Riječ je o broju koji se u 10 godina udvostručio i koji ukazuje na 47 milijuna ljudi koji su raseljeni unutar svojih zemalja, više od 4 milijuna azilanata, više od 29 milijuna i 500.000 izbjeglica, te drugih ljudi koji su bili prisiljeni pobjeći izvan svojih zemalja da bi izbjegli ratove, progonstva, teške klimatske promjene i prirodne katastrofe.

To su jako veliki brojevi koji pokazuju kako mir u svijetu sve više izmiče, ocijenila je Chiara Cardoletti, predstavnica UNHCR-a za Italiju, Svetu Stolicu i San Marino, dodajući da su izbjeglice svjedoci toga, no oni ne mogu platiti za tu stvarnost za koju nisu odgovorni.

Ti ljudi dolaze iz zemalja koje su pogođene dugotrajnim sukobima, kao što je Afganistan koji je ušao u peto desetljeće sukoba. Jedan od novijih ratova je onaj u Siriji koji ulazi u desetu godinu sukoba i koji je jedini odgovoran za odlazak više od 13 milijuna ljudi. Dvije trećine izbjeglica dolaze iz pet zemalja, a to su: Sirija, Venezuela, Afganistan, Južni Sudan i Mjanmar. Danas veoma zabrinjava to što su nestabilna područja Demokratska Republika Kongo i Zapadna Afrika. Situacija je još teža ako se uzme u obzir veliki broj izbjeglica maloljetnika kojih je oko 30 do 34 milijuna, deseci su tisuća njih bez pratnje, rekla je Cardoletti. Podsjetila je i na činjenicu da 8 izbjeglica na njih 10 živi u zemljama u razvoju, koje su često područja pogođena prehrambenom nesigurnošću i velikom neishranjenošću, izložena riziku klimatskih promjena i prirodnih katastrofa.

Turska je s 3 milijuna i 600.000 primljenih izbjeglica zemlja koja je primila njih najveći broj. Slijedi je Kolumbija s milijun i 800.000 i potom Pakistan, Uganda i Njemačka, jedina europska zemlja koja je na vrhu ljestvice po broju primljenih izbjeglica. Svjedoci smo nove stvarnosti koja nam pokazuje kako danas prisilno napuštanje vlastite zemlje nije samo sve više rašireno, nego još više da ta pojava neće biti kratkoročna, upozorio je visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice Filippo Grandi. Ne možemo čekati da ljudi godinama žive u nesigurnim uvjetima, bez mogućnosti povratka kući ili nade da će započeti novi život u zemlji u kojoj se nalaze. Stoga je potrebno zauzeti potpuno nov i otvoren stav prema svim izbjeglicama koji će biti mnogo odlučniji u rješavanju sukoba koji traju godinama i koji su u korijenu neizmjerne patnje.

Mučna je pomisao na to da se više ne mogu vratiti kući, jer se izbjeglicama mogućnost organiziranja i dopuštanja povratka znatno smanjila. Ako je devedesetih godina prošloga stoljeća godišnji prosjek povratka izbjeglica bio milijun i 500.000, sada je pao na 385.000. Tko dođe u neku zemlju kao izbjeglica, taj je kao dijete koje puže, potreban mu je netko da ga drži na nogama kako bi dobro hodao, rekla je Berthin Nzonza, osnivateljica udruge za izbjeglice Mozaik-akcija u Torinu, koja je 2002. godine došla u Italiju iz Demokratske Republike Kongo. Oni koji bježe sa sobom nose veliku istinu da nisu teret nego da imaju vrijednosti i sposobnosti koje mogu biti korisne onima koji ih primaju.

Kada napuštate svoju zemlju, ostavljate sve svoje uspomene i radosti, rekla je Douaa Alkoka, devetnaestogodišnja sirijska izbjeglica iz Damaska, koja je 2016. godine s obitelji stigla u Italiju, u Calabriju, a prije toga je prošla teško razdoblje u Libanonu. To je potresno svjedočanstvo onih koji su nakon straha da neće uspjeti naučiti talijanski jezik i žalosti što su daleko od vlastite zemlje, kamo se možda nikada neće vratiti, našli sreću i mogućnost za povratak i studiranje.

Iza tih brojeva koji nas potiču na opće i zajedničko razmišljanje, rekao je Michele Di Bari, voditelj Odjela za građanske slobode i imigracije talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova, postoje priče o dostojanstvu i muci, mnoge neugodne situacije kojima talijanska država namjerava poduprijeti rješenja s humanitarnim i ljudskim pristupom. Italija se zauzima na tri područja. To je program preseljenja koji je od 2015. godine do danas imao 2510 preseljenja onih koji dolaze iz Libije, Sudana, Turske, Libanona i Sirije. Zatim program humanitarnih koridora koji promiče Zajednica svetoga Egidija zajedno s Talijanskom biskupskom konferencijom, Evangeličkom Crkvom i Valdeškom Crkvom, s oko 2500 ljudi koji su ih koristili. Treće područje su humanitarne evakuacije koje se odnose na tisuću ljudi.

Ne možemo zaboraviti djevojčicu od 5 mjeseci koja je poginula u posljednjem brodolomu u blizini libijske obale, zajedno s još jednim djetetom čije je tijelo nađeno na plaži. Nitko tko ima savjest, ne može na to ostati ravnodušan, poručila je Cardoletti i pojasnila stajalište UNHCR-a: Situacija je u Libiji vrlo složena, ljudi su krajnje ranjivi, stoga je važno spašavanje na moru i zaustavljanje povratka u Libiju koji je težak i opasan.