Draga braćo i sestre!
1. “Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!” Ovim riječima iz Lukina evanđelja (Lk 13, 1-5), kojima je Isus prokomentirao vijest da je Pilat dao pogubiti neke Galilejce i da je pod ruševinama kule u Siloamu stradalo osamnaest osoba, želim vas na početku ovogodišnje korizme potaknuti na ozbiljno razmišljanje o vlastitom životu i dozvati vam u svijest nužnost i žurnost obraćenja. Isus nas podsjeća da smo svi grešni i da se bez obraćenja nitko ne može spasiti. Zbog toga on svoje javno djelovanje počinje pozivom: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1, 15). A evanđelje kojemu trebamo vjerovati sâm je Isus, koji ga i proglašava. On je utjelovljena Radosna vijest, kojom nam Otac nebeski poručuje da nas ljubi i želi naše spasenje, a ne propast koju smo svojim grijesima zaslužili.

2. Podsjetimo se na to da obraćenje na koje nas Isus poziva znači potpun životni obrat, hod u suprotnom pravcu u odnosu na dosadašnji smjer kretanja. U tom smislu obraćenje uključuje odvraćanje od nečega što smo spoznali kao pogrešno i lažno te obraćanje onome što vidimo da je ispravno i istinito. Konkretno, to znači: ako smo dosad živjeli u neposluhu Bogu i u ravnodušnosti prema bližnjima, obraćenjem ćemo početi živjeti u poslušnosti i otvorenosti za volju Božju i za potrebe drugih ljudi. Tako shvaćeno, obraćenje je napuštanje jednog, pogrešnog i lažnog, te prihvaćanje drugog, ispravnog i istinitog, načina razmišljanja, vrednovanja i postupanja. U biti, obraćenje se uvijek sastoji u odvraćanju od grešne zatvorenosti u sebe koja nas čini slijepima i gluhima za Boga i bližnjega. Drugo ime za takvu zatvorenost jest egoizam, od kojega se obraćenjem oslobađamo otvarajući se Bogu i bližnjemu u duhu velikodušne i sebedarne ljubavi.

3. Upravo u samome Gospodinu Isusu Kristu imamo nenadmašiv uzor takve otvorenosti i okrenutosti Bogu i čovjeku. Na to nas posebno upozorava Papa Franjo u ovogodišnjoj korizmenoj poruci naslova “Postao je siromašan da nas obogati svojim siromaštvom”. Sveti Otac ističe kako se Krist nama toliko obratio i toliko se s nama poistovjetio, da nije ništa za sebe zadržao. Doista, on se, u potpunoj poslušnosti nebeskom Ocu, “oplijenio” svoga božanstva i postao jedan od nas, solidaran s nama u svemu osim u grijehu, a na križu je žrtvovao i svoj ljudski život, postavši na taj način potpunim siromahom u svakom pogledu (usp. Fil 2, 6 slj.). Zašto je tako postupio, objasnio je sv. Pavao tvrdnjom da je Krist postao siromašan kako bi nas svojim siromaštvom obogatio (usp. 2 Kor 8, 9). To znači, zaključuje papa Franjo, “da smo oslobođeni ne Kristovim bogatstvom već njegovim siromaštvom”.

4. Postavlja se pitanje što nam sv. Pavao želi reći time da nas je Krist svojim siromaštvom oslobodio? Ta zar nas nije oslobodio i spasio svojim bogatstvom koje je, kako on na drugome mjestu kaže, “neistraživo” (Ef 3, 8)? Očito nas Apostol, a na njegovu tragu i papa Franjo, želi poučiti kako nije važno samo ono što nekome darujemo nego i način na koji to činimo. Možemo reći da je ovo posljednje i važnije jer ako nekome nešto darivamo na ponižavajući način, dar postaje beznačajan, ma koliko god vrijedan i velik bio. I obratno, i mali dar, darovan s ljubavlju i pažnjom, može puno značiti onome tko ga prima. Sâm je Gospodin na to upozorio kada je, istaknuvši da je sirota udovica sa svoja dva novčića više ubacila u hramsku riznicu nego svi bogataši koje je promatrao kako ubacuju svoj dar, jer oni su dali od svoga viška i da bi sebe pokazali, a ona je to učinila isključivo iz ljubavi prema kući Božjoj i dala je ne suvišak nego sve što je imala (usp. Lk 21, 1-4).

5. Ta udovica slika je samoga Boga koji nam, kako kaže Papa u svojoj poruci, “nije spasenje odaslao s neba, kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!” Zašto nije takva, pitamo se? Očito zato jer Krist ne zadržava ništa za sebe nego nam se posve predaje, postajući tako dobrovoljno sâm siromašan, a sve to kako bi nas obogatio darom Božjega sinovstva, ali i kako bi nam dao primjer istinskog darivanja i time također istinskog odnosa prema drugome čovjeku i prema Bogu samome. Drugim riječima, Krist nas uči da ono što darivamo, trebamo darivati sa srcem i s ljubavlju, bez ikakvih skrivenih primisli. Samo ako tako darivamo, mi se odvraćamo od sebe i okrećemo drugome, drugom čovjeku u kojemu nam u susret dolazi sâm on, naš Gospodin. I samo je takvo darivanje istinsko dobročinstvo.

