APOSTOLSKA POSLIJESINODSKA POBUDNICA PAPE IVANA PAVLA II.
APOSTOLSKA POSLIJESINODSKA POBUDNICA
PAPE IVANA PAVLA II.
CRKVA U AFRICI
(Donosimo hrvatski prijevod prikaza
koji smo primili od Tiskovnog ureda Svete Stolice)
Papa Ivan Pavao II. 14. rujna 1995. potpisuje u Yaoundé i Kamerunu apostolsku pobudnicu, koju su od njega tražili ~lanovi specijalnog sastanka za Afriku Biskupske Sinode. Svrha je te pobudnice kako bi “sva Crkva upoznala plodove njihovih razmičljanja i njihovih molitava, njihovih rasprava i izmjena mičljenja” (br. 1). U tijeku ~etverotjednog rada u Rimu od 10. travnja do 8. svibnja 1994. viče od 150 biskupa iz Afrike, zajedno s predstavnicima Rimske kurije i biskupskih zborova s drugih kontinenata, u suradnji s ~lanovima sveđenstva, redovnika i redovnica te stru~njacima, podvrgnuli su “produbljenom i realisti~nom ispitivanju svjetla i sjene, izazove i moguđnosti navječtenja Evanšelja u Africi uo~i tređeg tisuđljeđa krčđanske vjere” (ondje).
Objavljivanje te pobudnice, čto se znakovito dogaša na afri~kom tlu, ozna~uje otvaranje proslavnog djela te Sinode, kojoj predsjeda Papa, u Yaoundé a zatim u Johannesburgu i Nairobiju od 14. do 20. rujna.
* * *
U Uvodu te pobudnice nalazimo podsjeđanje na izvore iz kojih je poteklo sazivanje Sinode za Afriku. Papa polazi od Drugoga vatikanskog koncila na kojemu su afri~ki biskupi složno ustanovili neka ustrojstva za suradnju, upravo u doba kad se ustanova biskupskih konferencija pročirila u cijeloj Crkvi. Pohodivči Kampalu u Ugandi, g. 1969. papa Pavao VI. navijestio je Simpozij biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SCEAM). Osobito je iz toga SCEAMA potaknuto sazivanje velikog skupa afri~ke Crkve. Taj je prijedlog zatim sazorio kao specijalni sastanak biskupske Sinode za Afriku, koju je Ivan Pavao II. bio najavio 6. sije~nja 1989. s ciljem promicanja “životne pastoralne solidarnosti na cijelom afri~kom podru~ju i obližnjim otocima” (br. 5). Ta se misao provla~i kroz cijelu pobudnicu.
Milosnom dogašaju (br. 6) te Sinode prethodila je snažna priprava molitve i razmičljanja pod vodstvom biskupskoga vijeđa koje je imenovao Papa i u suradnji s Glavnim tajničtvom Biskupske sinode. Izabrani predmet razmičljanja ovako je ozna~en: “Crkva u Africi i njezino navjestiteljsko poslanje uo~i godine 2000: ‘Bit đete mi svjedoci’ (Dj 1-8)”. Spis nazvan Lineamenta (nacrt), prvi dokument koji je dan u čiru javnost nakon čto je bio predstavljen na SCEAM-u u Lomé potaknuo je prouke i odjeke u samoj Africi, čto je omoguđilo sastavljanje spisa Instrumentum laboris, polazičnog dokumenta za specijalni Sastanak u koje se je slilo cijelo sinodsko dogašanje, kako su ga proživljavali brojni afri~ki vjernici; biskupi, sveđenici, redovnici, redovnice i laici (br. 25-26).
Pripravni dokumenti istaknuli su pet velikih podru~ja koje je taj Sastanak istraživao i na koja se zatim odnosi ova pobudnica: evangelizaciju, inkulturaciju, dijalog, pravdu i mir, te sredstva dručtvenog priopđavanja” (br. 8).
