Poprsja dvojice svećenika mučenika mons. Ladislava Šporera i vlč. Stjepana Horžića postavljena ispred crkve blagoslovio je nadbiskup Uzinić.

Nadbiskup se u molitvi prisjetio i ostalih petnaest svećenika koji su djelovali na području današnje Riječke nadbiskupije, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao i svih žrtava totalitarnih sustava nacizma, fašizma i komunizma s područja današnje Riječke nadbiskupije. Pomolio se i za poginule hrvatske branitelje i druge žrtve Domovinskog rata, ali i za one koji su i u takvim vremenima uspjeli očuvati mir – među kojima je osobito istaknuo sina ovog mjesta prof. Franju Starčevića – i sve druge žrtve ljudske mržnje. U molitvu je uključio i poziv na opraštanje.

Prije blagoslova poprsja, koje je izradio akademski kipar Vid Vučak, krizmanici Matej Jakovac i Patrik Kanjer pročitali su dijelove oporuke vlč. Stjepana Horžića napisane 6. prosinca 1943.: „Došli su teški dani, u kojima je malo tko siguran za svoju osobnu slobodu i za svoj život. Imajući pred očima tu činjenicu i primjenjujući je na samoga sebe, kod potpune svijesti, slobodan od svake vanjske ili unutarnje sile, želim zabilježiti ovo: Ako mi se što dogodi, tj. ako nenadano umrem naravnom ili poginem nasilnom smrću, želim umrijeti kao rimokatolički svećenik, u vjernosti prema Bogu, prema Sv. Ocu papi, mome biskupu i mojoj hrvatskoj domovini. Najčarobniji ideal moga života, najveća želja moje duše od djetinjstva bila je: postati svećenik i živjeti kao dobar svećenik. I postao sam svećenik, milošću Božje providnosti, koja ne gleda tko je tko, pa nije gledala ni na moju potpunu nevrijednost, nego me je milostivo učinila svojim službenikom… po ljudsku govoreći, trebalo je do toga svladati mnogu poteškoću, zatomiti koju suzu, ali što je to sve prema cilju: Minister Dei, alter Christus!… Svećenikom sam postao primanjem svetog presbiterata dne 17. kolovoza 1941. u kapelici nadbiskupskog dvora u Zagrebu, od preuzvišenog gospodina pomoćnog biskupa dr. Franje baruna Salis Seewisa. Malo je vremena, što premda nedostojan, nosim sveti pečat svećeničkog reda na svojoj duši, ali i kroz to malo vremena osjetio sam katkada njegovu težinu, ali sam uza sve to s njim sretan i potpuno zadovoljan. I mogao bih reći, da se još koji put rodim, želim biti i opet postati svećenik.”

Prvopričesnici su pokraj poprsja mučenika položiti upaljene crvene i bijele lampione.

Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio nadbiskup Uzinić, a koncelebrirali su postulator kauze bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja, postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy, generalni vikar vlč. Mario Tomljanović, mrkopljski župnik Ante Zovko i drugi svećenici.

Nadbiskup Uzinić u propovijedi je istaknuo da bula proglašenja Jubileja 2025. pape Franje „Spes non confundit“, br. 20. govori o mučenicima kao svjedocima nade, pozivajući nas da čuvamo njihovo svjedočanstvo kako bi naša nada bila plodonosna. Govoreći o posebnom jubileju Riječke nadbiskupije, 100. obljetnici osnivanja biskupije u gradu Rijeci, koja će se proslaviti ove godine, nadbiskup je pojasnio složenu prošlost Riječke biskupije koja je nastala u vrijeme talijanske uprave i prošla kroz burno razdoblje obilježeno totalitarizmima dvadesetog stoljeća koji su ostavili dubok trag, istaknuvši potrebu kajanja, oprosta i pomirenja „kako bi nam jubilej bio prilika za pročišćenje povijesnog pamćenja i izbjegavanje napasti u koju svi lako možemo upasti da nam povijesno pamćenje postane sjećanje na drugoga koji nam je bio (i često, nažalost, ostao) neprijateljem, na ideologije i režime koji su prolazili preko ovoga teritorija ostavljajući iza sebe žrtve, na zlo koje su počinili drugi i drugačiji, često naši susjedi, a da naše pamćenje ne postane pomireno pamćenje i naš jubilej prilika za susret i novi hod zajedno. A tek s pomirenim pamćenjem moguće je napraviti i korak naprijed prepoznajući među žrtvama one koji nisu samo žrtva nego su i mučenici, svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi za sve, čak i same zločince.“

Na misi je, uz brojni narod, župljane župe Mrkopalj i Gorskog kotara, sudjelovala rodbina vlč. Horžića te milosrdnice iz Rijeke, zajednice u kojoj je djelovala s. Ambrozina Horžić, mučenikova rođena sestra koja je cijeli svoj život posvetila, između ostalog, i potrazi za njegovim kostima.

U Domu kulture u Mrkoplju knjigu „Stjepan Horžić – mučenik za Boga i Hrvatsku” župnika Ante Zovka predstavili su mr. sc. Ana Šijaković r. Horžić, postulator za kauze svetih Riječke nadbiskupije vlč. Ivan Šarić, vlč. Josip Vragović rodom iz Horžićeve Ljubešćice, o. Božidar Nagy i mons. Juraj Batelja.

U glazbenom dijelu nastupili su Marin Tadejević i tamburaški sastav „Sungerski Lug”. Vlč. Horžić je tvorac mrkopaljske himne „malo po malo…”, on je tu pjesmu iz Kraljevice donio u Mrkopalj. Poslije su Horžićevi učenici tu pjesmu preoblikovali i tako je nastala današnja mrkopaljska himna. Nakon više od 80 godina izvedena je izvorna verzija pjesme kako ju je Horžić prenosio djeci. U toj verziji osobito se ističu riječi „Živjela, živjela, djeca našeg kraja…”.

Vlč. Stjepan Horžić volio je glazbu i pjevanje , i u Mrkoplju i u Kraljevici pokrenuo je dječje pjevačke zborove. Učio je djecu pjevati i svirati i tako ih pripremao da jednoga dana postanu članovi velikog pjevačkog zbora. Prepoznatljivost Župe Mrkopalj je Zbor BDM Žalosne. Oni su otpjevali dvije pjesme „Večernji zvon” Frana Fernjančića i „Marijo kroz življenje” Ignacija Hladnika.