Đakovo, (IKA/BTU) – “Društveni konsenzus u Hrvatskoj – konsenzus u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji” bila je 13. studenoga na Teologiji u Đakovu tema četvrtoga (od deset) studijskoga dana o socijalnom nauku Crkve za vjernike u javnom i kulturnom životu te članove katoličkih laičkih udruga na području Đakovačke i Srijemske biskupije. Organizator studijskih dana je Centar za promicanje socijalnoga nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije u suradnji s Biskupijskim uredom za promicanje socijalnoga nauka Crkve i za društvena pitanja. Prvi je studijski dan uveo u problematiku što je socijalni nauk Crkve, na drugomu je ukazano na važnost organiziranog djelovanja vjernika laika s naglaskom na djelovanje i važnost laičkih udruga u civilnom društvu, a treći je bio posvećen solidarnosti kao kršćanskoj kreposti koja mora prožimati i vjerničku i društvenu zajednicu.
Pozdravljajući 65 sudionika četvrtoga studijskoga dana, biskupijski povjerenik za promicanje socijalnoga nauka Crkve i za društvena pitanja i član Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve HBK-a dr. Vladimir Dugalić rekao je kako je konsenzus u konačnici pitanje općega dobra. Istaknuo je kako se u današnje vrijeme susrećemo s pluralizmom koji, nažalost, često donosi isključivost te kako se upiti o kojima se na ovom studijskom danu želi promišljati i što vjernici na tom području mogu učiniti, odnose na sljedeće: Je li pluralizam ujedno i demokracija, ili pluralizam često puta vodi k isključivosti? Gdje je tu ideološka podijeljenost? Mogu li ideološka i svjetonazorska razilaženja pripomoći ili odmoći stvaranju određenoga konsenzusa?
Moderator prvoga dijela studijskoga dana bio je pročelnik Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve HBK-a mr. Gordan Črpić, koji je kazao kako je konsenzus tema vrlo bitna za razvoj suvremenoga hrvatskoga društva. Predavanje na temu “Ideološka podijeljenost kao prepreka konsenzusu oko općega dobra” održao je dr. Dugalić, koji je na teoretskoj razini ukazao na važnost suglasja i eventualne poteškoće koje postoje. Predavanje je započeo anketom Odjela za društvena pitanja provedenom u tijeku Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske o tome kako razmišljaju vjernici na području biskupije. Anketa je pokazala kako među samim vjernicima postoji određena ideološka podijeljenost. Razmimoilaženja se očituju o pitanjima Domovinskoga rata, globalizacije, rada političkih stranaka, suradnje s nevladinim udrugama. Prema riječima dr. Dugalića razmimoilaženja postoje i među svećenicima. Iz ankete je razvidno kako je ideološka, politička orijentacija u gradskim sredinama liberalnija, a u tradicionalnim sredinama drugačija. Tako i sociološki unutar biskupije postoje različite opcije. “Po sebi to nije nešto negativno ako se mi razilazimo oko nekih praktičnih pitanja. Problem nastaje ako mi ne možemo naći suglasja oko nekih bitnih, vrijednosnih odgovora. Osobito bih ukazao da često imamo problem netolerancije, nemamo dovoljno sluha slušati i razumjeti jedni druge”, rekao je dr. Dugalić. Nadalje je istaknuo kako se Crkva u svom opredjeljenju zalaže za jedno demokratsko društvo ukoliko promiče temeljne ljudske vrijednosti – osobito dostojanstvo ljudske osobe, i ukoliko omogućuje građanima da uistinu biraju svoju vlast, ali da je i zamjene onda kada ta vlast ne vrši više ono što bi treba vršiti. Problem demokracije je ukoliko ona više ne promiče temeljne ljudske vrijednosti. Demokracija danas pokušava nametnuti brak homoseksualaca, ozakoniti pobačaj. “Danas nam se nameće ideologija ljudskih prava i tko tako ne misli – neprijatelj je demokracije. Problem je ideološke različitosti i često pod tim vidom dolazi do isključivosti. Ako smo vjernici – diskvalificirani smo”, rekao je dr. Dugalić. Istaknuo je kako Crkva u demokratskom društvu treba biti prisutna kao Božji narod, odnosno da vjernik postane član političke stranke i sa svojim vjerničkim stavom ide u javnost. “Najveći doprinos u izgradnji općega dobra dat će oni u političkim strankama. Važan je vrijednosni stav koji promiče ta stranka koja bi se trebala baviti time kako stvoriti uvjete primjene općega dobra”, rekao je dr. Dugalić. Upozorio je kako se u politici treba paziti utopističkih obećanja kako se ne bi palo u demagogiju. Protiv općega dobra je, prema njegovim riječima, i partitokracija.
