Požega, (IKA) – U povodu 50. obljetnice smrti beogradskog nadbiskupa Ivana Rafaela Rodića u dvorani franjevačkog samostana fra Luke Ibrišimovića u Požegi dr. fra Emanuel Hoško održao je 7. svibnja prigodno predavanje o radu i životu toga požeškog franjevca.

Nadbiskup Rodić rođen je 1870. u selu Nurkovcu nedaleko Požege. Osnovnu školu završio je u Brestovcu, a gimnaziju u Požegi. Franjevcem je, kako je istaknuo dr. Hoško, postao vjerojatno pod utjecajem obiteljske tradicije. Naime, njegov stric Ivo bio je ugledni slavonski franjevac. Nakon završetka teologije u Beču neko vrijeme predavao je kao profesor, da bi samo s 27 godina postao franjevački samostanski starješina u Beču. Zamjenik provincijala u Zagrebu postao je 1900., što je u to vrijeme bilo jako značajno, jer su se tek tada franjevački samostani okupili u jednu pokrajinsku zajednicu. Do tada su samostani Slavonije i Srijema pripadali provinciji sv. Ivana Kapistrana, a oni u središnjoj Hrvatskoj, Zagreb i okolica, pa sve do Varaždina i Čakovca provinciji sv. Ladislava. Prostor od Karlovca do Trsata pripadao je hrvatsko-kranjskoj provinciji. Tu je zajednicu sada trebalo homogenizirati, a kako je Rodić bio drugi čovjek u tom procesu, on je na svoj način bio izložen antagonizmu. Naime, s jedne strane su ga slavonski franjevci gledali kao svoga prvog čovjeka, a s druge strane bio je drugi čovjek u toj novoj zajednici. Kako slavonski franjevci nisu bili oduševljeni tom novom zajednicom od Rodića su očekivali da im bude vođom u ponovnoj separaciji. Taj antagonizam on je najprije nadvladao u samom sebi, a onda i u stvarnosti. Kao provincijal u tijeku rata od 1912. do 1918. on je tu zajednicu učinio homogenom.
Drugo značajno razdoblje njegova života je boravak na Trsatu, gdje je bio gvardijan do 1923. godine. Tu se iskazao kao čovjek koji je sposoban za najviše crkvene službe. On je prvi organizator crkvene skrbi za naše iseljeništvo u Americi. Organizirao je društvo sv. Rafaela, koje je imalo zadaću spriječiti iseljavanje, a ako se to ne može, onda iseljenima pomoći. Prvi je organizirano slao svećenike u inozemnu pastvu, što mu je pomoglo da u crkvenoj javnosti bude visoko pozicioniran. Zbog dokazanih sposobnosti kao i odličnog znanja njemačkoga i mađarskog jezika postavljen je 1923. za biskupa u današnjem Zrenjaninu, gdje je živjelo puno Mađara i Nijemaca. Godinu dana kasnije postao je beogradskim nadbiskupom. Njegova prva i jedina zadaća bila je tu biskupiju “dići na noge”, jer je ona to bila samo formalno. Nadbiskup Rodić u njoj je naslijedio 5 svećenika i 3 crkve, a kada je odstupio sa svoje službe 1936. samo u Beogradu je ostavio tri nove župe i 4 crkve., treba zahvaliti što je ta nadbiskupija stala na svoje noge. Dr. Hoško istaknuo je na kraju kako je sve to dovoljan je razlog da se uspomena na nadbiskupa Rodića ne zatre.
Nakon predavanja u samostanskoj dvorani otvorena je izložba dokumenata o nadbiskupu Rodiću koji se čuvaju u samostanskom arhivu u Požegi, gdje je nakon dolaska iz Beograda živio i djelovao. Izložbu su postavili i predstavili fra Miljenko Holzleitner i fra Vatroslav Frkin. Predavanju je uz vjernike, redovnike, svećenike i redovnica nazočan bio i provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Lucije Jagec.