Vinkovci, (IKA) – Đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić predvodio je središnje misno slavlje u srijedu 13. lipnja, na blagdan sv. Antuna Padovanskog, u istoimenom vinkovačkom samostanu i svetištu. Koncelebrirali su domaći gvardijan fra Ilija Miškić, mons. Tadija Pranjić, fra Zlatko Vlahek i vlč. Robert Jugović.
“Rijetko je naći nekoga u povijesti Crkve koji je toliko zaokupio, zahvatio ljudska srca, kršćanska srca kao što je to sv. Antun. Doista, kad čovjek prostudira, njegov život bogat je za svakoga. Sv. Antun nas je sabrao ne radi sebe, nego radi Krista Gospodina, jer kao što prikazuju svečeve slike, taj svetac drži Isusa, Sveto pismo, ljiljan. Sve su to simboli one stvarnosti koju je sv. Antun htio u svome životu provesti, realizirati i onda drugima prenijeti”, rekao je nadbiskup Srakić. U propovijedi je razmatrao temu vjere. “Ako je nekada bilo samo po sebi razumljivo vjerovati, danas to nije. Ako je nekada bilo lako govoriti o vjeri, danas to nije, ali moramo priznati ako je teško vjerovati, ništa manje nije teže niti ne vjerovati jer čovjek u sebi posjeduje jednu sklonost prema vjeri”, rekao je nadbiskup i nastavio: “Živjeti po vjeri znači prije svega poučavati pozive na vjeru, a onda sve to nesebično pretočiti u stavove, postupke, predanja Bogu.”
Razlozi vjerovanja su raznoliki. Dolaze nam iz prirode, po kojoj Bog sam sebe objavljuje kao nevidljivi uređivač. Nažalost, nismo navikli slušati taj glas, gledati ta djela. Danas čovjek nema smisla da se divi i čudi tom stvorenome. Radije pokliče djelima svojih ruku, pohađa smotre, velesajmove i tamo se divi djelima svojih ruku i svojim izumima, a kad je riječ o Božjoj prirodi, o tim veličanstvenim djelima, onda čovjek zanijemi. Upravo su velikani, kako znanosti, tako i velikani svetosti kazali: u prirodi poznajem Boga. Nadbiskup je također rekao kako na životnom putu vjere, znanost i tehnika nipošto nisu zapreka, nego pomoć da malo-pomalo otvaramo oči, spoznamo kako je doista Bog veličanstven, pun ljubavi i on nam je sve to skupa stvorio.
Osim što Boga možemo pronaći u prirodi, svemiru, nadbiskup je rekao da postoji još jedan put, put vrpce povijesti. “Na mudrosti je sv. Antun gradio svoj put prema Bogu. Put povijesti, mučan. Prolazio je čovjek kroz kojekakvo neznanje, možda kroz kojekakve zablude, krive zaključke, ali na kraju krajeva, malo-pomalo, kao što imamo dokaz u posljednje vrijeme da taj čovjek pa i preko tih nejasnih signala, putova, dolazi do konačnog zaključka: doista, Bože, veličanstven si! A onda dragi Bog nije pustio čovjeka da ide. Naprotiv, rukom pod ruku vodio je čovjeka svojom Riječju, objavom”, rekao je nadbiskup.
Govorio je i o tome kako je sv. Antun u svojih samo 36 godina uspio izgraditi svoj život. “Mogao ga je izgraditi zato što je pronalazio izvore ljudske izgradnje upravo u Bibliji, Svetom pismu. Zato ga često slikaju kako u ruci drži Sveto pismo”, pojasnio je nadbiskup i poručio: “Nemojmo dopustiti da nam ta knjiga bude i ostane knjiga sa sedam pečata, kao što to slikovito veli pisac Otkrivenja.” Čudimo se zabrinjavajućem neznanju nas vjernika, neznanju o vjeri. Valja ići na izvore. Same riječi Božje treba čitati, studirati. Ako sv. Antun to drži u ruci pitamo se zašto smo došli k njemu? Sigurno imamo nekih problema, poteškoća, nešto molimo. Prije svega, molimo da nam se umnoži vjera, a ona je otvorenost prema Bogu. To nije puko prihvaćanje vjerskih istina. Treba krenuti u upoznavanje vjere, proučavati to što Bog od mene očekuje. Onda vjera nije neka nebriga, neki bijeg od života, kao što neki od nas optužuju. Upravo u vjeri uočavamo što mi to trebamo učiniti, koji je naš doprinos u našem društvu. Pravednik živi od vjere. Ne vjere koja rješava poteškoće, ne vjere koja rješava isključivo neke tjeskobe. Vjera predanja. Vjera koja čovjeka vodi kroz poteškoće, koja ga snaži kada ga spopadnu sumnje. Sv. Antun bio je čovjek vjere, ali se nije zaustavio samo na tome da je tu vjeru proučio, nego što je i sam kazao za propovjednike: prava vjera je ona koja iz riječi pretače u život, koja se otvara prema Bogu i bližnjemu. “Pokažimo vjeru u djelu, u najužem krugu, obitelji, susjedstvu, gradu, ulici, crkvi, kao što je i naš svečar sv. Antun to doista pokazao nesebičnom ljubavi prema bližnjemu, sirotinji, prema onim koji su bili željni znanja i poruke Božje. Onda nemojmo misliti: od sada ću učiniti sve da tu vjeru steknem. Prije svega, vjera je Božji dar. Svatko od nas nešto očekuje. Došli smo s određenom nakanom, po dar. Jedan od osnovnih darova koji su nam potrebni jest dar vjere. Čovjek vjernik zna se suočiti s problemima, postaviti se i prema Bogu i prema bližnjem, ali računamo – Gospodine, mi smo slabi, zato te zajedno s apostolima molimo: Gospodine, vjerujem, ali umnoži moju vjeru. Neka ta vjera bude po uzoru na našega svečara sv. Antuna, zaključio je nadbiskup Srakić.
Liturgijsko pjevanje animirao je domaći Mješoviti pjevački zbor uz orguljsku pratnju s. Berhmane Katić s dirigenticom Nedom Kovačević.
U vinkovačkom samostanu sv. Antuna Padovanskog od ranih jutarnjih sati i tijekom cijeloga dana bilo je više misnih slavlja, a predvodili su ih fra Mijo Jozanović, fra Jerolim Vujić, vlč. Vedran Mešanović, o. Ilija Sudar, o. Ivan Poleto, mons. Tadija Pranjić, koji je predvodio misu za dobročinitelje crkve i samostana sv. Antuna Padovanskog, domaći gvardijan fra Ilija Miškić i vlč. Robert Farkaš. Bila su i dva blagoslova djece i ljiljana, koje je predvodio vlč. Mešanović, a i prigoda za ispovijed.
Blagdanu svetoga Antuna Padovanskog prethodila je trodnevica koju je predvodio i propovijedao gvardijan i župnik u Molvama fra Tomislav Glavnik. Tijekom trodnevnice i samoga blagdana u vinkovački je samostan hodočastilo oko 15 tisuća štovatelja, dobročinitelja, prijatelja i posjetitelja.