Prije gotovo točno četrdeset godina, 28. listopada 1965., održano je sedmo zasjedanje II. ekumenskog vatikanskog koncila. Nakon toga, u kratkom vremenu održana su još tri, a posljednjim, koje je održano 8. prosinca, označen je završetak Koncila. U završnoj etapi toga povijesnog crkvenog događaja, koji je bio započeo dvije godine ranije, odobren je najveći dio koncilskih dokumenata. Neki su od njih poznatiji i češće ih se navodi; drugi su manje poznati, ali svi zavrjeđuju da ih se spominje, jer čuvaju svoju vrijednost i pokazuju aktualnost koja se, sa određenih vidika, čak i povećala. Htio bih, stoga, danas podsjetiti na pet dokumenata koje su sl. Božji papa Pavao VI. i koncilski oci potpisali 28. listopada 1965. To su dekret Christus Dominus o pastoralnoj službi biskupa, zatim dekret Perfectae charitatis o prilagođenoj obnovi redovničkog života, dekret Optatam totius o odgoju i obrazovanju svećenika, deklaracija Gravissimum educationis o kršćanskom odgoju, te na kraju deklaracija Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama.
Teme odgoja i obrazovanja svećenika, posvećenog života te biskupske službe bile su u središtu triju redovnih zasjedanja Biskupskih sinoda, održanih 1990., 1995. odnosno 2001., a na njima su opširno preuzeta i produbljivana učenja Drugoga vatikanskog koncila, kao što to potvrđuju posinodske apostolske pobudnice moga ljubljenog predšasnika sluge Božjega Ivana Pavla II. Pastores dabo vobis, Vita consecrata i Pastores gregis. Manje je, međutim, poznat taj dokument o odgoju. Crkva je oduvijek zauzeta u odgoju mladeži. Sam Koncil prepoznaje “krajnju važnost” odgoja kako za ljudski život, tako i za društveni napredak (usp. deklaracija Gravissimum educationis, Proslov). I danas, u dobu globalne komunikacije, crkvena zajednica zamjećuje svu važnost odgojnog sustava koji prepoznaje primat čovjeka kao osobe, otvorene za istinu i dobro. Prvi i glavni odgojitelji su roditelji, kojima, prema načelu supsidijarnosti, pomaže građansko društvo (usp. ondje, 3). Crkva, kojoj je Krist povjerio zadaću naviještanja “puta spasenja” (usp. isto), osjeća da ima osobitu odgovornost u odgoju. Ona na različite načine pokušava ispuniti to poslanje: u obitelji, u župi, preko udruga, pokreta i skupina za formaciju i evanđeosko djelovanje i, na osobit način, u školama, na višim školama i fakultetima (usp. ondje, 5-12).
I deklaracija Nostra aetate vrlo je aktualna, jer se tiče stava crkvene zajednice prema nekršćanskim religijama. Polazeći od načela da su “svi narodi jedna zajednica” i da Crkva ima “zadaću da promiče jedinstvo i ljubav” među narodima (br. 1), Koncil “ne odbacuje ništa što… ima istinita i sveta” u ostalim religijama i svima naviješta Krista “koji je put, istina i život” u kome ljudi nalaze “puninu religioznog života” (br. 2). S deklaracijom Nostra aetate oci II. vatikanskog koncila predložili su neke temeljne istine: jasno su podsjetili na posebnu povezanost koja veže kršćane i židove (br. 4), potvrdili su poštovanje prema muslimanima (br. 3) i prema sljedbenicima ostalih religija (br. 2) te potkrijepili duh sveopćega bratstva koji otklanja svaku diskriminaciju ili vjerski progon (br. 5).
Draga braćo i sestre, dok vas pozivam da ponovno uzmete u ruke te dokumente, potičem vas da zajedno sa mnom molite Djevicu Mariju, da pomogne svima onima koji vjeruju u Krista da uvijek sačuvaju živim duh II. vatikanskog koncila, kako bi pridonijeli da se u svijetu uspostavi ono sveopće bratstvo koje odgovara Božjoj volji o čovjeku, stvorenom na sliku Božju.