Okupili su se poglavari, svećenici pitomci te redovnice koje djeluju u Zavodu. Duhovna obnova održana je u 3 dijela: nagovor voditelja, mogućnost za pristupanje sakramentu pomirenja te euharistijsko slavlje.

Tema voditelja Szentmàrtonia za duhovnu obnovu u došašću bila je „Isusova pedagogija“, a uporište je imala na ulomcima iz Ivanova evanđelja: “Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili! Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.” (Iv 13, 16-20). “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.” (Iv 15, 12-17).

Duhovnik zavoda istaknuo je važnost tri riječi iz toga kratkog dijela Ivanova evanđelja: izabrati, postaviti i zapovjediti te ih je stavio u korelaciju i pod zajednički naziv osobnosti, tj. osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Ponajprije, biti svećenik ne označava pripadnost jednoj elitističkoj skupini u koju netko samog sebe postavlja, već označava činjenicu izabranja koja dolazi iz Kristova osobnog poziva određenom pojedincu kojeg On u potpunosti poznaje, poziva i osposobljava za vršenje povjerene mu zadaće služenja. Također, svatko tko je od Krista pozvan postavljen je na vršenje određene službe a na tom putu pozvani i postavljeni pojedinac potreban je odgoja unutar vlastitog iskustva i učenja iz konkretnih životnih događaja.

Szentmàrtoni ističe kako se u Kristovu odgojnom postupku tokom postavljanja svojeg učenika u vršenje službe mogu uočiti tri metode: Isus naznačuje svakom učeniku njegovo buduće poslanje; dopušta da svaki od njegovih učenika doživi svoju neadekvatnost i nesposobnost da vlastitim snagama izvrši to poslanje te stavlja svoje učenike na ispit. Tako je preko trojice apostola Petra, Ivana i Tome pokazao svu konkretnost Gospodinove metode: Petar koji je postavljen da učvršćuje braću u vjeri i bude temelj vjernosti (Crkve) morao je iskusiti osobnu nevjeru; Ivan koji je apostol nježnosti duboko je iskusio vlastitu nestrpljivost i srditost prema braći te apostola Tome koji je pozvan da bude vjerni svjedok a prošao je kroz snažne dimenzije osobne nevjere.

Na kraju, objašnjavajući glagol „zapovjediti“ podcrtao je da se on odnosi na zapovijed ljubavi jednih prema drugima što je bila jedina činjenica koju je Isus izričito zahtijevao od svojih učenika.

Za kraj razmatranja, govoreći svećenicima – studentima, duhovnik se poslužio slikom ispita, ističući kako je i ispit jedna od metoda Kristove pedagogije kojom provjerava zrelost svakog svog učenika. Jedino pitanje s kojim se svećenik- student susreće na tom ispitu jest „Tko je za mene Isus Krist?“, podcrtavajući ponovno osobnu dimenziju odgovora na ovo pitanje, te navodeći kako se za ovaj ispit potrebno pripremati kroz iskustvo relacije, tj. činjenice da smo poslani od Osobe i činjenice primanja (aktivnog prihvaćanja) svojega poziva koje se očituje kroz življenje novog života koji smo primili po krštenju, hodu u Duhu Svetom kojeg smo primili u svetoj krizmi te jačanju svećeničkog mentaliteta koji smo pozvani usavršavati u snazi sakramenta Svetog reda. Svoje razmatranje duhovnik Szentmàrtoni zaključio je sažetim isticanjem Kristove pedagogije: učiti iz vlastitih iskustava (putem molitvenog prebiranja); upoznati na dubljoj razini Isusa Krista (čitanje i meditacija Svetog pisma) te prihvaćenjem sve svjesnije svoga svećeničkog zvanja, sjećajući se retka koji govori „Ti si svećenik zauvijek“.

Euharistijsko slavlje, u kojem su se svećenici posebno sjetili preminule s. Gizele Šantek, nekadašnje sakristanke Hrvatske crkve sv. Jeronima, predvodio je rektor Zavoda vlč. Marko Đurin.

Homiliju je održao voditelj duhovne obnove. Osvrnuo se na dnevno čitanje iz Evanđelja po Mateju (Mt 9, 35-38; 10, 1.6-8) navodeći kako je glavni protagonist iz Matejeva ulomka milosrdni Isus koji vidi, sažali se i djeluje. Isus vidi mnoštvo sa svim svojim poteškoćama – ima oči. On osjeća i blizak je – ima srce. Taj isti Isus i djeluje – liječi, izgoni i ozdravlja – ima ruke, ali i šalje svoje učenike da nastave činiti kao On – učenici bi trebali biti Kristove produžene ruke u ovom svijetu. Istaknuo je kako upravo činjenica da je svatko od nas Kristov učenik pozvan nastavljati Božja djela, traži da se promišlja o duhovnosti ovih gesta milosrđa: o duhovnosti očiju, duhovnosti srca te duhovnost ruku.

Naveo je da i oči i srce i ruke mogu imati dva načina upotrebe koja nam u potpunosti nude različitu percepciju Boga i svijeta, Crkve i bližnjih a na nama je da odlučimo kako njima upravljati. Za kraj progovorio je o vjeri kao činu povjerenja u kojoj je svatko pozvan, po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju – Bezgrešnu Gospu, čitati svoju svakodnevnicu i živjeti potpuno predan, znajući da Bog preko nas i naših svećeničkih i ljudskih gesta može djelovati i biti prisutan u ovom svijetu.

Na kraju euharistijskog slavlja rektor Đurin zahvalio je o. Mihàly Szentmártoniju na predvođenju duhovne obnove, mudrim riječima koje je s izgovorio kao i na trajnoj raspoloživosti za svećenike Zavoda sv. Jeronima.