Zagreb, 26. 1. 2000. (IKA) – Odnos kršćanina prema kulturi, vjernici laici u Crkvi u Hrvata te kršćaninov odnos prema vremenu bile su teme predavanja u prijepodnevnom dijelu drugog dana Teološko-pastoralnog tjedna danas 26. siječnja. Radu skupa danas nisu nazočni hrvatski biskupi zbog sudjelovanja u jednodnevnom Izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije.
O prvoj temi, “Kršćanin i kultura u Hrvatskoj”, govorio je akademik Ivan Supičić. On je istaknuo kako se o kulturi može govoriti s dva različita stajališta: kao produktu odnosno o njezinim “vanjskim” rezultatima, djelima i objektima na svim područjima, te kao o unutarnjoj stvarnosti, odnosno uljuđenosti, odgojenosti, intelektualnom i duhovnom stanju svijesti, te o rastu i razvijenosti pojedinaca, ljudskih skupina i naroda na tim prostorima. Ograničivši se na duhovnu stranu problematike akademik Supičić je nadasve istaknuo kako nema kulture bez ljudskosti. Kršćanske kulture, nastavio je akademik Supičić, u njezinu izvornom smislu nema bez istinskog humanizma, shvaćenog u najširem i najdubljem, općem značenju. Ustvrdivši kako bez humanizma nema, osobito danas, ni vjerske kulture, predavač je naveo Papine riječi da “vjera koja nije postala kultura, vjera je koja nije prihvaćena potpuno, nije shvaćena cjelovito i nije življena vjerno”. Zbiljska je vjera samo ona koja je duboko ukorijenjena, koja je prožela i oplemenila čitava čovjeka, ali i ona koju je također sa svoje strane prožela i oplemenila čovjekova uljuđenost. Bez te uzajamne prožetosti i oplemenjenosti danas je gotovo nemoguće vjerodostojno i uvjerljivo svjedočiti kršćansku poruku. Akademik Supičić u svom je predavanju također govorio o problemima odnosa vjere i kulture, posebno se osvrnuvši na pitanje inkulturacije te još neke probleme koji se postavljaju na sociološkom planu. U tome je pogledu istaknuo kako Crkva tim pitanjima posvećuje sve veću pozornost, kako na teološkoj tako i na pastoralnoj razini. Među zadacima Crkve na tome području, prema akademiku Supičiću, su evangelizacija kulture, ali nezaobilazno i kultura evangelizacije, odnosno trajno građenje i postupno što punije ostvarenje jedne cjelovite humanističke civilizacije i kulture: na društvenoj razini civilizacije ljubavi a na osobnoj razini kulture svetosti.
Drugo predavanje “Vjernici laici u hrvatskoj Crkvi” održao je prof. Jakov Jukić. On je svoje izlaganje podijelio u dva dijela. U prvome dijelu je govorio općenito o stanju laičkog pokreta u svijetu dok je u drugom dijelu predstavio stanje laičkog pokreta u Hrvatskoj. Posebno je istaknuo kako je razvoj europskog stanja, koji se očitovao kroz tri susljedne dionice: ideološku zauzetost laika, potom političku i na kraju društvenu, u Hrvatskoj stigao sa zakašnjenjem i to prije svega zbog toga što se laički pokret u Hrvatskoj počeo razvijati tek u razdoblju od 1900. do 1945. U narednom razdoblju zbog komunističke vladavine u našoj zemlji zauzetost laika se prvenstveno izražavala u ideološkom obliku te se stoga može govoriti kako je kod nas prevladavalo ideološko kršćanstvo. Stanje je ostalo gotovo nepromijenjeno i nakon stjecanja nezavisnosti. Osnovni razlog tomu je rat u koji je Hrvatska bila uvučena i koji je onemogućio razvoj dijaloškog zauzimanja laika. U zaključku svog predavanja prof. Jukić je pokušao dati odgovor na pitanje što kršćanin treba činiti danas. U svezi s tim je istaknuo kako je u društvenom životu potrebno promicati dijalog i nauk II. vatikanskog koncila, na političkom području pravnu državu, ljudska prava i demokraciju a na gospodarskom području solidarnost.
Nakon kraće stanke uslijedilo je posljednje predavanje u prijepodnevnom dijelu skupa “Kršćaninovo suočavanje s prošlošću” a održao ga je dr. Nikola Stanković. U središte pozornosti svog izlaganja dr. Stanković stavio je pojam i shvaćanje vremena istaknuvši kako puninu vremena predstavlja ono vrijeme u kojem se dogodi ono što vrijeme može najviše podnijeti. Punina vremena je Utjelovljenje Isusa Krista jer se tim otajstvom “vrijeme sjedinilo s vječnošću”. Nasuprot tome, istaknuo je nadalje dr. Stanković, prazno vrijeme je vrijeme u kojem je duša prazna, “grešno vrijeme”, “vrijeme grešnoga ljudskog ustroja”, “vrijeme udovoljavanja nakaradnim željama”, “vrijeme lažnih obećanja i prevara”, ukratko vrijeme bez Boga. U nastavku svog predavanja dr. Stanković je rekao kako čovjek u odnosu na vrijeme živi u trojstvenom stanju: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čovjek se zbiva, trajno druguje s prošlošću sadašnjošću i budućnošću te se u odnosu prema tim vremenskim podjelama može vrednovati sav njegov život i njegova ljudskost. Čovjek ne smije postati zarobljenik prošlosti već prijeđeni put mora biti nazočan u svim njegovim planovima tako da iz njega izvuče korist za budućnost. To jednako vrijedi i za tuđu prošlost iz koje čovjek može izvući pouku za vlastitu budućnost. Bog se, kao što to Biblija učestalo podsjeća, objavljuje i u prošlim događajima a naše sjećanje omogućava sačuvati spomen na Božju blizinu i sve divne spoznaje o ljepoti prirode. Prošlo se ne smije ostaviti u nekoj prošlost koja ne bi imala veze sa sadašnjošću i stoga kršćanska vjere bitno računa na spomen, sjećanje i prošlost, naglasci su iz predavanja dr. Nikole Stankovića.
Nakon predavanja slavljena je misa koju je predvodio sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar.