Liturgijska čitanja: Iz 61,1-2a.10-11; 1 Sol 5,16-24; Iv 1,6-8.19-28;

1. Liturgija mise treće nedjelje došašća izražava adventsku radost riječima: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!” (Fil 4, 4.5). Razlog kršćanske radosti je u Božjoj blizini. Radost je temeljna značajka cijelog adventskog vremena koje najavljuje Božji dolazak. Prorok Izaija uvodi nas u ozračje radosti s blogoviješću o ozdravljenju bolesnih, o iscjeljenju srdaca slomljenih, o oslobođenju zarobljenih; s navještajem godine milosti Gospodnje. Došašće nas poziva da s većom odlučnošću čekamo Gospodina koji dolazi da nas spasi. Gospodin je naime blizu; On je blizu svojoj Crkvi, On je blizu svakome od nas.
“Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan” (Iv 1, 6). Evanđelje današnje nedjelje vodi nas na Jordan k onom mnoštvu koje je dolazilo slušati tog posebnog proroka. Krstiteljevo propovijedanje izvlači ljude iz tromosti potičući ih da podignu oči prema onome koji dolazi. Naime, Ivan Krstitelj podiže pogled i sa sebe samoga i usmjeruje ga prema Isusu koji dolazi. Izričito kaže da on nije Spasitelj, ne pušta se zavesti uspjehom gledajući mnoge kako dolaze k njemu. Mi toliko puta želimo biti u središtu pozornosti. Ivan Krstitelj se u svojoj poniznosti ipak ne povlači, niti se skriva, naprotiv sa sviješću odgovornosti koja mu je dana javno izjavljuje pred mnoštvom: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!”
U Ivana odgovornost slijedi poniznost, a posebna je to odgovornost koja traži od njega da bude glas. Svaki kršćanin treba primijeniti na sebe Ivanove riječi: “Ja sam glas”. Kristov vjernik je glas, odnosno navjestitelj Evanđelja. Sveti Pavao, svjestan te odgovornosti, opominje samog sebe: “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1Kor 9,16). Vjernik je ponajprije glas, svjedok evanđelja.
Ivan ne stavlja sebe u središte, ne propovijeda kako bi pozornost svratio na sebe, ne zaustavlja ljude oko sebe. Taj glas šalje dalje, k onome koji je veći od njega. “Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući”, kaže Ivan (1,26-27). To on ponavlja i nama danas. Među nama je onaj koga mi ne poznajemo, ili za koga ne marimo. Svima nam je potrebno slušati Evanđelje kako bismo upoznali Isusov lik u našoj sredini, osobito u siromasima i potrebnima.

2. Danas naša Crkva slavi nedjelju Caritasa, a ujedno se spominjemo i 75. obljetnice djelovanja organiziranog Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Naime, dana 20. listopada 1933. godine objavljivanjem posebne Okružnice i proglašenjem Statuta za karitativni rad u Zagrebačkoj nadbiskupiji mons. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, službeno je postavio temelje za organizaciju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Cilj osnivanja Caritasa bio je povezivanje svih do tada postojećih karitativnih inicijativa i nastojanja u jednu krovnu organizaciju koja će koordinirati i organizirati karitativni rad na području Zagrebačke nadbiskupije.
U ustanovu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije duboko je utkana inicijativa i karitativni rad blaženoga Alojzija Stepinca. Mladi svećenik Stepinac, u siječnju 1934. godine, u uvodniku prvog broja časopisa Karitas ovako piše: “Što hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo, da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh, koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Hoćemo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – da ta svjetiljka i dalje stoji pred licem Gospodnjim. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod nesrećom sasvim ugasila, da ju nanovo zapalimo.”
Kao svećenik, i kasnije kao nadbiskup, blaženi Alojzije neumorno je poticao vjernike na karitativno djelovanje. Nadbiskup Stepinac osobito je bdio nad radom Caritasa tijekom strašnoga vihora drugoga svjetskoga rata. Siromasi i potrebni dolazili su mu znajući da neće otići praznih ruku i žalosne duše. Pomagao je svima bez razlike. Uvijek spreman na odricanje, darivao je sve do osobnih stvari. A pouzdanje u snagu ljubavi crpio je iz kršćanske vjere koja nikada ne zdvaja već u svim situacijama u potrebnome prepoznaje brata ili sestru. Tijekom tih strašnih ratnih godina nadbiskup Stepinac i zagrebački Caritas spasili su tisuće života, prihvatili i zaštitili tisuće izbjeglica i prognanika, prikupili i podijelili tisuće tona hrane te velike iznose novčanih sredstava. U ovoj godini dok obilježavamo desetu obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Stepinca želimo i molimo da nam posebno njegovo karitativno djelovanje bude svjetlo i nadahnuće.

3. Dolaskom komunista na vlast 1945. godine ponovno nastupaju teška vremena za Katoličku Crkvu i hrvatski narod. Komunističkih progona nije bio pošteđen ni Caritas. Komunistički režim Katoličkoj Crkvi zabranjuje karitativno djelovanje. Tako je, dana 2. ožujka 1946. godine, MUP Narodne Republike Hrvatske donio rješenje o zabrani rada Caritasa Zagrebačke nadbiskupije te odredio da se njegova cjelokupna imovina preda Crvenom križu. Komunističke vlasti iste godine osuđuju na smrt svećenika dr. Vilima Nuka, ravnatelja zagrebačkog Caritasa. Smrtna kazna doduše nije izvršena, nego je preinačena u šesnaestogodišnju robiju.
Iako je organizirani karitativni rad bio zabranjen, karitativno djelovanje ipak nije sasvim prestalo, jer kršćanska je ljubav domišljata. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća nadbiskup Franjo Šeper osniva u Zagrebu podružnicu Caritasa Internationalis, a brigu o karitativnom radu povjerava gospođi Jeleni Brajša. Ona je zajedno s nekolicinom suradnika, unatoč brojnim neugodnostima i poteškoćama koje je zadavao komunistički režim, činila ono što je bilo moguće skupljajući hranu, odjeću i druge potrepštine koje su se dijelile najpotrebnijima. Važan datum za zagrebački Caritas je 8. srpnja 1969. godine kada je Jelena Brajša ispred svog ureda našla kutiju u kojoj je bilo živo dijete. Taj je događaj usmjerio budućnost Caritasa. Samo tijekom prve godine nakon prihvaćanja prvog djeteta zagrebački je Caritas zbrinuo šezdeset i petero napuštene i odbačene djece po čemu je postao prepoznatljiv u zemlji i inozemstvu. Do današnjeg dana Caritas je zbrinuo više od četiri tisuće djece.