Kroz prezentaciju bogate riznice empirijske građe Instituta Ivo Pilar u Zagrebu o imperativu društvenoga konsenzusa unatoč hrvatskih podjela govorio je ravnatelj Instituta dr. Vlado Šakić. Dr. Šakić rekao je kako se mora uspostaviti nacionalni konsenzus, jer je on uvjet opstanka hrvatske države. Govorio je o integracijskim čimbenicima, dezintegracijskim čimbenicima i čimbenicima konsenzusa. Među integracijskim čimbenicima na prvom je mjestu Domovinski rat, odnosno hrvatski Domovinski rat, kako je rekao dr. Šakić. Istaknuo je nazočnost tendencije zaboravljanja Domovinskoga rata koju podržavaju mediji. Također je rekao kako Hrvatska treba ustrajati da svijet vidi i da ga se upozna sa stradanjima Domovinskoga rata i da usprkos stradanjima Hrvatska izgrađuje društvo koje se temelji na toleranciji i opraštanju. Kao drugi integracijski čimbenik dr. Šakić je naveo “tuđmanizaciju”. Dezintegracijski su čimbenici privatizacija, medijsko “oblikovanje” javnosti i “detuđmanizacija”. Glede medijskoga “oblikovanja” javnosti dr. Šakić je rekao kako mediji ne žele informirati već oblikovati – reći što je vrijedno, ali da se to ne ispituje. Na taj se način stvara oblik totalnoga mišljenja i suspendira demokratsko mišljenje. Među čimbenike konsenzusa dr. Šakić je nabrojao identitet i stabiliziranje nacionalne kulture.
U drugom dijelu studijskoga dana, čiji je moderator bio dr. Dugalić, đakovački i srijemski pomoćni biskup Đuro Hranić, pozdravljajući sudionike je rekao: “Čini mi se da smo se kao Crkva našli nepripremljeni za sve izazove demokratskoga društva i da smo u tom pronalaženju prečesto okrenuti sami sebi i sređivanju i organiziranju stvari iznutra, sređivanju vlastitoga dvorišta i da se bavimo previše sami sobom, a Crkva nema sama sebi svrhu, nego je njezino poslanje svijet. Crkva je pozvana biti kvasac i svjetlo u svijetu i po tome je ona Crkva. Ona je zajednica spašenih i prisutnjenje Kristova spasenja u ovome svijetu. I ovi studijski dani o socijalnom nauku Crkve pomažu nam da razumijemo društvenu stvarnost, da ne ulazimo u nepotreban sukob s društvenom stvarnošću, jer smo dio te društvene stvarnosti. I Krist nije osudio ovaj svijet, nego je došao k njemu, postao je jedan od ljudi i bio svjetlo u tome svijetu. Upravo je to put i zadaća i trajni princip nas kršćana kroz čitavu povijest da smo pozvani ne osuđivati ovaj svijet, nego taj utjelovljenski princip – po kojemu smo u svijetu, a i svijetlo u svijetu. To ne znači da smo taborski raspoloženi u ovome svijetu, nego da smo iznutra kvasac i svjetlo koje vrednuje pozitivno sve što je autentično i ljudsko, i sve što je autentično ljudsko istodobno je i ljudsko i kršćanin to snaži i tome daje prostora i to nastoji podržati i nastoji evanđeoskim kvascem i svjetlom to osvijetliti. Čini mi da ovi studijski dani o socijalnom nauku Crkve to pomažu – da bolje razumijemo društvenu stvarnost da se osjetimo suodgovornima za tu društvenu stvarnost i da budemo kvasac evanđeoskih vrednota Isusova pogleda u društvu u kojemu jesmo. I mislim, da što dalje, više uočavamo da smo kao vjernici potrebni kao humanizirajući kvasac u društvu i da nas ovo društvo treba i da se ne smijemo iz njega povlačiti”.
“Uloga medija u stvaranju konsenzusa”, bila je tema izlaganja mr. Črpića, kojim je prikazao na koji način mediji mogu djelovati i na koji način djeluju varirajući na s jedne strane osnovne teoretske pretpostavke i s druge empirijsku zbilju onoga što se događa u hrvatskom društvu. Postoje dvije osnovne paradigme – mediji su odraz stvarnosti i mediji kreiraju stvarnost. Konsenzus i mediji pristižu iz moderniteta koji jačaju i proširuju. Jedan i drugi pojam pripada građanskom društvu i njegovu bitnom ustroju. Mr. Črpić je rekao kako su mediji neizostavan dio suvremenoga društva i imaju dva obilježja: društveni konsenzus i ideologija. Mediji jačaju i snaže društvenu koheziju. U predmodernim porecima tu je ulogu imala religija. U Hrvatskoj su mediji u velikoj mjeri nositelji ideologijskog mišljenja i sukoba. Mediji nisu sredstvo poništavanja i suzbijanja ideoloških mišljenja i sukoba. Govoreći o tome u kojem smjeru mediji u Hrvatskoj mogu djelovati na promociju konsenzusa, mr. Črpić je naveo profesionalnost, odgovornost, prilagođenost društvu, unutarnju integraciju pomoću skupa običaja i pravnih normi, uobličavanje hijerarhije društvenih ciljeva i održavanje dominantnog kulturnog obrasca.
U raspravi u kojoj su sudionici vrlo aktivno sudjelovali moglo se čuti kako u Hrvatskoj nije postignut politički pluralizam, a konsenzus je primjerice ostvaren kada je riječ o privatizaciji; samosvjesno bi se trebalo ući u društvene procese – ne izostajati niti se sklanjati; tko ima kontrolu nad medijima ima kontrolu i nad javnošću. S obzirom da je Hrvatska većinski katolička zemlja, postavljen je upit – što nas sprječava osnovati katoličku televiziju? Jedna od izjava je bila i ta kako vjernik ne konzumira dovoljno slobode koju ima te kako Crkva ima teoriju, a malo praktičnoga. Četvrti dan socijalnoga nauka Crkve stavio je pred sve sudionike upit kako sve što se čulo, što je rečeno i uočeno provesti u djelo, kako i na koji način da se čuje glas vjernika i da izađe na društvenu pozornicu?