U svojoj pobudnici Papa prihvađa mnoge sastojke Prijedloga (Propositiones), koje su sinodski oci izglasali i njemu ih predložili, kao čto su “Sinodska poruka Božjemu narodu”, zatim dva velika sažeta izlaganja glavnoga predava~a kardinala Thiandouma čto ih je on održao na tom Sastanku prije i poslije opđe rasprave. Papa viče puta ponavlja da je Drugi vatikanski koncil, iz kojega on uzima brojne navode, za tu Sinodu bio “glavni izvor nadahnuđa” (br. 141).
* * *
Prvo poglavlje tuma~i začto je Sinoda bila “povijesni crkveni dogašaj”. Bio je to milosni dogašaj (br. 9) koji su sinodski oci proživjeli prije svega vjerom u Isusa Krista i svoju jedinu Crkvu (br. 10-11) u živoj svijesti da su “katolici ujedno i Afrikanci” (br. 11). Sami ti oci ozna~ili su svoj sastanak kao “Sinodu uskrsnuđa – sinodu nade” (br. 12), želeđi “istodobno dok tolike bratoubila~ke mržnje razdiru nače narode, …izgovoriti rije~ nade i okrepe za tebe, obitelji Božja koja si u Africi” (br. 13). Suo~en s prilikama na afri~kom kontinentu, Papa zajedno sa Sinodom pokazuje kako je svjestan tečkih i ~esto tragi~nih potečkođa kojih u Africi ima, ne padajuđi zbog toga u o~aj (br. 14).
Kao ostvarenje “srda~ne i djelotvorne biskupske kolegijalnosti” Sinoda je osjetila svojom dužnočđu promicati crkveno zajedničtvo (br. 15), takošer u jeku priprave za veliki jubilej godine 2000. (br. 18). Sastanak je nakanio biti izvorno afri~ki i takošer u punom zajedničtvu sa sveopđom Crkvom, kako je to pokazala i misa na otvaranju toga skupa kojoj je u bazilici Sv. Petra u Rimu predsjedao sam Papa, a koja je slavljena na izrazito afri~ki na~in. Prva je potreba afri~ke Crkve znati pružiti ustrajni i uvjerljivi navječtaj: ako je “Evangelizacija poslanje koje je Gospodin Isus povjerio svojoj Crkvi, pod vodstvom i u sili Duha”, potrebno je razmisliti o vjerodostojnosti onih koji tu poruku navječtaju u doba koje je toliko žedno izvornosti (br. 21).
Na zavrčetku sinodskoga hoda Božje obitelji koja je u Africi (br. 23-26), oci su potvrdili svoju vjeru u Božju volju spasonosnu za njihov kontinent (br. 27) te su istaknuli ulogu svoje Crkve da djelatno surašuje s tim Božjim naumom postajuđi “Crkva koja navječtaj prima i sama navječta” (br. 29).
* * *
Drugo poglavlje Crkva u Africi zapo~inje osvrtom na povijest naviječtanja Evanšelja na tom kontinentu, polazeđi od prvih krčđanskih stoljeđa sve do misijskoga poleta u pročlom i ovom stoljeđu (br. 30-34). Zajedno sa Sinodom Papa odaje priznanje misionarima, jer je njihovo djelovanje omoguđili mladim Crkvama da i same poduzmu pothvat naviječtanja Evanšelja (br. 35-38).
Svrađajuđi pogled na sadačnjost, Papa se pita kakva postaje danačnja Afrika: “Gdje su nada i optimizam čto ih sa sobom donosi Evanšelje?” (br. 39-40). Sinoda usporešuje Afriku s ranjenim ~ovjekom ostavljenim uz put kraj Jerihona, a Papa izražava želju da “Crkva iscrpljivo i neumorno nastavi svoje djelo dobrog Samarijanca” (br. 41).
