Zagreb, (IKA) – Sugovornici Ivana Penave u Veritasu za studeni je akademski dvojac Golub – Paar. Dvojica priznatih hrvatskih znanstvenika, prof. akademik Vladimir Paar i akademik Ivan Golub, autori knjige “Skriveni Bog” kojom su iznenadili mnoge znanstvenike s područja prirodnih znanosti, progovaraju o Bogu, čovjeku i prirodi u jednoj interdisciplinarnoj teološko-prirodoznanstvenoj raspravi.

Na početku razgovora, prof. Golub pojašnjava kako ga je prof. Paar spremajući seriju emisija o determinističkom kaosu pozvao da govori o dogmi, o Božjoj učinkovitosti i čovjekovoj slobodi. Potom su zajedno napisali članak “Nove dodirne točke znanosti i religije” za časopis “Nova prisutnost”, a potom je uslijedila i knjiga “Skriveni Bog”. Na to nadodaje prof. Paar kako knjiga nije konačna. Ovdje su opisana samo dva vidika: prvo, deterministički kaos i drugo, neodređenosti u kvantnoj fizici tj. zbivanja na razini atoma.
Penava ističe kako vjerujemo da je Bog Stvoritelj stvorio čovjeka, ali to danas ljudima često nije dovoljno. Otkriće čovjekova genoma stvara među ljudima osjećaj kako sada čovjek može stvarati drugog čovjeka, mijenjati mu osobine. Stoga prof. Paaru postavlja pitanje: “Kako izbjeći tu napast oholosti? Kako vi uspijevate u tome?” “Oholost se izbjegne time da se upozna stvarno stanje stvari. Što čovjek dublje ulazi u problematiku to više upoznaje barijere koje se pred njim nalaze. Međutim, zašto u javnosti ta dilema, pa ja bih rekao da postoji jedna sustavna dezinformiranost javnosti, tako da ova stječe potpuno pogrešan dojam o tome što znanost zna i što znanost može. Bilo bi zanimljivo provesti anketu o tome što je kardinal Belarmin tražio od Galileja u onoj slavnoj povijesnoj raspravi u sudskom procesu. Onda bi svi rekli: Belarmin je Galileju zabranjivao da Kopernikovu znanstvenu teoriju o kretanju Zemlje zastupa u tom društvu. Većina ljudi ima to stajalište jer su nas tako učili u školi, i tako slušamo u medijima. Stvarna istina koja se iz originalnih dokumenata vidi jest ta da je kardinal Belarmin tada od Galileja tražio znanstveni dokaz da se Zemlja kreće, kao što je i prof. Golub rekao. Belarmin je tada rekao da ćemo u interpretaciji Biblije uvijek usvajati i polaziti od onoga što je znanstveno dokazano, jer ono što je znanstveno dokazano, to je u skladu s Božjim zakonom. Galilej je prihvatio taj izazov, ali su sve njegove znanstvene argumente Belarmin i drugi vodeći astronomi toga vremena znanstveno pobili”, odgovara prof. Paar.
