Pešćenica, (IKA) – Sisački biskup Vlado Košić predvodio je misno slavlje 3. srpnja u crkvi Uznesenja BDM prigodom proslave 800. obljetnice spomena mjesta Pešćenice. Uz župnika Pešćenice Marka Cvitkušića na misi su koncelebrirali katedralni župnik u Sisku mr. Antun Sente, ml. i sisački katedralni vikar Mato Malekinušić, a sudjelovali su brojni mještani Pešćenice predvođeni načelnikom Marijanom Crnkocijem. Ljepoti misnog slavlja pridonijeli su članovi KUD-a Preslica u tradicionalnim nošnjama. Pešćenica se prvi puta spominje godine 1211., kada je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao cistercitskom samostanu Sv. Marije u Topuskom veliki posjed čija je sjeverna granica prolazila Pešćenicom, koja je opisana kao dobro braće ivanovaca. U srednjem vijeku vlasništvo nad Pešćenicom stječe crkveni red ivanovaca koji utvrđuju kršćanstvo na ovim prostorima. Na prijelazu srednjeg u rani novi vijek Pešćenica je demografski i ekonomski stradala zbog osmanskih provala u naše krajeve. Neposredno prije čuvene bitke kod Siska zagrebački biskup Gašpar zapisao je kako su osmanske vojne jedinice ognjem i mačem, između ostalih mjesta, upale i u Pešćenicu te odvele mnoštvo ljudi u ropstvo, dok su preostali stanovnici dobrim dijelom pobjegli. U Pešćenici se 1751. izgrađuje nova župna crkva, koja je zamijenila svoju trošnu prethodnicu iz predosmanskih vremena. Društveni i kulturni život mjesta u prošlosti, ali i do današnjih dana, bio je pod velikim je utjecajem lokalnih župnika poput Ivana Gržića, Josipa Gregorića, Mirka Ptičeka ili Karla Josipa Iskre. Oni izgrađuju nove objekte po cijeloj župi i nabavljaju razni inventar za njene potrebe, koji je i danas jedan od najbogatijih u široj okolici. Pešćenica je jako stradala u potresu 1880., osobito njena župna crkva. Prva polovina 20. st. početak je novih promjena. Pešćenica je demografski jako stradala u II. svjetskom ratu. “Dragi mještani i župljani župe Pešćenica, iz ovih samo nekih podataka, vidi se kako vaše mjesto ima dugu i veliku povijest. Dužina trajanja daje za pravo da se narod ili mještani nekog naselja smiju ponositi svojom tradicijom. Naime, trebalo je izdržati sve te promjene, odolijevati i Turcima i tuđinskim vlastima, ratovima i potresima. I što je davalo snagu tom našem narodu da opstane i da preživi, da se bori i da usprkos svemu napreduje? Odgovor je: samo vjera, vjera u Boga i vjera u čovjeka! Kad se to dvoje udruži i kad se pravilno odnosi, tada je siguran opstanak i dapače napredak”, poručio je biskup Košić u homiliji.