U jeku uznemirenih opažanja, razmišljanja i nastojanja za uspostavu i produbljenje crkvenih odnosa izme?u katoliekog Zapada i pravoslavnog Istoka, Ivan Pavao II. upozorava na pomirenje do kojeg je bilo došlo na koncilu u Firenzi g. 1439. i na obnove toga pomirenja u Brestu g. 1596. i Užhorodu g. 1646. Premda ta jedinstva koja baštine mnoge grkokatolieke biskupije po Europi i Americi nisu uzorak za buduae zajedništvo katolika i pravoslavnih, vjernici koji su od 16. i 17. stoljeaa prošli tim putem stekli su dragocjena iskustva i velikim žrtvama posvjedoeili da Kristova Crkva mora biti jedna, ali ne jednolika, da jedinstvo ne traži centralizirani unitarizam.
Ta iskustva treba cijeniti i ugraditi ih u sadašnja i buduaa nastojanja za ponovno ostvarenje zajedništva Kristove Crkve, kako je bilo u prvom tisualjeau, a koje je razlomljeno uslijed teških nesporazuma i krivnje mnogih kršaana u tijeku drugog tisualjeaa. Treae bi tisualjeae trebalo biti doba ponovno na?enog jedinstva u kome nitko neae biti pokoren, nego ae jedni druge utvr?ivati u njihovoj vjernosti vlastitim crkvenim obieajima, obredima, u drugaeijim, a ipak pravovjernim teologijama, školama duhovnosti i sustavima crkvenoga prava. (ŽK)

Predraga braao i sestre,

1. “Ponajprije zahvaljujem Bogu mojemu po Isusu Kristu za sve vas: što se vaša vjera navješauje po svem svijetu. Doista, svjedok mi je Bog – komu duhom svojim služim u evan?elju Sina njegova – da vas se u svojim molitvama neprekidno spominjem” (Rim 1, 8-9).
Sretna prilika 350. obljetnice užhorodskoga jedinstva predstavlja važni trenutak u hodu jedne Crkve koja je tim einom htjela obnoviti potpuno jedinstvo s rimskim biskupom. Otud je razumljivo što i ja sudjelujem u zahvaljivanju Bogu sa svima koji se raduju spomenu tog znaeajnog doga?aja. Einjenice su poznate: 24. travnja g. 1646. 63 sveaenika bizantskoga obreda iz eparhije Mukaeevo, predvo?eni bazilijanskim redovnikom Partenijem Petrovieem u crkvi užhorodskoga dvorca, u nazoenosti egerskoga biskupa Julija Jakusicsa, prihvaaeni su u potpuno zajedništvo s Petrovom stolicom.
Nije to bio izdvojeni doga?aj. On se uklapa u onaj hod obnove jedinstva me?u Crkvama koji je bio dosegao vrhunac s koncilom u Firenzi (1439.), kad su bile potpisane odluke o potpunoj obnovi zajedništva istoenih Crkava s Rimskom Crkvom. Doista je slavni mitropolit Izidor Kijevski, vrativši se s Firentskoga koncila postao u karpatskim krajevima glasnikom ponovno na?enoga jedinstva.
G. 1595. predstavnici kijevske mitropolije susreli su se s papom Klementom VIII. a sljedeae 1596. god. ta je obnova jedinstva proglašena u Brestu s namjerom da to bude ispunjenje dogovora postignutog u Firenzi. Poticaj koji je došao od Firentskog opaeg koncila dopro je do Karpata, te se je, nadvladavši stanovite poeetne poteškoae, ostvario u užhorodskom jedinstvu. Bilo je to zrno gorušieino koje se je, zasa?eno u plodno tlo mukaeevsko, vremenom razvilo u stablo u kojega se sjenu okupila brojna skupina vjernika bizantske crkvene baštine. Na temelju te stvarnosti papa Klement XIV. je 19. rujna 1771. apostolskom konstitucijom Eximia regalium principum ustanovio grkokatolieku biskupiju Mukaeevo koja je nakon nekoliko godina premjestila svoje sjedište u obližnji Užhorod.
Iz toga krepkoga stabla redom su kao cvjetni izdanci izbile nove crkvene pokrajine: biskupija u Križevcima (1777.)*, u Prešovu (1818.) i u Hajdudorogu (1912.). U me?uvremenu mnogo je vjernika baštinika toga jedinstva iselilo u prekomorje. Sveta Stolica, uvijek pozorna da bi shvatila i u djelo provodila naume Božje Providnosti, uspostavila je za njih u Sjedinjenim Ameriekim Državama mitropoliju bizantsko-slavenskog obreda u Pittsburghu (1969.) sa sufraganim biskupijama u Passaicu (1963.), Parmi (1969.) i Van Nuysu (1981.). Zajednieka želja razlieitih biskupija koje potjeeu od užhorodskog jedinstva, da slave spomen tog doga?aja koji je u temelju njihova crkvenoga identiteta, dragocjena je prilika za obnovu svijesti o vezama koje potjeeu od zajedniekog izvora te da bi se ojaeala bratska uzajamnost i suradnja koju su tjeskobni povijesni doga?aji dugo vremena spreeavali.

