Zagreb, (IKA) – U povodu 400. obljetnice dolaska isusovaca u Zagreb u ponedjeljak 6. studenoga održan je međunarodni znanstveni simpozij na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove na zagrebačkom Jordanovcu. Cjelodnevni simpozij na kojemu je izlaganja održalo trinaest predavača iz Zagreba, Splita, Zadra, Osijeka i Rima organizirali su Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, Filozofski fakultet DI i Filozofsko-teološki institut DI pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH i Zagrebačke nadbiskupije.

Simpozijem je s različitih aspekata osvijetljena prisutnost isusovaca na ovim prostorima, počevši od njihova dolaska u Zagreb 1606. sve do današnjih dana. Otvarajući simpozij, dekan FFDI-a dr. o. Anto Mišić podsjetio je na 1662. godinu kada je na Zagrebačkom kolegiju održano prvo predavanje iz filozofije, ističući kako na današnjem FFDI-u, studij filozofije i religijske znanosti pohađa oko 400 studenata. Provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Ivan Koprek istaknuo je kako je želja današnjih isusovaca u duhu ignacijanske karizme služiti Bogu i ovomu gradu u vjeri i zalaganju za pravdu te dijalogiziranju s kulturom i religijom. Izaslanik generala Reda iz Rima o. Adam Žak rekao je pak kako proslava jubileja nije samo obnavljanje povijesnih uspomena, jer proučavanje povijesti treba imati svoj naravni nastavak u raspoznavanju današnjih zadaća isusovačkog reda.

Nazočnima se obratio i predsjednik Konferencije europskih isusovačkih provincijala o. Mark Rotsaert te apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano, ističući kako je “današnji dan prigoda da zahvalimo za četiri stoljeća apostolskoga života Družbe Isusove u Zagrebu i njihova zalaganja za Božje Kraljevstvo”. Prenoseći pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić naznačio je kako nam jubileji predstavljaju priliku da raspoznamo što nam je i kako činiti u budućnosti da bismo bili vjerni prošlosti. Nazočnima se obratio i pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta mr. Krešimir Rašan. U dopisu Ureda predsjednika RH istaknut je doprinos hrvatskoj vjerskoj, prosvjetnoj, kulturnoj i znanstvenoj povijesti, a premijer dr. Ivo Sanader u prigodnom je dopisu istaknuo kako isusovci imaju velike zasluge za početak visokoškolske naobrazbe u Hrvatskoj. Otvorenju simpozija nazočili su i dekan Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku dr. Peter Kuzmić te dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa dr. Đuro Njavro.

Prvo predavanje održala je dr. Agneza Szabo. Najprije je istaknula bitna obilježja isusovačke karizme, počevši od njihova dolaska u Hrvatsku koja je 1606. porobljena od Mlečana i Turaka bila “ostatak ostataka”, sve do ukinuća 1773. te ponovne obnove Družbe bulom pape Pia VII. 1814., i ponovnoga povratka isusovaca nakon 130 godina u Zagreb 1902. Isusovačka karizma obuhvaćala je pastoralni i obrazovni rad, rad na pisanju udžbenika i leksikona, suradnju i dijalog sa svima onima kojima su poslani za služenje vjere i pravde te pomoć socijalno ugroženom stanovništvu, osobito u misijama, zaključila je dr. Szabo.

