gradnja crkve koja će biti posvećena svetom Ivanu Pavlu II., predvoditi euharistijsko slavlje u zahvalnom spomenu za dvadesetu obljetnicu njegova pohoda, ali i u zahvalnosti za sve što je učinio u ljubavi prema nama vjernicima i Hrvatskoj.
Osjećamo da nas je sveti Ivan Pavao II. Kristovom snagom zaštitio, jačao glas naših vapaja i pomogao da susretnemo slobodu i radost u velikim iskušenjima. On je došao ovamo da bi, pred očima Bogorodice, skinuo veo s lika kardinala Alojzija Stepinca, da bi svijetu rekao komu pripadamo svojom vjerom i kulturom, da bi pokazao što je sve vrijedno u našemu srcu, a nas same ohrabrio da tu pripadnost ne zaniječemo, nego idemo tragom Svjedoka vjere, koji je zapečaćen mučeništvom.
Molimo da s lika blaženog Alojzija bude podignut i zadnji veo. Pridonosimo tome svojom molitvom, ali prije svega svojim kršćanskim življenjem kojim svjedočimo da pripadamo Bogu i da volimo Katoličku Crkvu.
A Ti, Marijo, Majko Isusova i Majko naša, čuješ kako ti srcem pjevamo sve naše molbe:
Pogledaj na nas, milena Mati. Svrni k sirotam’ pogled svoj zlatni. Amen.