Banja Luka, 29. 12. 1994. (IKA) – Zajednica Hrvata sjeverozapadne Bosne uputila je javnosti, 29. prosinca, Apel za spas Hrvata u banjolučkoj regiji. Tekst apela prenosimo u cjelosti:
“Kako saznajemo, položaj 25.000 Hrvata koji žive u Banjaluci i banjalučkoj regiji je krajnje kritičan i neizvjestan, a akcije etničkog čišćenja koje provode srpski okupatori daje nama za pravo ustvrditi da su u životnoj opasnosti svi koji se se našli na popisu nasilno odvedenih iz svojih kuća, a njih nije mali broj i povećava se svakim danom. Kako se radi isključivo o civilima koji su izloženi neviđenom teroru i nasilju, prepušteni na milost i nemilost progonima zvaničnih srpskih vlasti, ovim se putem Zajednica Hrvata sjeverozapadne Bosne obraća javnosti da bi ju bar djelomično upoznali sa položajem u kome se nalazi, kako nam se čini, zaboravljeni dio hrvatskog pučanstva.
I dok se ovih dana širom kršćanske Europe slavi i blaguje Božić, stvarnost u mnogim obiteljima sjeverozapadne Bosne ni izdaleka nije u blagdanskom ozračju. Za to su se pobrinule okupacione srpske vlasti svojim akcijama etničkog čišćenja. Naime, od 5. 12. 1994. god, kada su počele racije srpske policije, u kojima je na najbrutalniji način iz svojih postelja na silu odvedeno 250-300 Hrvata od 18 do 65 godina starosti, mnogi od njih teško bolesni, ovo hvatanje ljudi ne prestaje.
Najveći broj njih nalazi se u srpskom logoru u Glamoču, gdje su uvjeti za preživljavanje neizdrživi. Svi su izloženi svakodnevnom psihičkom i fizičkom zlostavljanju (premlaćivanju, sakaćenju, oduzeta im je obuća tako da su na ovoj hladnoći bosi što izaziva smrzavanje) u hladnoći, bez osnovnih higijenskih uslova, uz jedan obrok dnevno, koji se ne može jesti. Srbi su dozvolili da kamion Caitasa iz Banjaluke ovim ljudima dostavi hranu i toplu odjeću, jer mnogi su otišli poluodjeveni iz postelje, ali to ovim jadnicima nije stiglo, naprotiv, počele su još jače torture i zlostavljanja.
Na sam katolički Božić, 25. 12. 1994. u prigradskoj župi Barlovci, petorica “nepoznatih uniformiranih i naoružanih lica srpske nacionalnosti” dočekivali su vjernike na ulazu u dvorište crkve sv. Vida i sve redom sposobne muškarce hapsili. Prema dostupnim informacijama, 18 muškaraca je pohvatano kod crkve, 5 su uhvatili dok su išli prema crkvi na misu. Većina su u dobi od 18 do 50 godina, a 4 su mlađa od 18 godina. Svi pohvatani su pretučeni. Neki u crkvenom dvorištu, a neki u stanici milicije Budžak i u kasarni “Mali logor” u centru grada, da bi ih na kraju odvukli u prostorije Ministarstva obrane, Odsjek Banjaluka.
Neki od uhvaćenih imaju radnu obavezu u logoru Manjača i bili su pušteni kućama na nekoliko dana odmora, ali dozvole koje su imali sa sobom ništa nisu vrijedile. Svi su zadobili veće ili manje tjelesne povrede u predjelu glave, grudnog koša, lumbalne regije, donjih ekstremiteta. Osamnaestorici od pretučenih, do kojih se moglo doći, nakon što su pušteni pružena je prva pomoć od strane liječničke ekipe Caritasa banjalučke biskupije, jer iz banjalučkog Kliničko-bolničkog centra tražili su od nekih da uplate 1000 DEM, pa će ih tek tada primiti na obradu.
Iako su svi pretučeni u teškom fizičkom (i psihičkom) stanju, svima je naređeno da se već sutra jave u Ministarstvo odbrane, Odsjek Banjaluka.
Među katolicima, Hrvatima, vlada žalost i panika, jer teror Srba se nastavlja. Ljudi se s pravom boje gorega i strahuju za svoje živote.
Obraćamo se ovim putem Međunarodnom crvenom križu da odmah posjete logor u Glamoču u kome su zatočeni civili pohvatani u svojim kućama.
Obraćamo se političarima BiH, članovima kontaktne grupe za pregovore, predstavniku glavnog tajnika UN za bivšu SFRJ Jasushi Akashiju, da odmah dođu u Banjaluku, te da se osobno uvjere u položaj nesrba koji žive pod srpskom okupacijom i da se na taj način osvjedoče u iskrenost Srba da na teritoriju koji oni kontroliraju svi imaju jednaka prava.
Tražimo da nam se odgovori: ima li itko pravo na život u sjeverozapadnoj Bosni osim Srba?
Gospodo, predstavnici hrvatskog korpusa u BiH, pregovorači, posmatrači – da li 25.000 Hrvata za vas predstavljaju ljudske osobe koji imaju pravo na život, pravo na svoj zavičaj? Imaju li ti ljudi pravo da sa svojim obiteljima proslave Božić, dočekaju Novu godinu i da u 1995. godini žive kao ljudi? Ako imaju pravo na život kao i vi, zašto im to ne omogućite?
Hoćete li dozvoliti da vaša imena budu upisana u povijest kao imena ljudi koji su mogli spriječiti genocid nad Hrvatima i Muslimanima, ali ste svojom pasivnošću pridonijeli da Banjaluka bude grad u kome su nekad živjeli Hrvati, grad u koji će dolaziti vaši sinovi i unuci da polože cvijeće na križ hrvatskih mučenika?