Zagreb, (IKA) – U povodu 53. obljetnice smrti sl. Božje Marice Stanković euharistijsko slavlje predvodio je 8. listopada u zagrebačkoj katedrali zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski. U koncelebraciji su bili postulator kauze za proglašenje blaženom sl. Božje Marice Stanković Milan Pušec, sudac-delegat u procesu beatifikacije mons. Vladimir Stanković, voditelj teološke komisije u kauzi fra Bonaventura Duda, predsjednik Povijesne komisije mons. Ivan Miklenić, generalni postulator Zagrebačke nadbiskupije mons. Juraj Batelja, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa mons. Stjepan Baloban, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak i provincijal Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivan Paponja, rektor zagrebačke katedrale i duhovnik Križarske organizacije preč. Josip Kuhtić, odgojitelji u bogosloviji, te svećenici koji su došli s hodočasnicima.
Na početku mise biskup Gorski vjernike je pozdravio uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Biskup je posebno pozdravio hodočasnike pristigle s otoka Krka, Cresa, Lošinja i Paga, te hodočasnike iz Karlovca i Donje Voće, te članove Križarske organizacije koji su ovu godinu proglasili Godinom službenice Božje Marice Stanković.
U homiliji biskup Gorski istaknuo je riječi evanđelja u kojem Isus stavlja svakog vjernika pred presudan izbor. Onaj tko izabire vjeru mora biti spreman na prihvaćanje teškoća, protivljenja, pa čak mora biti spreman na mučeništvo.
Pogledamo li mučenike i svece naše Crkve, bl. Alojzija Stepinca, vidimo da su svi, izabravši Boga trpjeli i umrli čineći dobro. Tako i sl. Božja Marica Stanković, rekao je biskup, te podsjetio na njezine riječi “ne treba bježati od ljudi, svijeta, vremena… sve naše i ljudi kao Božja djeca, i vrijeme kao djelo Božjih ruku i prilike kao Božje pripuštenje”. Kako je ispravno razumjela što je vjera, svoje poslanje u svijetu, jer vjera je osobni izbor, ali isto tako javni čin u svjedočenju. Ne može se i ne smije se sakriti od svijeta i vremena. Zato je posvjedočiti vjeru u svijetu, biti u svijetu, a ne biti od svijeta ne samo čin osobnog posvećenja, nego i čin spasenja svijeta, čin promjene društva, poručio je biskup.
Kakva je hrabrost i kakva je vjera te žene bila u nevrijeme kada se zbog riječi išlo i u zatvor i gubio život. Hrabro je prihvatila ulogu žene, učiteljice, vjernice, ne očekujući da netko drugi obnaša njezinu zadaću. A danas? Adamovsko prebacivanje krivnje proširilo se na sve razine našeg društva, nažalost i na naše crkveno i vjerničko područje. Prstom se gotovo redovito upire u drugoga “on bi trebao, on je odgovoran”. Uvijek bi drugi trebao nešto učiniti. No, nema drugih, postojim ja sa svojoj vjerom, sa svojoj obitelji, svojim majčinstvom, očinstvom, sa svojom župom, postojim ja na svojem radnom mjestu, Crkvi, politici, ekonomiji, prosvjeti, kulturi, rekao je biskup, te upozorio kako hrvatski vjernici laici uz časne iznimke još uvijek šute. Stoga je upitao, što je to toliko vrijedno da se ne usudimo živjeti, govoriti, djelovati kao cjeloviti kršćani. Bojimo li se poruge, povlačenja po medijima, ako da je to zbog istine evanđelja, a ne zbog naših grijeha, i što ćemo to steći ako zatajimo Učitelja?
Pozvani smo s Isusovim riječima i primjerom službenice Božje progovoriti i svjedočiti javno svoju vjeru, stati uz istinu, rekao je biskup te dodao da nam je kao vjernicima dovoljno činiti to da životom posvjedočimo svima koje susrećemo da je Isus moj Bog, da je Isus moj Spasitelj.

