Zagreb, (IKA) – Misno slavlje na 320. obljetnicu smrti zagrebačkog biskupa Martina Borkovića 31. listopada u zagrebačkoj katedrali predvodio je zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. U koncelebraciji su bili kanonik mons. Lovro Cindori i prebendar dr. Zvonimir Kurečić. U propovijedi je biskup Košić podsjetio kako je 1687. preminuo zagrebački biskup Martin Borković kojeg se zagrebačka Crkva spominje sa zahvalnošću kao velikog biskupa koji ju je vodio 20 godina. Njegove su zasluge za našu Crkvu kao i za naš hrvatski narod nemjerljive i tim više smo na njega ponosni i Bogu zahvalni za njegovo služenje Crkvi i narodu, istaknuo je biskup Košić. Potom je kratko predstavio životni put biskupa Martina Borkovića rođenog 1597. godine u selu Domagović, danas u župi Petrovina kod Jastrebarskog. Podsjetio je kako se Borković školovao u Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji na Gornjem gradu, a potom 1627. stupanjem u pavlinski red s navršenih 30 godina postaje redovnik, i pripada tom redu 40 godina. Bogoslovne nauke završio je u Rimu, gdje je 1635. zaređen za svećenika. Po povratku u Hrvatsku, Borković je najviše boravio u pavlinskom samostanu u Lepoglavi, gdje je obnašao i najvišu službu vrhovnog poglavara pavlinskog reda za čitavu Europu. Biskup Košić je potom istaknuo i kako je Borković bio suradnik mnogih poznatih ljudi naše kulture, npr. Ivana Belostenca. Za njegova je službovanja u Lepoglavi 1644. započeo filozofski studij koji je početak visokog školstva u Hrvatskoj, što zajedno s osnivanja isusovačkog studija u Zagrebu predstavlja početke zagrebačkog sveučilišta. Borković se osobito isticao u provođenju reforme pavlinskog reda, kada je redovnički život zapao u krizu, došlo do smanjenja zvanja i popuštanja stege, a njegovom zaslugom je uprava hrvatskih pavlina iz Lepoglave prenesena u Remete. Zagrebački biskup postao je kao sedamdesetogodišnjak, te je s velikim žarom pridonio obnovi crkvenog života mjesne Crkve. Ovdje je biskup Košić posebno istaknuo kako je biskup Borković održao četiri biskupijske sinode. Premda su to bile kleričke sinode, imale su velikog odjeka i na ukupni crkveni život u Zagrebačkoj biskupiji, a istaknule su biskupovu brigu za pastoral sakramenata i uzoran svećenički život i rad. K tome je obilazio župe, obavljao kanonske vizitacije, te se osobito zalagao za školstvo, zbrinjavanje siromaha. Udario je temelje orfanotrofija, osnovavši ubožnicu sv. Martina u Vlaškoj ulici. Biskup Košić podsjetio je i na povijesno okruženje u kojem je djelovao Martin Borković. Vir bonus – kako ga zove jedan njegov suvremenik – dakle, dobar čovjek, živio je u izuzetno teškim vremenima. Ako samo spomenemo da se za vrijeme njegove biskupske službe 1671. godine dogodila tzv. Zrinsko-frankopanska urota, što bi bilo bolje nazvati nacionalnom tragedijom, da su nadalje neprestano prijetili turski pohodi, tako da je upravo u njegovo vrijeme bila i poznata bitka kod Beča, kad je 1683. kršćanska vojska pod zapovjedništvom Jana Sobjeskog izvojevala pobjedu, kad se nadalje sjetimo da je to bilo teško vrijeme naleta borbenog protestantizma na naše prostore – te da se on žestoko borio protiv tih pokušaja, i da je na njegov prijedlog 1687. Hrvatski sabor upravo kao ustuk i otpor toj opasnosti proglasio sv. Josipa zaštitnikom domovine, onda možemo otprilike shvatiti njegov teški položaj, ali i dalekosežnost njegovih odluka. Valja danas reći kako je zapravo, kako hrvatski, tako i Borkovićev otpor protestantizmu bio u stvari otpor tuđinskom utjecaju, poglavito mađarskom posezanju za hrvatskim teritorijem, točnije želja za očuvanjem jezika i otpor odnarođivanju. Također kad znamo da je poslije nesretne pogibije bana Petra Zrinskoga on preuzeo službu banskog namjesnika – locum tenens bani – čime je spasio hrvatsku ustavnost i državnost, jer austrijski su kraljevi neprestance pokušavali Hrvatsku pretvoriti u jednu austrijsku pokrajinu – upravo on je to spriječio time što nije dopustio da joj se oduzmu atributi državnosti i njezina neovisnost. Zato su ga na času smrti Zagrepčani prozvali „Pater patriae – otac Domovine”, istaknuo je Košić te je propovijed završio s podsjećanjem kako je zagrebački biskup Martin Borković osobito štovao Bogorodicu, te je njegovom zaslugom pronađen bistrički kip Majke Božje i 1684. godine uređeno marijansko svetište u Mariji Bistrici.