Banja Luka, 4. 4. 2001. (IKA) – Banjolučki biskup Franjo Komarica, direktor Caritasa Banjolučke biskupije mons. dr. Miljenko Aničić i voditelj banjolučkog Ureda “Justitia et Pax” dr. fra Velimir Blažević uputili su 3. travnja zajedničko priopćenje i javni najodgovornijim predstavnicima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, državnim vlastima Bosne i Hercegovine, organima vlasti entiteta Republike Srpske, kao i vlastima Republike Hrvatske. Priopćenje s javnim apelom upućeno je s radnog sastanaka članova Uprave Banjolučke biskupije, Caritasa Banjolučke biskupije i banjolučkog Ureda “Justitia et Pax” održanog 3. travnja u Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci. Na njemu je razmatrano aktualno stanje s obzirom na provođenje Daytonskog sporazuma, napose Anexa 6 i 7. Ponovno je zaključeno i analizirano dramatično stanje prognanih i izbjeglih katolika (Hrvata i drugih) s područja Banjolučke biskupije iz oba entiteta Bosne i Hercegovine, a napose iz Republike Srpske. Na sastanku je također istaknuto kako su prošla dva mjeseca od održavanja okruglog stola na temu “Održivi povratak u BiH” koji je održan 30. siječnja ove godine u Banjoj Luci u organizaciji Ministarskog vijeća Bosne i Hercegovine i Internacionalne lige humanista.
Tekst priopćenja s javnim apelom donosimo u cijelosti:
“I. – Ističemo tragičnu činjenicu da se od prognanih i izbjeglih pripadnika sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, prema službenim podacima Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, dosad u svoj zavičaj vratilo daleko najmanje Hrvata. Posebno se to odnosi na područje entiteta Republike Srpske, na koje se do kraja 2000. godine, od 220.000 prognanih i izbjeglih katolika (Hrvata i dr.), vratilo tek 2.005 izbjeglica i 1.840 raseljenih lica. A na šire područje banjolučke regije (Banjolučka biskupija) od 70.000 protjeranih i izbjeglih katolika do kraja mjeseca ožujka 2001. godine vratilo ih se samo 1.374 (!).
II. – Nije teško uočiti i dokazati:
1) Da se i dalje vrši sustavna opstrukcija povratka katolika (Hrvata i drugih) osobito u entitetu Republike Srpske. Vrlo sporo se donose rješenja o povratu imovine. Od 2.872 podnesena zahtjeva samo od strane Caritasa Banjolučke biskupije Međunarodnoj komisiji za imovinske zahtjeve (CRPC), u vremenu od tri godine i devet mjeseci riješeno je 1.012 slučajeva, a od 2.920 zahtjeva podnesenih Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica u Vladi RS riješeno je svega 359 slučajeva. Doneseno je ukupno 1.371 rješenje, a stvarno su vraćene njihovim vlasnicima samo 74 kuće i 110 stanova;
2) Da je u Republici Srpskoj za dosadašnje povratnike katolike (Hrvate i druge) od strane entitetskih i općinskih vlasti izostala nužna materijalna pomoć i potpora kako u samom obnavljanju domova i stanova tako i u ostvarivanju drugih preduvjeta potrebnih za njihov održiv ostanak (infrastruktura, radna mjesta, mogućnost zarade, socijalna zbrinutost i sl.);
3) Da u Republici Srpskoj nisu još uvijek osigurani potrebni mehanizmi niti je kod vlasti uočena volja u pogledu poštivanja i zaštite vjerskoga, nacionalnog i kulturnog identiteta katoličkog stanovništva nesrpske nacionalnosti;
4) Da ni Ministarsko vijeće Bosne i Hercegovine, niti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nisu prešli s ‘velikih obećanja’, danih na banjolučkom ‘Okruglom stolu’ 30. 01. 2001., na konkretna djela, napose kad su u pitanju obespravljeni Hrvati u Republici Srpskoj.