Vičestruke su pozitivne vrijednosti afri~ke uljudbe. Mešu njima se isti~e smisao za religiozno, ljubav prema životu, uzajamnost i zajedničtvo, čto, mešu ostalim, poti~e Crkvu u Africi na ljubav prema siromasima i zauzimanje za njihov razvitak (br. 42-45).
Drugi dio toga poglavlja proziva neka goruđa pitanja koja đe se u nastavku dokumenta dalje razvijati (br. 47-52). Osobito je u posljednjem dijelu toga poglavlja svrađena pozornost na potrebu pripremanja navjestitelja Evanšelja: sveđenika, redovnika i laika (br. 53-54).
* * *
Usredoto~ivči se na najvažnija pitanja evangelizacije i inkulturacije, tređe poglavlje polazi od onoga čto je Krist rekao Crkvi i čto Sinoda prenosi: “Bit đete mi svjedoci” (Dj 1,8). Crkva zato postoji da rije~ju i životnim svjedo~enjem naviječta Evanšelje, naviječta nadu oslanjajuđi se na živu Kristovu osobu: “Prvi navječtaj treba težiti usvajanju onog zanosnog i zadivljujuđeg iskustva Isusa Krista koji poziva i za sobom vu~e u avanturu vjere” (br. 57).
Na tom mjestu Papa posebno isti~e inkulturaciju koja “sadrži dvostruku protegu: s jedne strane unutračnju preobrazbu izvornih uljudbenih vrijednosti njihovim ucjeljenjem u krčđanstvo i, s druge strane, ukorjenjenje krčđanstva u razli~ite uljudbe” (br. 59). Inkulturacija je dubinski povezana s otajstvima Utjelovljenja (br. 60), ljudskoga Otkupljenja i Duhova, kad je Duh svim narodima na zemlji otvorio pristup u Crkvu (br. 61). Nazna~ujuđi razli~ita mjerila za razabiranje kad je rije~ o inkulturaciji, Papa isti~e primjenu koja je Afrikancima vrlo draga: Crkva višena kao Božja obitelj, dojmljiva slika koja se smječta u cjelinu u~enja Drugoga vatikanskog koncila.
Evangelizacija i inkulturacija (Navječtanje Evanšelja i ucjepljenje u tamočnju kulturu) naravno se produžuju u dijalogu unutar Crkve kao obitelji, u ekumenskom dijalogu mešu krčđanskim zajednicama i u mešureligijskom dijalogu s muslimanima i sljedbenicima starinskih afri~kih religija (br. 65-67).
U samo srce evangelizacije treba smjestiti ljubav i počtovanje prema ~ovjeku, čto se sasvim odrešeno provodi u zauzimanje za cjeloviti ~ovje~ni razvitak i obranu dostojanstva svakoga ~ovjeka. U tom smislu Papa navodi rije~i svoga prethodnika Pavla VI: “Nemoguđe je složiti se s time da bi navječtanje Evanšelja moglo ili trebalo zaobilaziti važnost pitanja o kojima se danas toliko raspravlja a koja se odnose na pravdu, oslobošenje, razvitak i mir svijeta” (br. 68). “Navječtati Krista zna~i naviječtati ~ovjeku njegovo neotušivo dostojanstvo” (br. 69) kako je to ustvrdio Drugi vatikanski koncil. Zauzimanje za ljudsko spasenje poziva Crkvu da “postane glasom onih koji ne dolaze do rije~i”, da se svojim proro~kim služenjem bori protiv nepravde i svega čto ~ovjeka ponižava, da bi ga oplemenjivala bilo pojedina~no bilo u složnom razvitku naroda.
* * *
Đetvrto poglavlje usmjerava se tređem krčđanskom tisuđljeđu te najprije izlaže stanovite “suvremene izazove” s kojima se Crkva u Africi mora su~eliti. Treba hitno pozivati na obrađenje, “potpuno i iskreno prianjanje uz Krista i njegovo Evanšelje po vjeri” (br. 73), privoditi krčtenju prema Kristovoj volji (br. 73-74).