“Isusovci u Zagrebu i njihova stajališta prema nacionalnim i socijalnim pitanjima njihova vremena” naslov je predavanja kojega je održao mr. o. Ivica Musa, DI. Govoreći o socijalnim pitanjima, predavač je istaknuo isticanje istih već u korespondenciji Ignacija Lojolskog. Hrvatsko je društvo u doba djelovanja isusovaca bilo nezbrinuto, te je “ignacijanski primarni zahvat bio pomoći ljudima svoga vremena da se domognu umijeća, znanja, a ponajviše duhovne slobode kako bi se oduprli tegobama koje prijete dostojanstvu življenja, a kako bi ih dugoročno promijenili na bolje”, rekao je mr. Musa. Govoreći o nacionalnim pitanjima u prvom redu istaknut je isusovački “služiteljski odnos prema sredini i narodu u kojemu žive” izražen ponajprije u temeljitom učenju hrvatskoga jezika. Podrška pak Monarhiji je pristajanje na okvir koji je čuvao premise europske i katoličke civilizacije, rekao je predavač. Na kraju se osvrnuo na specifičnosti ponovnoga dolaska isusovaca u hrvatske zemlje 1902. i nacionalno pitanje, kada isusovci poslije turskih pustošenja i vjerskih napetosti sudjeluju u polaganju temelja moderne i barokne Hrvatske. “U nepovoljnim vremenima nacionalnoga buđenja, afirmacije, ali i opstanka hrvatskoga naroda, Katolička crkva postaje čuvar i artikulator nacionalnoga identiteta”, zaključio je predavač.

O stavu političkih vlasti i liberalnih grupacija prema isusovcima u Zagrebu u 20. stoljeću govorio je dr. Jure Krišto, navodeći kako su oštri protivnici isusovaca bili i pripadnici novoosnovane masonske lože i dr., osobito za vrijeme Prve Jugoslavije, čije neprijateljstvo prema isusovcima proizlazi iz straha izazvanog njihovim nedovoljnim poznavanjem. Kao glavne razloge isusovačke snage i opstanka navodi centralistički ustroj Družbe, obećanje poslušnosti Papi, stavljanje interesa Crkve ispred svakog osobnog i partikularnog interesa te u specijalnom odnosu izgrađenom na temelju Ignacijanskih duhovnih vježbi.

Dr. Miroslav Akmadža protumačio je političke progone i mučenja zagrebačkih isusovaca kao i zapljene njihovih dobara od komunističkih vlasti u desetljećima nakon 1945. U tom smislu posebno se osvrnuo na komunističke progone isusovca Mije Škvorca, koji je najprije bio osuđen 1954., a potom i nekoliko godina poslije zatvoren u S. Gradiški. U “obrani” Škvorca značajnu ulogu imao je nadbiskup Šeper, zahvaljujući kojemu ga nisu uspjeli optužiti i 1960. zbog “propovijedi iz 1958. godine”. Kad je riječ o zapljenama isusovačkih dobara, predavač je istaknuo zauzimanje zgrade na Jordanovcu 1945., koja je 1950. najvećim dijelom nacionalizirana, jer kako je tvrdila ondašnja vlast “nije služila vjerskoj svrsi”, te oduzimanje zemljišta agrarnom reformom, čime je samo potvrđeno pogrešno poimanje da će oduzimanjem materijalnih dobara Crkva prestati djelovati.

O isusovcima u Zagrebu i njihovim doprinosima razvoju znanosti govorila je Snježana Paušek-Baždar, osvrnuvši se posebno na razvitak prirodoslovnih pogleda na isusovačkoj Akademiji, koje se odvijalo u tri razdoblja, a prvi od njih odnosi se na razdoblje od 1669. do 1726. godine u kojemu se profesori nisu smjeli udaljiti od Aristotelovih spoznaja. U razdoblju od 1726. do 1752. vidljiv je prodor Decartesovih gledišta, a u razdoblju do 1752. do 1773. tj. ukinuća Družbe, postupno su prihvaćena Newtonova i Boškovićeva djela te Kopernikova stajališta. Posebnu je pozornost posvetila Josephu Francisu Dominu, isusovcu i fizičaru koji je poseban doprinos dao na području proučavanja elektriciteta, te se smatra “pionirom elektroterapije”. I iz njegova djelovanja jasno je da su isusovci ostavili dubok trag u prirodoznanstvenom polju, rekla je dr. Paušek-Božidar.
Dr. Alojz Jembrih govorio je o Andriji Blaškoviću u žarištu društvenih znanosti, čiji je doprinos izražen na području fizike ali i spisateljskoga rada iz područja arheologije i povijesti. Osobito je značajno njegovo istraživanje tragova rimskih kolonija od Siska do Ščitarjeva, čime zaslužuje značajno mjesto u historiografiji 18. stoljeća. Ustvrdivši kako Blaškovićev opus nije doživio kritičko vrednovanje, predavač je zaključio kako on i dalje ostaje znanstveni izazov, osobito za istraživanje, budućim generacijama.

