Udruga „Svehrvatski grob – groblje mira“ ima za cilj da se svim ratnim žrtvama na ovom našem prostoru izrazi poštovanje i javno im se prizna ljudsko dostojanstvo, koje im je bilo oduzeto. To se očituje i time da ih se kao ljude javno pokopa. Pravo na pokop nije samo kršćanska nego općeljudska baština. Danas ima mnogo žrtava iz vremena Domovinskog rata kojima još nije na taj način priznato ljudsko i kršćansko dostojanstvo. Majke traže mrtvo tijelo svojih sinova, supruge svojih muževa, djeca svojih očeva. Nekako se prešutno nameće misao da to i nije tako važno, da imamo i važnijih poslova. Zato nije dovoljno da se o tome normalno govori. Treba podignuti glas, pače i kriknuti. Nije čudno da je taj krik odjeknuo upravo iz grada-žrtve – Vukovara. Mjesto da sada odgovorni paze da nakon toga krika oni ne budu okrznuti ili prozvani, treba se trgnuti i otvoriti oči pred činjenicom da nismo kao društvo izvršili svoju općeljudsku zadaću, da žrtve nisu dobile poštovanje koje zaslužuju; i ne samo one žrtve koje su već pokojne, nego i one žive koje se i danas susreću sa svojim (neprocesuiranim) zlostavljačima jer je njihov zločin prepušten zaboravu. Treba reći da nepokopanih žrtava nemamo samo iz Domovinskog rata. Njih je još više iz II. svjetskog rata i poraća; njihovi zemni ostaci i danas leže u raznim jamama i rovovima raspršenim po Sloveniji i Hrvatskoj. Prijašnji naraštaj nije o njima smio ništa znati i svako odavanje počasti tim žrtvama bilo je kažnjivo. Naš naraštaj se ne može ispričavati da to ne zna i da ne smije odraditi svoju ljudsku obvezu. Ne smijemo zaboraviti one koji su bili žrtve nasilja i nepravde! Svako društvo treba osjećati moralnu obvezu da pokopa svoje mrtve. Ipak treba uvijek voditi računa da do ozdravljenja društva neće doći ako se kod ratnih stradanja traži samo krivce, a zaboravi ili zanemari žrtve; spirali zla onda nikad kraja. Svako civilizirano društvo ima i osjeća obvezu osigurati i štititi pravdu na način da zločin bude kažnjen, a svakoj žrtvi da se oda dužno poštovanje. Državne ustanove trebaju budno bdjeti nad tim. To je njihova zadaća. Crkva pak nema zadaću izgoniti pravdu na taj način da traži kažnjavanje svakog zločina, ali je njezina obveza da neprestano ističe poštovanje prema svakoj žrtvi. Zadaća Crkve nije, dakle, inzistirati da svaki zločin bude primjereno kažnjen. To je zadaća državne vlasti. Crkva nije nikada tražila obnovu sudskog postupka na kojemu je Isus bez krivice osuđen na smrt; nije tražila da se sudski proglase krivim Pilat, Herod, Juda i farizeji. Ali je Crkva poštovanje prema Isusovoj žrtvi shvatila kao svoj temeljni zadatak i svako veće crkveno okupljanje biva oko Isusove žrtve (sv. misa). Hvalevrijednu inicijativu vukovarskoga gradonačelnika neki gledaju samo pod vidom kažnjavanja zločinaca. Ako se stane samo na tome, onda nije neutemeljena izjava jednog kolumniste našeg dnevnog lista koji vidi pred sobom novi rat. Težište treba staviti na žrtve i na njihovo poštivanje, onda je ugroženo samo zlo i nema razloga da se društvo dijeli po bilo kakvoj osnovi osim po onoj temeljnoj: dobro – zlo. A to nije opasno nego put prema ozdravljenju društva.

Mile Bogović, predsjednik, gospićko-senjski biskup u miru

U Gospiću, 15. listopada 2018.