Homilija nadbiskupa Alessandra D'Errica, katedrala Sv. Stošije, Zadar, 23. ožujka 2014.
Zahvaljujem Bogu za danas udijeljenu radost da s vama slavim ovu misu zahvalnicu u prigodi 40. obljetnice svećeničkog ređenja. Prije četrdeset godina, kada sam zaređen za svećenika u katedrali moje Averske biskupije, nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana slaviti ovu godišnjicu kao biskup i kao Papin predstavnik, u zemlji kao što je Hrvatska, koja je toliko draga Svetom Ocu i Svetoj Stolici.
Sretan sam što mogu slaviti s vama ovu Euharistiju, štoviše počašćen sam što mogu uzdignuti svoju zahvalnu pjesmu zajedno s vašim dostojnim pastirom, nadbiskupom Želimirom Puljićem, i on je toga dalekog 24. ožujka 1974. zaređen za svećenika, u vrijeme Prve večernje navještenja. Često mi se pruži prigoda da s nadbiskupom Puljićem, koji je i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, podijelim brige i nade svog služenja kao apostolski nuncij. Preko njega, danas se osjećam više sjedinjen sa svim mjesnim Crkvama u Hrvatskoj i s njihovim svetim pastirima. A to čini ovaj molitveni trenutak još intenzivnijim i značajnijim.
Koji osjećaji prate ovih dana naše duhovno razmišljanje (ono nadbiskupa Puljića i moje osobno)? Na prvom mjestu, rekao bih da nam ova obljetnica pruža prigodu upraviti, zajednički pogled, unazad, na ono što je Isus, Vječni Svećenik učinio za nas i po nama u ovih četrdeset godina.
I danas poslije podne vaš mi je nadbiskup s oduševljenjem i puno zahvalnosti Bogu, govorio o intenzivnom služenju koje obavlja ovdje u Zadru, o godinama provedenim u Dubrovniku kao i onima koje je, kao odgojitelj u Bogosloviji i profesor na Teološkom fakultetu proveo u Sarajevu.
Sa zahvalnošću često mi se vraća sjećanje na zajednice koje sam susreo obavljajući svoju službu, osobito u župama, u skupinama, pokretima kojima sam služio u Italiji u prvim godinama moje svećeničke službe, prije odlaska na Tajland, koji je bio prva postaja mojeg služenja u papinskim predstavništvima. Istovremeno, osobito danas, rado se molim za zemlje u koje me poslao najprije Sveti Otac Pavao VI., zatim Ivan Pavao I., Ivan Pavao II., Benedikt XVI., i papa Franjo.
Zajedno s nadbiskupom Puljićem, danas se sjećamo, svih osoba koje su nam dragocjeni oslonac i molimo za njih, a to su: biskupi, svećenici redovnici, redovnice, vjernici laici, misionari, predstavnici civilnih vlasti, kao i predstavnici drugih vjeroispovijesti.
Zajedno se s vama, mons. Puljić i ja, osjećamo obavezni zahvaliti Bogu za milosti kojima nas je pratio, a osobito za veliki dar sudjelovanja u službi Krista Glave, u izgradnji njegova Tijela, Crkve. I danas – kao i prije četrdeset godina – s Marijom, Majkom Crkve, rado ponavljamo: „Veliča duša moja Gospodina i kliče duh moj u Bogu mome Spasitelju” (Lk 1, 46-47).
U isto vrijeme, ova obljetnica je također trenutak milosti što možemo upraviti pogled u budućnost i obnoviti svoju obavezu svećeničkog služenja.
Ovih dana intenzivnije usredotočujemo svoju pažnju na ono što Gospodin od nas traži u našem svećeničkom služenju. Duboko smo svjesni svojih ograničenosti. Dobro uočavamo da nismo dostojni tako zahtjevnog služenja. S apostolom Pavlom, svakog dana nastojimo pronalaziti nadahnuća i potporu u Gospodnjoj riječi: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (Kor 12, 9). Često nam dolaze na pamet Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas, i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15, 16).
S druge strane, tješi nas pomisao na tolike ljude dobre volje koji nas prate svojim molitvama. Ne samo danas, nego u svakom trenutku našeg poslanja. Ipak, neka nam bude dopušteno reći, da nam je jako stalo do molitve Božjeg naroda u Hrvatskoj, kojemu nas je poslao Sveti Otac. Sigurni smo da ćemo po njoj zadobiti svjetlo i potrebnu snagu za suočavanje s izazovima s kojima se susrećemo na svom putu, u pronalaženju rješenja koja su u skladu s Božjom voljom i smjernicama Svetog Oca.