6. Što, u skladu s rečenim, obraćenje za nas, za svakog od nas, može i mora značiti? Ako o tome razmišljamo u odnosu na Boga, obraćenje znači poslušnost Bogu i otvorenost njegovim nadahnućima i poticajima. Obraćenje uključuje spremnost u svakom trenutku s Isusom Ocu nebeskom reći: “Ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42). Kako bismo do takve poslušnosti došli, moramo se osloboditi prividne poslušnosti, poslušnosti koja ne prelazi u djela nego ostaje na riječima. Primjer takve lažne poslušnosti nalazimo u Matejevu evanđelju, u prispodobi o dvojici sinova, od kojih prvi odbija očevu zapovijed da pođe na posao u vinograd, ali se poslije predomišlja i odlazi. A drugi prihvaća, ali ne odlazi, ne izvršava što mu je zapovjeđeno i što je obećao (usp. Mt 21, 28-32). Svakako, nije lijepo kako se ponio prvi sin, jer ne priliči odbijati očeve zapovijedi. Ali on je poslije uvidio da nije dobro učinio, pokajao se i obratio te postupio kako je otac zahtijevao. Sigurno i svaki od nas Bogu često kaže neću. Stoga obratiti se znači predomisliti se, uvidjeti pogrešku, pokajati se i ispraviti ju stvarnim prihvaćanjem i izvršavanjem Božje volje. Zato nije dobro ustrajati u svojemu “ne”, kao što nije dobro ni ono što drugi sin čini, koji kaže ocu “da”, ali ne postupa u skladu s tim što je rekao i obećao.

7. Sigurno se, ako se dobro ispitamo, možemo lako prepoznati i u “ne” prvoga i u “da” drugoga sina, ali ne smijemo na tome ostati. Našu sličnost s jedim i drugim sinom pokazujemo na mnoge načine. Kako, na primjer, shvatiti naše često samo deklarativno ispovijedanje kršćanske vjere, bez volje i želje da se u skladu s njome ponašamo i živimo, nego kao prividno “da” Bogu? Kako drukčije protumačiti naš prividno altruističan, a u stvarnosti egoističan odnos prema svojim bližnjima, a bližnji nam je svaki čovjek, ako ne u duhu “da” koje, u stvarnosti, znači “ne”? To znači, braćo i sestre, da u ovoj korizmi moramo svoje “ne” i svoje lažno “da” pretvoriti u istinsko i iskreno “da” Bogu. Moramo se, dakle, odreći kako izričita nijekanja Božje volje tako i njezina prividna prihvaćanja. Samo tada možemo reći da smo se obratili Bogu i otvorili drugome čovjeku, tj. postali drukčiji ljudi, onakvi kakve nas Bog želi.

8. U tom je smislu pred svakim od nas zadatak ispitati svoj odnos prema Bogu, svojim bližnjima i drugim ljudima s kojima smo na različite načine povezani. Živimo u vremenu lažnih “da” na svim razinama, od one vjerske do gospodarske i političke. Mnogi se krste i primaju sakramente prihvaćajući prividno ono što Crkva kao preduvjet za to traži, ali su već unaprijed u sebi odlučili da neće ispuniti što su obećali. Mnogi prihvaćaju uvjete koji se traže za obnašanje neke javne službe, dok im se ona ne povjeri, a zatim nastavljaju djelovati po svome, kao da nisu ništa obećali, ni na što se obvezali. Na sličan način i u Crkvi mnogi prihvaćaju službe govoreći “da” svemu što je potrebno kako bi ih dobili, a zatim se nerijetko ponašaju poput drugoga sina iz evanđeoske prispodobe koju smo ranije spomenuli, koji kaže “da”, ali u srcu misli drukčije. Svima su, i u Crkvi i u društvu, puna usta ljubavi, solidarnosti, brige za opće dobro, odgovornosti, a kad treba u skladu s time živjeti i djelovati, na vidjelo dolaze individualizam i egoizam, prijetvornost i neiskrenost, što nas zatvara Bogu i čovjeku i što je glavni uzrok svih suvremenih zala. Zato nam je svima potrebno obraćenje, zato je potrebno slijediti Krista koji je radi nas postao siromašan, učeći nas kako i mi trebamo s drugima dijeliti ne samo od svoga suviška nego čitave sebe, sa svime što jesmo i što posjedujemo. To je velik izazov na koji moramo odgovoriti svi, vjernici i nevjernici. U protivnom, dogodit će se kako je Isus rekao: “Ako se ne obratite, svi ćete propasti.” Molimo da nas njegov Duh prosvijetli i dadne nam snage za istinsko, a ne prividno obraćenje, za život u istini, a ne u laži, za istinsko zajedništvo u solidarnosti i ljubavi, a ne za prividno i glumljeno, čime samo prikrivamo individualni i kolektivni egoizam.

Sa željom da nam ova korizma bude doista vrijeme obraćenja, vrijeme istinskog okretanja Bogu i čovjeku, vrijeme suočenja s istinom osobnog i zajedničkog života, ponavljam još jednom svima Kristov poziv: “Obratite se i vjerujte evanđelju!”

U Rijeci na blagdan Gospe Lurdske, 2014.
+ riječki nadbiskup Ivan Devčić