U poslijepodnevnom dijelu simpozija koji je o. Ivan Macan govorio je o doprinosu isusovaca teološkim i filozofskim znanostima i to u dva razdoblja, do ukinuća 1773. i od ponovne uspostave Reda do II. vatikanskoga sabora. U prvom razdoblju istaknuo je značajna imena kao što su isusovci o. Diego Laynez, sv. Petar Kanizije, sv. Robert Ballarmin, Luis de Molina, a govoreći o obrazovnim ustanovama spomenuo je isusovački Rimski kolegij, kasnije nazvan “Gregoriana”, i kolegij u Coimbri. Od isusovaca u 17. i 18. st. predavač je istaknuo značaj Franje Jambrehovića, teološke pisce Antuna Kanižlića, Ivana Šimunoviča, Franju Pejačevića kao i mariologe Lovru Grizogona, Juraja Habdelića te pisce katekizama B. Kašića, A. Komulovića, J. Muliha i dr. Od obrazovnih ustanova osim onih u Zagrebu značajni su i kolegiji u Požegi, Dubrovniku i Rijeci. Osvrnuvši se na isusovačko djelovanje u 19. i 20. stoljeću, Macan je govorio o obnovi skolastike te djelovanju isusovaca nakon obnavljanja reda 1814. i djelovanja u Travniku, Sarajevu, te u Zagrebu gdje stižu 1902. Osvrnuvši se na kraju i na razdoblje komunističke vlasti, predavač je pojasnio ulogu isusovaca u pučkim misijama, akademskim propovijedima kao i korizmenim konferencijama u bazilici Srca Isusova u Zagrebu i dr.

O otvaranju putova suradnje prema Istočnoj Crkvi govorio je potom dr. Jakov Kulič, istaknuvši najprije suradnju isusovaca s pravoslavnom Crkvom pod muslimanskim vlastima, te suradnju s kršćanima istočno-bizantskog obreda i rad oko katoličkog jedinstva među slavenskim narodima. Predavač je posebno istaknuo njihov rad u 16. stoljeću na ovim prostorima kada su bili uključeni u rad na ujedinjavanju istočne crkve s Rimom.

Predavanje “Zagrebački isusovci i likovne umjetnosti” održala je dr. Sanja Cvetnić, osvrnuvši na djela nastala u 17. i 18. stoljeću, a posebno na fresku Krištofa Andreja Jelovšeka “Mučeništvo sv. Katarine ili sv. Katarina Aleksandrijska i učenica” iz 1762., koja se nalazi u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu. Dr. Aleksandar Stipčević govorio je o strukturi i značenju nakladničke djelatnosti isusovaca u Zagrebu s posebnim osvrtom na 19. i 20. stoljeće. Vrijeme od dolaska isusovaca u Zagreb do njihova ukinuća najbolje je razdoblje isusovačke nakladničke djelatnosti, barem kad je kvaliteta u pitanju, smatra predavač, premda su se u to vrijeme silom prilika bavili pitanjima koja nisu vezana uz teologiju, već npr. gospodarstva i dr. Osim što su pisali traktate i knjige na narodnom jeziku, morali su se brinuti za stvaranje školskoga sustava u selima i rješavati pitanje jezika. “Pišući gramatike dali su izvanredne rezultate, čime su stvorili nešto što je od velikog značenja za hrvatsku leksikografiju”, rekao je dr. Stipčević. U 19. stoljeću, osnivanjem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske i dr., isusovci počinju više pisati molitvenike te knjige o vjerskim pitanjima, što je i osnovna razlika od odnosu na prvo razdoblje njihova djelovanja, zaključio je predavač.