2. Ako se obnova crkvenoga jedinstva u Užhorodu promatra u slijedu odluka Firentskoga koncila, doista nije proizvoljno tijesno je duhovno povezivati s duhovnim obzorjem u kojemu se izvršilo poslanje slavenskih apostola sv. Airila i Metoda koji su propovijedali od Velike Moravske do Karpatskog gorja. Opravdano se, dakle, vjernici onih Crkava koje potjeeu od užhorodskog jedinstva ponosno smatraju sudionicima airilometodske baštine.
Vea sam isticao izvanrednu vrijednost navjestiteljskoga djela Airila i Metoda u zajedništvu s Crkvom carigradskom i Rimskom stolicom (usp. apostolsko pismo Egregiae virtutis, 31. prosinca 1980). Istieuai da “goruaa skrb koju su oba brata pokazala (…) za oeuvanje jedinstva vjere i ljubavi me?u Crkvama kojima su pripadala, što znaei Crkve carigradske i Crkve rimske s jedne, a s druge strane mladim Crkvama koje su nastajale u slavenskim zemljama, bila je i zauvijek ostaje njihova velika zasluga” (apostolsko pismo Slavorum Apostoli, 2. lipnja 1985.). Propovijedanje Evan?elja u punom zajedništvu me?u kršaanima predstavlja, dakle, neugasivu težnju koja, premda na razlieite naeine, oznaeuje povijest Crkve koja se oblikovala u slavenskim zemljama od vremena Svete Braae.
Doga?aji koji su slijedili nakon obnove jedinstva o kojemu je rijee, bili su optereaeni patnjama i boli. Unatoe tome biskupija koja je najprije uevršaena djelovanjem biskupa Jurja G. Bizancija, doživjela je znatni razvitak u doba velikoga biskupa Andreja Baeinskyja. U novije je, nažalost, doba ona ponovno bila pozvana da u mnogim svojim elanovima s Kristom prolazi križnim putem na Golgotu u progonstvu, u tamnicama i u žrtvovanju života. To krvlju potvr?eno svjedoeenje dao je i sam pastir te biskupije biskup Teodor Romza koji nije oklijevao položiti život za ovce svojega stada (usp. Iv 10, 11).
Ne možemo zaboraviti ta blistava svjedoeanstva vjernosti Kristu i njegovu evan?elju. Ona predstavljaju dragocjenu baštinu grkokatolieke Crkve koja je slijednica užhorodskoga jedinstva. Tako?er elanovi cijele Katolieke Crkve s poštovanjem prihvaaaju taj primjer kao dragocjenu, eudesnu pouku vjernosti Kristovoj istini. Za tu pouku ganuto zahvaljuju kršaani u Mukaeevu i svi koji su se pokazali spremnima sve založiti za dragocjeni biser vjere (usp. Mt 13, 46).