Marica Stanković svjedočila je s punim pouzdanjem u Boga nasmijana i vedra lica. Gdje god je dolazila, s kim god se susretala, donosila je svoje vedro i nasmijano lice. Njezina jednostavnost i vedrina bili su najbolji način da se približi mladima, da osvoji srca, da povede prema Kristu. Nasmijano i vedro lice vjernika najbolji je znak zdravlja njegove vjere. Nasmijano lice i vedrina odraz je čiste savjesti, Božje blizine i vjere koja se potpuno predaje Bogu. Lice je to vjernika koji niti plače za prošlim, niti je ogorčen na sadašnje, ali se ni ne boji budućnosti, istaknuo je biskup, upozorivši kako nam upravo to danas nedostaje.
Na kraju mise postulator Pušec uime Postulature i Svjetovnog instituta Krista Kralja zahvalio je svima na sudjelovanju u euharistijskom slavlju. Vjernike je kratko upoznao s tijekom kauze. Istaknuo je kako je crkveno sudište pod vodstvom mons. Stankovića uglavnom ispitalo gotovo sve mjerodavne svjedoke. Sada se proučavaju povijesne okolnosti, te će se započeti s prijevodom onoga što treba poslati u Rim na Kongregaciju za kauze svetaca, rekao je postulator Pušec. Misno slavlje pjevanjem je uveličao Bogoslovski oktet.

Marica Stanković rođena je u Zagrebu, 31. prosinca 1900. godine. Maturirala je na učiteljskoj školi Sestara milosrdnica 1920. godine. Radeći kao nastavnica i aktivno sudjelujući u katoličkom pokretu, nastavila je školovanje te je godine 1930. diplomirala na Pedagoškoj školi u Zagrebu. S idejama katoličkog pokreta susreće se 1920. godine na sletu orlovske mladeži u Mariboru. Nakon toga sleta, aktivno se uključuje u orlovsku organizaciju u Hrvatskoj. Predsjednicom Saveza hrvatskih orlica bila je od 1927. do 1929. godine, kada je zakonskom uredbom orlovstvo ukinuto. Godine 1930. sudjeluje u osnivanju križarske organizacije u kojoj obnaša službu predsjednice do njezina raspuštanja godine 1945. Godine 1938. zajedno sa još pet djevojaka osniva Zajednicu Krista Kralja, prvi svjetovni institut u Hrvatskoj.
Nakon stupanja komunista na vlast, u ljeto 1945. godine, Marica Stanković podnosi ostavku na nastavničku službu jer je bila svjesna da kao poznata katolikinja u novonastalim prilikama neće moći raditi u školi. Marica Stanković je, naime, 2. lipnja 1945. godine javno ustala u obranu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Uhićena je 1. rujna 1947. i pritvorena u Petrinjskoj ulici, najprije na UDBA-i, a od 1. prosinca na Okružnom sudu. Suđenje se održavalo od 22. do 24. siječnja 1948. Okružni sud u Zagrebu donio je 24. siječnja presudu po kojoj je Marica Stanković osuđena na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od pet godina. Nakon čitanja osude zajedno s ostalim osuđenima zapjevala je pjesmu Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat. Od 1. travnja 1948. do 1. rujna 1952. izdržavala je kaznu u logoru u Slavonskoj Požegi. Teško narušena zdravlja vraća se u Zagreb gdje se posvećuje pisanju i individualnom radu u formiranju članica Svjetovnog instituta, jer je to jedino što može raditi zbog nadzora UDBA-e. U prosincu 1955. pogoršava joj se zdravlje. Umire 8. listopada 1957., u 57. godini života, s riječima “dosta mi je Tvoja milost”. Sprovodne obrede 11. listopada na Mirogoju predvodio je dr. Franjo Šeper, tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor, njezin dugogodišnji prijatelj i podupiratelj.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je 16. studenoga 2006. postupak za beatifikaciju Marice Stanković.

.