Produbljivanje vjere i odgajanje pokazuju se potrebniji otkako nagli dručtveni razvitak podiže nove izazove (br. 76). Svijet od vjernika o~ekuje izvorno svjedo~enje Kristovih u~enika koji su ucjepili vjeru u svoju uljudbu te žive sjedinjeni uzajamnom i pročirenom ljubavlju u pomirenoj zajednici (br. 77-79).
U drugom dijelu toga poglavlja isti~e dostojanstvo obitelji koja je “stup na kojemu se gradi dručtvo” (br. 80) i koja je otvorena prema dručtvu (br. 85). Papa takošer isti~e jednako dostojanstvo mučkarca i žene (br. 82), vrijednost braka koji je “put krčđanske svetosti” (br. 83), pozivajuđi na “spasavanje afri~ke obitelji” (br. 84) od opasnosti koje se nad nju nadvijaju.
* * *
Pred golemom zadađom koja o~ekuje Crkvu u Africi, pobudnica u svom petom poglavlju pod naslovom “Bit đete mi svjedoci u Africi”, kao da poziva na okupljanje svih snaga, promatra razli~ite djelatnike evangelizacije, isti~uđi prvotnu obvezu svjedo~enja osobnom svetočđu koja je otvorena prihvađanju svih zdravih vrijednosti dručtva u kome živi (br. 87).
Mjesna Crkva pod biskupovim vodstvom povezuje razli~ita poslanja (br. 88), da bi izgrašivala žive zajednice (br. 89). Pobudnica poti~e odgoj djelatnog crkvenog laikata, zauzetoga za ispunjavanje svojih dručtvenih dužnosti u krčđanskom duhu (br. 90), takošer odgoj i obrazovanje katehista dobro prípremljenih za njihovu odlu~nu ulogu (br. 91), zatim obitelji koje đe biti “povlačtena mjesta evanšeoskoga svjedo~enja” (br. 92), mladiđa sposobnih “svladati zapreke koje ko~e njihov razvitak” (br. 93), mučkaraca i žena posveđenih u razli~itim oblicima redovni~koga života i dobro uklopljenih u crkveni život (br. 94), ozbiljno pripremljenih sjemeničtaraca (br. 95), stalnih šakona koji đe biti sposobni vrčiti svoje posebne službe (br. 96), sveđenika predanih svojoj službi uz pomođ prikladnih oblika zajedni~koga života (br. 97). Nisu zaboravljeni ni sami biskupi s njihovim osnovnim prevažnim osobnim zauzimanjem (br. 98).
Mešu Ustanovama za navječtanje Evanšelja Papa ukratko podsjeđa na temeljnu ulogu koju vrče župe (br. 100), zatim pokreti i udruge (br. 101), katoli~ke čkole koje su “istodobno mjesta evangelizacije, cjelovitog odgoja, inkulturacije i oduzimanja životnog dijaloga mešu mladima razli~itih religija i dručtvenih sredina” (br. 102), ulogu katoli~kog visokog čkolstva kojega je nazo~nost znak da Crkva raste, a koje Crkvi služi za neizbježno istraživanje (br. 103). Na kraju Papa spominje materijalne potrebe. Treba težiti tome da tamočnje Crkve same sebe uzdržavaju, ali joč uvijek je potrebna pomođ od onih Crkava koje su bolje stojeđe i od Papinskih misijskih djela (br. 104).
* * *
Pod naslovom “Izgradnja Kraljevstva Božjega” često poglavlje isti~e potrebu promicanja, pravde i mira u danačnjoj Africi. Hitna je proro~ka uloga Crkve u obrani ljudskih prava. Ta uloga ičte da krčđani upoznaju socijalni nauk svoje Crkve. Tako đe mođi biti sol zemlji te đe u suradnji s drugim vjernicima mođi uspječno zahvađati u život narodne zajednice (br. 105-109). Rije~ je o promicanju zakonitosti i pluralne demokracije namjesto režima koji ograni~uje slobodu (br. 102); takošer je rije~ o osiguranju pravednije podjele nacionalnih bogatstava, u ~emu se treba opirati pokvarenom izrabljivanju (br. 113). Taj se dio dokumenta zaklju~uje pozivom na mešunarodnu solidarnost u korist siromačnijih zemalja (br. 114).