O suradnji nadbiskupa Stadlera i isusovaca u vezi s položajem katolika u Bosni i Hercegovini prije I. svjetskog rata govorio je dr. Zoran Grijak. U tom kontekstu, osim biskupa Stadlera, spomenuo je i djelovanje Ljudevita Dostala i Antona Puntigama, pripadnika Družbe Isusove, te iz svjetovnih krugova odjelnog predstojnika u Zemaljskoj vladi Kostu Hoermana, koji su zauzimajući se za kolonizaciju njemačkih i slovenskih katolika u Bosnu pridonosili nastojanjima političkoga kruga oko vrhbosanskoga nadbiskupa za osnaživanjem gospodarskih, a samim tim i političkih pozicija katolika u BiH. “S nadbiskupom Stadlerom i pojedini članovi Družbe Isusove iz Zagreba i Sarajeva nekoliko godina uoči I. svjetskoga rata razvili su intenzivnu aktivnost u cilju kolonizacije katolika iz Monarhije da bi se popravio njihov nezavidan položaj, omogućilo im da primjenom razvijenih metoda u poljodjelstvu i drugim ulaganjima postanu gospodarski dominantni čimbenik u BiH te izgradnjom domova za mladež u viših gimnazija dostignu kulturnu razinu katolika u Monarhiji i na taj način pripomognu učvršćenju Monarhije na njezinim nesigurnim istočnim granicama”, zaključio je dr. Grijak.

O pojedinim djelatnostima isusovaca malo se zna, a jedna od njih bio je i doprinos isusovaca zagrebačkom ljekarništvu o kojemu je na simpoziju govorila dr. Stella Fatović Ferenčić, spominjući osnivanje prvih ljekarni u Zagrebu, odnosno one na Griču, potom na Gradecu, ljekarni na Kaptolu koja se prvi puta spominje 1599. i isusovačkoj ljekarni koja je s radom započela 1643. u isusovačkom samostanu na Jezuitskom trgu sve do ukinuća reda 1773. “Utjecaj crkvenih redova na razvoj ljekarni predstavlja važan aspekt hrvatske zdravstvene kulture”, rekla je dr. Ferenčić te zaključila kako bi se priznavanjem toga segmenta isusovačke djelatnosti obogatila i hrvatska medicinska baština.

Posljednje predavanje o pastoralnim inicijativama hrvatskih isusovaca od 1945. do 2000. održao je dr. o. Tonči Trstenjak, osvrćući se osobito na 4 područja djelovanja isusovaca. U prvom redu riječ je o obiteljskom pastoralu u kojemu je važnu ulogu imao o. Mato Jović koji je sa susretima bračnih parova započeo 1960., a od 1968. započeli su u bazilici Srca Isusova u Zagrebu i zaručnički tečajevi. Za širenje te djelatnosti i na ostale dijelove Hrvatske važnu ulogu imao je voditelj zagrebačke skupine bračnih susreta o. Stanko Weissgerber. Predavač je spomenuo i rad u obiteljskom savjetovalištu, obiteljskim ljetnim školama koji su započeli 1972., te bračnim vikendima kroz koje je do sada prošlo 10.000 ljudi. Govoreći o katehezi i studentskom pastoralu kao drugoj odnosno trećoj pastoralnoj aktivnosti isusovaca, dr. Trstenjak istaknuo je studentski vjeronauk, katehetske škole i pisanje katekizama, uvođenje suvremenoga vjeronauka u škole, a od isusovaca koji su se posebno istaknuli na tom polju naveo je o. Philipa Johllerpa, o. Miju Škvorca te o. Luku Rađu koji je pokrenuo ljetni kamp Modrave. Posljednje tj. četvrto područje odnosi se na elektronske medije, od kojih je najznačajniji program na hrvatskom jeziku Radio Vatikana te religijski program na HRT-u na kojoj se od 1991. sustavno emitiraju vjerske emisije.
Simpozij je završen kratkom raspravom.

Isusovci osim proslave 400. obljetnice dolaska u Zagreb, ove godine slave i 450 godina od smrti sv. Ignacija, osnivača Družbe Isusove, 500 godina od rođenja misionara sv. Franje Ksaverskoga i 500 godina od rođenja jednoga iz skupine prvih isusovaca bl. Petra Fabera.