Na pitanje gdje se u čovjeku nalazi duša i može li se reći da je duša dio čovjeka potpuno odvojen od tijela, prof. Golub odgovara kako ovdje opet treba početi s Biblijom jer je ona slobodna od ikakvih naknadnih tumačenja. U nju nisu unesene naknadne Aristotelove, Platonove i druge filozofije. Biblija rabi riječ duša, hebrejski nefeš, grčki psihe, a što to znači, najbolje vidimo na primjerima. Marija veli: “Veliča duša moja Gospodina”; Isus veli: “Žalosna je duša moja sve do smrti.” To znači da se pod dušom podrazumijeva jastvo, ja. Marija bi mogla reći: “Ja veličam Gospodina.” Ali kad ona kaže da duša njezina veliča Gospodina, time se podrazumijeva sve što tvori Marijino ja. I kad Isus kaže da je njegova duša žalosna do smrti, znači sve što tvori njegov ja da je na smrt žalosno. Duša znači čitavoga čovjeka. Dakako da u tom smislu možemo sagledati što sve tvori čitavoga čovjeka. I zato odmah dolazi pitanje tijela, hebrejski basar, grčki soma i sarks. Biblija nikada nije upotrijebila termin koji imamo iz grčke filozofije da čovjek ima tijelo. Biblija kaže: čovjek je tijelo. Prema tome ovaj dualizam koji imamo, duša – tijelo, to dugujemo grčkoj filozofiji. Ali biblijska koncepcija duše i tijela je prožimajuća. Na ovo pitanje i prof. Paar dodaje kako je duša ono o čemu prirodne znanosti ništa ne znaju. U mozgu postoji sustav od milijardi elektroničnih elemenata (tu ulogu imaju živčane stanice) u jednoj velikoj mreži gdje su svi povezani. I iz materijalističke teorije tu bi se negdje krila duša. Što se događa kad nešto osjećamo ili vjerujemo? Tada mozgom teku kratkotrajne električne struje (koje traju tri tisućinke sekunde). Prirodne znanosti znaju da su te struje znatnim dijelom u determinističkom kaosu tj. da ih čovjek ne može deterministički razumjeti i predvidjeti. Zato se u prirodnim znanostima vjerojatno nikad neće moći dokazati da je tu duša.

Na konstataciju kako su njih dvojica u Hrvatskoj jedinstveni primjer suradnje znanstvenika teologa i znanstvenika prirodoslovca, te koliko je u stvari moguća suradnja između teologije i prirodnih znanosti i ima li sličnih primjera u svijetu, prof. Paar napominje kako je Gregor Mendel, “otac” genetike, koji je znanstveno otkrio temeljni zakon genetike, bio je redovnik. Darwin ga je čitao ali nije shvatio da tu mora ležati ključ evolucije živih bića. Zna se da je Mendelov poglavar u samostanu proučavao genetiku ovaca – istraživao je, bezuspješno, zašto neke ovce dobivene križanjem daju više mlijeka i mesa i imaju bolje krzno, a onda se nakon nekoliko generacija te osobine gube. I vjerojatno je zadužio Mendela da to dalje znanstveno istražuje. Ali on je to nastavio, i uspješno riješio, na križanju dviju vrsta graška. A isti ti zakoni vrijede za sva živa bića! Zatim, “otac” teorije Velikog praska o postanku svemira, Georges Lemaitre, također je svećenik. Bio je svećenik ali i znanstvenik. Na početku 20. st. u znanosti je postojala općeprihvaćena teorija o tzv. stacionarnom svemiru. Smatralo se da svemir nije imao postanak, već da oduvijek postoji i postojat će – to je tada bio vrhunac znanosti. Lemaître se odlučuje suprotstaviti toj znanstvenoj teoriji. Objavio je znanstveni rad po kojemu je svemir stvoren u jednom trenutku iz „kozmičkog jajeta” jednom fantastičnom početnom eksplozijom i nakon te eksplozije silinom početnog praska se širi. Vjerojatno je Lemaitre bio u procjepu, jer je kao svećenik vjerovao da je Bog stvorio svemir, a kao znanstvenik je znao teoriju o statičnosti svemira. Većina znanstvenika tada ga je napala jer kao da gura vjeru u znanost. Bio je uporan i hodao je po sveučilištima i širio tu svoju teoriju. Einstein ga je podržao rekavši: “Znate, ja već jako dugo nisam čuo ovako zanimljivu teoriju.” Poslije je znanstvenim mjerenjima upravo potvrđena teorija o nastanku svemira velikim praskom. Ovakvi konkretni primjeri najbolje potvrđuju da vjera i znanost nisu u suprotnosti već u skladnoj interakciji, smatra prof. Paar u razgovoru za „Veritas” za mjesec studeni.