Pobudnica se zatim zaustavlja na nekim uznemirujuđim pitanjima koja traže posebnu pozornost: treba mladeži vratiti nadu (br. 115), boriti se protiv počasti AIDS-a i pružati svaku moguđu pomođ bolesnicima (br. 116), treba zaustaviti tragediju ratova koji razdiru Afriku, uzrokujuđi neizrecive patnje. Papa i Sinoda posebno pozivaju na obustavu ne~asne trgovine oružjem i pronalaženje rječenja za pretečka pitanja izbjeglica (br. 117-119).
Osobito je važno pitanje mešunarodnih dugova, koji tečko opteređuju. Papa poziva mešunarodne nov~arske ustanove neka olakčaju taj dug (br. 120). Takošer je potrebno zauzimati se za poboljčanje uvjeta života afri~kih žena (br. 121).
Pred obvezama i nemirima važno je, slijedeđi Krista “koji je najizvrsniji “posrednik” (br. 122) pribjegavati svim raspoloživim sredstvima za uspječno posredovanje Radosne vijesti polazeđi od oblika tradicionalnih izri~aja” (br. 123) sve do mešunarodnih sredstava priopđavanja (br. 126). Za to je potrebno evangelizirati sav svijet javnih glasila (br. 124) i postizati manje ograni~en pristup tim glasilima (br. 125).
* * *
Sedmo poglavlje pročiruje vidike, ono pod naslovom “Bit đete mi svjedoci sve do kraja zemlje” isti~e poslanje “unočenja Isusa Krista u samo srce afri~koga života i uzdizanja Kristu cijelog tog afri~kog života” (br. 127). Ćeleđi biti sveobuhvatna, čto zna~i katoli~ka, Crkva koja je u Africi sjeđa se rije~i pape Pavla VI: “Vi, Afrikanci, pozvani ste biti sami sebi misionarima”, čto takošer zna~i “misionarima svega svijeta” (br. 129).
“Ćivotna pastoralna solidarnost” nameđe se na kontinentalnoj razini, čto zna~i nadilazeđi granice pojedinih biskupija i država, te se veđ time otvara poslanju na drugim kontinentima. To se nadasve ostvaruje po afri~kim sveđenicima fidei donum, misionarskim ustanovama koje primaju afri~ke ~lanove i Papinskim misijskim dijelima (br. 132-135). Afri~ki sinovi i kđeri pozvani su biti djelatnici evangelizacije živeđi ljubav, svetost i solidarnost, koja je pozitivna vrijednost mešuljudske i mešunarodne uzajamnosti (br. 136-138).
* * *
U Zaklju~ku Papa poti~e Božji narod koji je u Africi da se odlu~no spremi na ulazak u tređe krčđansko tisuđljeđe, zauzimajuđi se za ostvarenje smjernica on predlaže u ovom dokumentu čto ga on objavljuje nakon Sinode, kao Petrov nasljednik (br. 140-141). Papa takošer poziva na radost i nadu, jer kao čto majka ne zaboravlja svoga djeteta, tako Bog – prema rije~ima Izaije proroka – ne može zaboraviti svoj narod (br. 143).
Apostolska pobudnica zavrčava se molitvom majci Mariji u kojoj molitvi Sveti Otac, slijedeđi sli~ne misli u takvoj molitvi sinodskih otaca, zaziva nove Duhove: “Božji narod iskazuje Mariji zahvalnost za Utjelovljenje i zajedno s njom zaziva izljev Duha Svetoga, kako bi žitelji toga kontinenta postali plemenita djeca Majke Crkve, O~eva obitelj i klica vje~noga Kraljevstva”.