Nakon molitve Trećeg časa prigodno razmatranje na temu „Božje obećanje – svećeniku radovanje“ predvodio je preč. dr. Drago Tukara, profesor KBF-a, kanonik Prvostolnoga kaptola te ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije i Nadbiskupskoga vikarijata u Osijeku.

Započinjući razmatranje, preč. Tukara govorio je o vjeri i vjerovanju, podsjećajući na rastuće nepovjerenje prema Crkvi, ali ohrabrujući kako je pritom važno uvijek iznova pronalaziti put do ljudi te se suočiti s onim što je odumrlo, a ima potrebu za evangelizacijom. „Za izlazak iz problema, Crkva se ne smije osloniti samo na svoje snage, metode i svoju inteligenciju, nego na molitvu i pouzdanje da Duh Sveti pohodi Crkvu“, rekao je preč. Tukara, nastavljajući kako ga je osobni dojam da se vjernici udaljavaju od Crkve ponukao da razmišlja o zanosu vjernika s početka Crkve, čiji je život bio „s vjerom uranjan i s vjerom izranjan, i u čijem je vremenu čisto i jasno, autentično i zajednički odzvanjao izričaj: VJERUJEM“. 

Razmatranje je podijelio u nekoliko cjelina: „Prvo i najvažnije: Vjerujem da Bog postoji“; „Prvo i najvažnije: Vjerujem u Isusa Krista“, „Prvo i najvažnije: Vjerujem u Duha Svetoga“, „Prvo i najvažnije: Vjerujem u Crkvu Katoličku“ te „Prvo i najvažnije: vjerujem u obraćenje i spasenje“. Tako je u prvoj cjelini među ostalim kazao kako je važno da čovjek poznaje Boga i njegova sina Krista, da zauzme stav da će ga Bog obdariti darovima, da je Bog onaj koji voli sve ljude. Rekao je: „Svoju moralnost i vjerski život mi moramo graditi na prvom članku Vjerovanja, na Bogu Stvoritelju; postati svjesni kako je Bog uzeo oblik ljudskoga tijela i time pokazao da on jest i da je tu. Po ljudskom tijelu Bog je prepoznatljiv, vidljiv, poznat i postojeći. Jer ako čovjek ne čuva tu istinu o živom i prisutnom Bogu, postaje dezorijentiran, zahvaćen strahom, od sebe ne uspijeva otkloniti zlo, zlo ga zahvaća i oblikuje mu stvarnost. Nameće se temeljni zadatak, naučiti i učiti, naviještati da Bog postoji, da čovjek svoj život mora kreirati prema Bogu i s Bogom.“

Razmatrajući o vjeri u Isusa Krista, istaknuo je kako i svećenik mora razmišljati o istinama koje su povezane s Kristom: smrt, sud, nagrada i kazna, ali ne vjerovati na način koji će ga učiniti „nesposobnim ili nemoćnim“ pred životom. „Držati mogućim – vrlo je važno za vjernički i svećenički život dok mnogi govore da je nemoguće stalno govoriti o dobru kada je zla na sve strane, da je nemoguće obdržavati vjerničke sadržaje, živjeti a ne kršiti svećeničke propise, svaki se dan moliti, meditirati, nemoguće je da netko nikada ne psuje, ne krade, nemoguće je uvijek biti dobar… Kao da smo okruženi teološkim, moralnim i duhovnim nemogućnostima“, rekao je preč. Tukara, pitajući je li moguće, usprkos nemogućnostima, biti svećenik koji vjeruje Isusovoj riječi i iz nje crpi snagu vjere po kojoj je ipak sve moguće.

Govoreći o vjeri u Crkvu, podsjetio je na sliku Crkve kao lađe: „Na lađi se osjeća sigurnost, svi su zajedno i znaju da prekoračenje izvan lađe vodi u opasnost i propast. Ostati u njoj daje sigurnost i jača nadu da će biti dobro. Lađa, odnosno nada, norma je svećeničkog djelovanja. Nama vjernicima i svećenicima Crkva je mjesto nade, ‘lađa nade’, mi drugog prijevoznog sredstva nemamo“, naglasio je. U zadnjem dijelu razmatranja, govoreći o vjeri u obraćenje i spasenje, istaknuo je kako je cilj obraćenje, novi način života u odnosu prema Bogu, koji zahvaća čitavu osobu. „Poziv na obraćenje uključivao je prelazak s grešnoga i nemoralnoga života na svetost života. I ne samo to. Ono je poziv da čovjek zavoli svoju vjeru, da zavoli ‘teologiju’ čiji je prvi članak vjerovanje da Bog ljubi čovjeka, da Bog želi da ga čovjek voli i da se međusobno vole. U isto vrijeme takav obraćeni kršćanin ostavlja traga u svijetu koji ga okružuje, postaje svjedok svoga vremena. Obraćenje na osobnoj razini poručuje: ne odustajati i moguće je.“

Zaključujući razmatranje, preč. Tukara je poručio: „Izgrađujemo biskupijsku zajednicu u svijesti da je crkvena zajednica sveti Božji hram, da je svakodnevni život nas vjernika Bogu ugodan prinos, da smo kao vjernici po daru Božje milosti nova stvorenja, novi Božji narod, te da smo kao Crkva Kristova zaručnica; jer smo unatoč naših slabosti i grijeha, posvećeni i izabrani po daru milosti Božje.“

Nakon kraćeg predaha, preč. Tukara predvodio je u kapeli Bogoslovnog sjemeništa pokorničko bogoslužje s kraćim razmatranjem i ispitom savjesti, a svećenici su potom imali priliku pristupiti sakramentu pomirenja. Duhovna obnova završila je ponovnim okupljanjem svećenika u Metodovoj dvorani, gdje je bilo riječi o praktičnim pitanjima vezanim uz predstojeće dane došašća i božićne pastoralne aktivnosti. Nadbiskup je ovom prigodom među ostalim potaknuo svećenike da izaberu osobe koje će u njihovim župama vršiti ulogu župnih koordinatora sinodskog savjetovanja te ih je još jednom pozvao na animiranje novih svećeničkih i redovničkih zvanja, o čemu su nedavno obaviješteni okružnicom.