U tom pogledu, na srcu mi je još jedna kratka misao koju želim nadodati. Kako vam je možda poznato, geslo moga biskupskog služenja je „Veni Sancte Spiritus” – „Dođi Duše Presveti”. Izabrao sam to geslo najviše zbog toga što mi je poziv na biskupstvo upućen 1998. jer je tu godinu blaženi Ivan Pavao II. posvetio Duhu Svetom, za vrijeme duhovnog hoda kojim smo se pripremali za treće tisućljeće.
Ponavljam često ovu molitvu Duhu Svetom tijekom svakog dana. Želio bih je upraviti zajedno s vašim nadbiskupom i svima vama, osobito ove večeri, s povjerenjem i jednostavnošću, u siromaštvu duha. Stalno nam je potrebna, jer Duh Sveti vodi i oživljuje Kristovu Crkvu. Ali čini mi se da je još potrebnija u našem vremenu, u kontekstu dubokih pastoralnih i misijskih promjena koje papa Franjo neumorno traži od svih kršćanskih zajednica na cijelom svijetu.
Što predlaže papa Franjo? On često ponavlja da je ovo za Crkvu vrijeme složenih izazova; stoga je to vrijeme nove evangelizacije; i za zemlje poput Hrvatske – u velikoj većini tradicionalno kršćanske. To iziskuje da svi – bez izuzetka – osjećamo odgovornost da dobro upotrijebimo primljene talente. Svi se odmah trebamo otvoriti djelovanju Duha i svjesno razmisliti o svom odgovornom svjedočenju za Crkvu. Ne možemo se ograničiti samo na čuvanje, koliko je to moguće, slavne duhovne prošlosti koju smo naslijedili od svojih Otaca u vjeri. Ne smijemo se zatvoriti ni pred kim. Vrijeme je – kaže Papa – da shvatimo potrebu ići, izići na putove svijeta, po Isusovu nalogu, kako bismo donijeli Radosnu vijest ljubavi i Božjeg milosrđa svima, bez razlike. Sve do nakraj svijeta: u materijalnom i egzistencijalnom smislu; osobito onima koji su se malo udaljili od vjere, siromašnima koji više osjećaju potrebu za lijepom riječju, solidarnošću i nadom.
Drugim riječima, Papa poziva da se prepustimo djelovanju Duha; da ostavimo svoje ustaljene navike i stavove „uvijek se radilo tako” (Evangelii gaudium, 33); budimo odvažni i kreativni u razmišljanju o strukturama, načinima i metodama evangelizacije.
U tom smislu, papa Franjo u – Evangelli gaudium, broj 27 – govori o znaku koji On njeguje, u svojoj brizi vrhovnog pastira Crkve: „Sanjam o misijskom opredjeljenju – piše on – biti sposoban promijeniti svaku stvar”. To jest, Crkvu koja je u pokretu, otvorenu horizontima svijeta, u službi zajedništva i kulture susreta. Crkvu otvorenih vrata, simbol svjetla, prijateljstva i povjerenja; Crkvu usmjerenu na naviještanje i svjedočenje radosti Evanđelja.
To je san koji danas osobito nadbiskup Puljić i ja osjećamo kao dužnost koju trebamo prihvatiti bez sustezanja; i zatim ga moramo ponovno predložiti vama, u zajedništvu s braćom biskupima koji s puno pažnje slijede nadahnite pastirske smjernice koje Papa daje dan za danom, svojim naučavanjem i primjerom svoga života.
Draga moja braćo i sestre, molimo vas da nam se pridružite, u molitvi Duhu Svetom. Dođi Božji Duše i obnovi nas! Učini nas učinkovitim oruđem nove evangelizacije! Prati nas u našem izići i poći do na kraj svijeta!
Dođi Duše Presveti! To je molitva koja se lako pamti: savjetujemo vam da je često ponavljate, zajedno s nama, tijekom cijelog dana. Sigurni smo da će – kako se već puno puta dogodilo u povijesti Crkve – Duh Tvorac i dalje silaziti i oživljavati naše Crkve te upravljati naše korake Božjim putovima.
Neka Marija, Majka Crkve i Kraljica Apostola – upravlja naše korake. Neka njezin majčinski zagovor isprosi obilje blagoslova i milosti vašem dragom nadbiskupu i meni kao i svetim pastirima u Hrvatskoj i svim članovima Crkve Božje koja se nalazi u ovim zemljama.
Amen!