Vepric, (IKA) – Ovogodišnja adventska rekolekcija svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije upriličena je u srijedu 3. prosinca u marijanskom svetištu u Vepricu. Središnja tema rekolekcije bila je posvećena pastoralu sakramenata, osobito sakramentu pokore, koja nas potiče na osobnu izgradnju i odgovoran pastoralni rad, a bilo je govora i o karitativnom djelovanju. Molitveni dio susreta započeo je pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio don Ivan Čotić, a potom je euharistijsko slavlje predslavio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. U propovijedi je nadbiskup, između ostaloga, govorio o tomu kakav svećenik treba biti. Pri tomu je naglasio da svećenik treba biti prožet caritasom u sebi kako bi bio caritas za druge. Potaknuo je svećenike da se i sami bolje intelektualno i duhovno pripreme kroz advent jer će se pred Božić susresti s većim dijelom vjernika u sakramentu pomirenja i kod blagoslova obitelji, kada će im trebati uputiti poruku ohrabrenja, mira, nade i ljubavi. Kao što nam evanđeoski tekst govori o tomu kako je Isus nahranio gladne, tako smo i mi pozvani hraniti kruhom Riječi Božje, poručio je nadbiskup svećenicima, kojih je na rekolekciji sudjelovalo oko sto i dvadeset a njima se pridružio i apostolski nuncij u Bjelorusiji mons. Martin Vidović.
Radni dio bio je tematski posvećen pastoralu sakramenata. Predavanje na temu “Teološki i pastoralni aspekti sakramenta pokore” održao je prof. dr. fra Luka Tomašević. Polazeći od činjenice da je u proteklih tridesetak godina – otkada je reformiran IV. sakrament koji je prije zvan ispovijed a potom sakrament pomirenja ili pokore – održano puno znanstvenih i pastoralnih skupova, napisano tisuće stranica o njemu te bilo i prijedloga da se radikalno izmijeni, dr. Tomašević je istaknuo: “Premda su neke prosudbe bile dobre i iskrene, ipak, po mišljenju službene Crkve nisu vidjele veličinu duhovnog bogatstva tog sakramenta. Stoga ih Crkva i nije puno uvažavala. Crkva naglašava da je pravi put obnova osobne sakramentalne prakse kao i one ministerijalne koja se odnosi na ispovjednike kako bi se pronašle pastoralne mogućnosti za slavljenje i produbljivanje zajedničkog i osobnog slavlja ovog sakramenta milosrđa. HBK je, vođena tim smjernicama, izdala svoj ‘Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici’ gdje je progovorila i o sakramentu pokore”. U tom vidu predavač skreće pozornost na tri stvari: važnost četvrtog sakramenta za kršćanski život, na njegove centralne vrednote i na identitet ispovjednika kao službenika sakramenta. Sakrament pomirenja nikada nije prestao biti izazov teologiji. Svaki teolog koji živi u kontaktu s “narodom Božjim”, kad razmišlja o tom sakramentu, mora postaviti neka pitanja i na njih potražiti odgovore u Sv. pismu, crkvenoj tradiciji i učiteljstvu. Danas su takva pitanja, možda više negoli je to bilo u prošlosti, usko povezana s pastoralnim životom i djelovanjem Crkve, naglasio je dr. Tomašević te nastavio: “Gledajući na svoju živu tradiciju, Crkva i danas smatra da je pojedinačna ispovijed svih grijeha, najbolji izraz potpunog obraćenja grešnika. Svi drugi oblici, kao što su razni oblici pokorničkih slavlja što su se danas uvriježili u raznim katoličkim zemljama, uvijek ostaju deformirani oblici sakramenta kršćanskog pomirenja. To nikako nisu ‘alternative’ osobnoj ispovijedi. Stoga je i uloga ispovjednika, kao službenika ovog sakramenta, zaista velika i delikatna, a danas i posebno zahtjevna”. Predavač se nadalje upitao: Je li današnja kriza osobne ispovijedi dobrim dijelom vezana uz razne nerazboritosti i nedovoljnu pripravu ispovjednika? Mnogi se vjernici tuže upravo na loša iskustva u ispovjedaonici te se može reći da obnova i reforma osobne ispovijedi, za kojom Crkva teži, u velikoj mjeri ovisi i o izgradnji i pripremi ispovjednika, kazao je. Govoreći o tomu kakav bi ispovjednik trebao biti, prof. Tomašević ističe: “Ispovjednik bi morao biti čovjek Duha Božjega, čovjek molitve, duboke i proživljene vjere kako bi svojoj braći mogao naviještati mir i spasenje Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka. Nadalje, morao bi biti pun brige i razumijevanja koji neće otežavati nego olakšavati breme grijeha; čovjek pun takta i obazrivosti koji ne pita tamo gdje nije potrebno, spreman na žrtvu i samoprijegor. Premda mu teološki studij i molitva moraju biti oslonac i izvor djelovanja, on će nužnu pažnju posvetiti i proučavanju dostignuća modernih znanosti, osobito psihologije i antropologije”. Predavač u tom duhu zaključuje da bi crkveni pastiri trebali više pažnje posvetiti praktičnoj pripremi i izobrazbi mladih svećenika za službu ispovijedanja. “Konačno, u svećeniku mora živjeti svijest da Bog uvijek ostaje bliz čovjeku-grešniku, da ga želi osloboditi od njegova grijeha, od njegova zla”, naglasio je dr. Tomašević te zaključio riječima pape Ivana Pavla II.: “Služba pomirenja – taj izvanredni dar beskonačnog Božjeg milosrđa – povjerena je vama, svećenici. Budite uvijek dostojni, spremni, gorljivi, raspoloživi, strpljivi, vedri službenici pomirenja, s vjernom brižljivošću održavajte propisane norme crkvenog autoriteta o toj materiji. Tako će vjernici u tom sakramentu naći autentični znak i pomagalo duhovnog preporoda, kao i radost unutrašnjeg oslobođenja”. Kratki izvještaj o karitativnom djelovanju dao je ravnatelj Nadbiskupijskog Caritasa Slavko Jerončić, istaknuvši potrebu osnivanja župnoga Caritasa tamo gdje ga još nema te restrukturiranju Caritasa, a podsjetio je i na dolazeću Nedjelju Caritasa. U toj su se perspektivi razvili zajednički razgovori o temi. Svećenici su rado prihvatili zajedničke programe i osvijetlili praktične postupke s naglaskom na vlastitoj ulozi i duhovnom rastu župa i obitelji. I na kraju rekolekcije svećenicima se kratko obratio nadbiskup Barišić, ističući primat autentičnog življenja svećeničkoga života kao najboljega sredstva caritasa.