Ne možemo prihvatiti kao dovoljno uvjerljivu tvrdnju kako ‘Hrvati u RS nemaju svoga političkog zastupnika’, koja se čuje i od najviših političkih dužnosnika toga entiteta, a kojom se pokušava opravdati postojeće stanje u Republici Srpskoj;
5) Da ni sadašnje (kao ni prijašnje) vlasti Republike Hrvatske, u kojoj se trenutno nalazi veliki broj izbjeglih i prognanih katolika hrvatske nacionalnosti s područja Banjolučke biskupije i entiteta Republike Srpske, nisu i na djelu pokazale da im je naročito stalo da tim unesrećenim ljudima i svojim sunarodnjacima, žrtvama zločina protiv čovječnosti, u njihovu zavičaju i domovini Bosni i Hercegovini osiguraju ostvarivanje i poštivanje svih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, među koja spada i pravo na povratak u vlastitu domovinu i pravo na vlastiti identitet;
6) Da ni službeni predstavnici međunarodne zajednice u Bosni Hercegovini nisu povlačili poteze koji bi ohrabrivali i omogućavali masovniji povratak katolika, Hrvata i drugih, pogotovo u entitet Republike Srpske, u koji je njihov povratak daleko manji nego povratak Bošnjaka-muslimana ili povratak Srba u Federaciju Bosnu i Hercegovinu;
7) Da pojedine međunarodne humanitarne organizacije, inače zaslužne za obnavljanje porušenih i devastiranih domova u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, ne pokazuju uvijek potrebnu fleksibilnost u pogledu nepredvidivih i specifičnih slučajeva, a niti ostvaruju nužnu suradnju i koordinaciju s nadležnim vlastima i administrativnim službama u oba entiteta Bosne i Hercegovine, kao i u Republici Hrvatskoj, u realizaciji konkretnih projekata povratka izbjeglih i raseljenih osoba u njihove obnovljene domove.
III. – Upućujemo, stoga, javni apel političkim dužnosnicima na svim razinama: općinskim, kantonalnim, entitetskim, državnim i međunarodnim, kao i diplomatskim predstavnicima i međunarodnim humanitarnim djelatnicima u BiH:
1) Da nadležne vlasti i organi uprave ekspeditivnije donose i odlučnije implementiraju odluke i rješenja u pogledu ostvarivanja prava na povratak i život u vlastitom zavičaju i domovini, a posebno pravo na ulazak u posjed vlastite imovine;
2) Da se osiguraju nužna materijalna sredstva za podizanje porušenih i obnavljanje devastiranih kuća i stanova, i da se povratnicima pruži odgovarajuća pomoć da mogu živjeti od vlastita rada;
3) Da se u selima i naseljima svih povratnika, bez razlike na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost, prokrče i urede putovi i dovedu struja, voda, telefon, kao i drugi nužni sadržaji infrastrukture, što je također preduvjet za održivi povratak;
4) Da se na human i civiliziran način riješe egzistencijalna pitanja prognanika i izbjeglica, koji se nalaze u tuđim kućama, a ne žele se vratiti u svoj zavičaj, kako ne bi bili prisiljeni iseljavati se u treće zemlje;
5) Da nadležne vlasti u oba entiteta Bosne i Hercegovine, kao i u Republici Hrvatskoj, efektivno pomognu također i onima koji su uspjeli ostati u svom zavičaju i svojim kućama, ali su otpušteni s posla, ili koji ne mogu ostvariti prava na mirovinu iako za to imaju potrebne zakonske uvjete, te se nalaze vrlo često u krajnjoj materijalnoj i socijalnoj bijedi, a ne rijetko i teško narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja i bez ikakve socijalne i zdravstvene zaštite;
6) Tražimo da se, sukladno preporuci Ombudsmena za ljudska prva u Bosni i Hercegovini od 05. 04. 2000. godine (!) konačno Katoličkoj crkvi i njezinim institucijama na području Banja Luke i susjednih općina u Republici Srpskoj povrati crkvena imovina (župni stanovi, župne kuće, samostani, crkve i druge nekretnine) koja je uzurpirana proteklih ratnih godina, kao i da se pruži adekvatna pomoć u podizanju porušenih i u obnavljanju devastiranih vjerskih objekata.
Dosljedni svome dosadašnjem principijelnom miroljubivom stavu i odlučnom zalaganju za sve obespravljene, bez obzira na njihovo porijeklo i nacionalnu ili vjersku pripadnost, i ovaj put izražavamo svoju spremnost konstruktivno pridonositi procesu pomirenja i mirnog suživota u banjolučkoj regiji, u entitetu Republike Srpske, u cijeloj Bosni i Hercegovini kao i u njezinu susjedstvu! – Pozivamo sve humane i ljude dobre volje da nam se u tome pridruže!”.