4. Pod karizmatičkim vodstvom gospođe Jelene Brajša Caritas Zagrebačke nadbiskupije postigao je brzi i veliki razvoj te izrastao u najveći biskupijski Caritas, ne samo u zemlji, nego i u ovom dijelu europskog kontinenta. U odredbi Nadbiskupskog duhovnog stola, od 14. srpnja 2005. godine, napisao sam: “U razdoblju komunističkoga režima, iako pravno u ilegalnom položaju, Zagrebački Caritas neumornim zauzimanjem gospođe Brajša postupno širi i grana djelovanje ne samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji nego i preko granica Hrvatske, posebno u skrbi za napuštenu i obespravljenu djecu kao i onu s posebnim potrebama, u skrbi za žene u nevolji, i u brizi za hendikepirane, stare, nemoćne i socijalno ugrožene osobe.
U vrijeme Domovinskog rata Caritas zbrinjava žrtve rata, među kojima su najbrojnija djeca i žene. To je djelovanje nastavio i poslije rata pokrećući nove akcije, osobito u vidu liječenja ratnih posljedica. Caritas dolazi tamo gdje drugi ne stižu, bavi se onim za što drugi nemaju vremena ili volje, jer je po svojem poslanju u službi najpotrebnijih, osobito napuštene i obespravljene djece, dajući svjedočanstvo evanđeoske ljubavi”. A na Misi za Domovinu, na Dan Hrvatske državnosti, 25. lipnja 2005. godine, u crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu, u nazočnosti državnoga vodstva, rekao sam: “Ne smijemo zaboraviti ono veliko dobro koje je upravo taj Caritas tijekom teških desetljeća do danas činio i čini pod vodstvom gospođe Jelene Brajša za ljude raznih životnih dobi, a osobito za djecu novorođenu, napuštenu, obespravljenu i hendikepiranu”.
Gospođa Jelena Brajša vodila je Caritas punih 39 godina, od kojih je većina bila Crkvi i vjerniku nenaklonjena; nije se smjelo karitativno raditi, ali ljubav prema Bogu i čovjeku bila je jača, ona je davala snagu da se djeluje; Caritas nije smio postojati, a trebao je djelovati. U svim tim okolnostima, kao i onim kasnijim u Domovinskom ratu, kada je trebalo brzo raditi, nije uvijek bilo lako postaviti granicu između onoga što je po propisu, a što nije po propisu. I u slučaju Brezovica dokumenti dokazuju da je gospođa Brajša određene osobe odmah smijenila s radnog mjesta čim je doznala za zlodjelo.
Međutim, u određenom povijesnom razdoblju gospođa Brajša je bila predstavnik institucije Caritasa. Stoga je i napad na gospođu Jelenu Brajša, pogotovo pak višemjesečni medijski linč kojemu je bio izložen Caritas tijekom 2005. godine, puno više od razjašnjavanja pa i kažnjavanja određenog slučaja. Listajući tadašnje medijske zapise koji vrve mržnjom na Caritas i Crkvu, a usput obiluju netočnim informacijama, teško se oteti dojmu da su namjere i cilj bili puno širi od određenoga slučaja. I prošlih se mjeseci iznova napadao Caritas i Brezovica na temelju izmišljene izjave, a da dotični i odgovorni nisu smatrali potrebnim javno se ispričati. Danas, kada slavimo 75. obljetnicu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, trebalo je ovo pred crkvenom javnošću ponoviti, odajući posebno priznanje gospođi Jeleni Brajša, dugogodišnjoj ravnateljici tog Caritasa, za njezino svjedočenje i rad u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

5. Draga braćo i sestre, kršćanin je pozvan, braneći vlastita prava, voditi računa i o drugome. Tako svi mi trebamo postati izvorom dobra, hrabro preuzimajući na sebe odgovornost, osobito za one koji su u potrebi. Rijetko su kada u povijesti nevini tako podmuklo napadani kao danas. Međutim, “Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi kao organiziranog djelovanja vjernika, a, s druge strane, neće nikada doći do situacije u kojoj neće više biti potrebe za ljubavlju svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravednosti, treba i uvijek će trebati ljubav” (Benedikt XVI., Deus caritas est, 29).

Stoga ovom prigodom želim posebno zahvaliti Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, njezinom vodstvu na čelu s predsjednikom preč. Borisom Balenovićem i ravnateljicom s. Jelenom Lončar, kao i svim djelatnicima Caritasa, te župnim Caritasima i njihovim djelatnicima za ljubav i svjedočenje. Zahvaljujem i članovima Nadzornog vijeća Caritasa Zagrebačke nadbiskupije: biskupu mons. Valentinu Pozaiću, dr. Stjepanu Balobanu i dr. Tomislavu Markiću za službu koju vrše u toj Ustanovi. Zahvaljujem dobrotvorima naših Caritasa te podupirem i preporučujem sva nastojanja kojima Caritas po svojim djelatnicima i volonterima pomaže ljudima gledajući u njima sliku Krista patnika.

Neka nas Presveta Bogorodica Marija, osobito u ovo vrijeme došašća, uči što je kršćanska ljubav. Njoj i blaženom Alojziju Stepincu povjeravam poslanje i služenje ljubavi Crkve naše zagrebačke. Amen.