3. Radosni spomen užhorodske obnove crkvenoga jedinstva dobra je prilika za zahvaljivanje Gospodinu koji je odlueio obrisati suze svojoj djeci na završetku bolnoga razdoblja krutog progonstva. On ih je podupro u tako teško doba njihove povijesti, omoguaivši im saeuvati bogatstvo svoje istoene baštine i istodobno ostati u punom zajedništvu s Rimskim biskupom. Oni tako svjedoee onu sveobuhvatnost koja od Crkve eini višestruku stvarnost, sposobnu, po milosti koja je Petru dana, prihvatiti onu zakonitu razlienost baština i obreda koja, daleko od toga da bi škodila njezinu jedinstvu, objavljuje sva njezina bogatstva i sjaj (usp. dekret Drugoga vatikanskog koncila o istoenim Crkvama Orientalium ecclesiarum, 2). To je priznavao vea papa Lav XIII. kad je, istieuai dragocjenu razmjenu darova izme?u zapadne i istoene crkvene baštine, tvrdio da je razlienost istoene liturgije i crkvene stege ures cijele Crkve, da pokazuje kako je on doista katolieka, što znaei sveopaa, te jasno pokazuje “božansko jedinstvo katolieke vjere” (Lav XIII. apostolsko pismo Orientalium dignitas, 30. studenoga 1894.).
Dao Bog da izabrani dio Božjega naroda koji je na razlieite naeine povezan sa spomenutim užhorodskim doga?ajem procvate novim napretkom živeai vedru sadašnjost i zauzimajuai se za buduanost oznaeenu punom vjerskom slobodom, traženjem pomirenja izme?u katolika i pravoslavnih i neumornim zauzimanjem za izgradnju mira. U tu je svrhu potreban stav poueljivog prihvaaanja nauka Drugoga vatikanskog koncila. Koncilski su Oci pod vodstvom Duha Svetoga dali dragocjene naznake glede promicanja jedinstva ljubavi i traženja “jedinstva Duha svezom mira” (Ef 4,3). Na što su mislili dobro su izrazili sveeanim rijeeima: “Svi su ljudi pozvani u to jedinstvo Božjega naroda koje predskazuje i promiee sveopai mir i kojemu na razlieite naeine pripadaju i na nj su usmjereni kako katolieki vjernici tako i drugi koji u Krista vjeruju, tako napokon i svi ljudi koji su milošau Božjom pozvani na spasenje” (Lumen gentium, 13).

4. Isti je Koncil upozorio da je “Krist Gospodin utemeljio Crkvu jednu i jedinu, a ipak se mnoge kršaanske zajednice predstavljaju ljudima kao prava baština Isusa Krista; sve tvrde da su Gospodinove ueenice, ali razlieito misle i hodaju razlieitim putevima, kao da bi sam Krist bio podjeljen (usp. 1Kor 1, 13)”. Ta razdijeljenost oeito proturjeei Kristovoj volji, te je na sablazan svijetu i na štetu svetome djelu propovijedanja Evan?elja svakome stvorenju (Unitatis redintegratio, 1). U posljednje doba ipak je Bog, “bogat milosr?em” (Ef 2, 4), dirnuo srca tolikih kršaana koji su me?u sobom podijeljeni, nadahnjujuai ih iskrenom željom traženja puta potpunoga zajedništva. “I danas Krist traži da novi polet oživi zauzimanje svakoga pojedinog za puno i vidljivo zajedništvo” (Ut unum sint, 100). Koncilski su oci istakli da “skrb za obnovu jedinstva pripada cijeloj Crkvi, kako vjernicima tako i pastirima, svakome prema njegovoj sposobnosti” (Unitatis redintegratio, 5; Ut unum sint, 101). Svim su katolicima predložili uspješnu pomoa i sredstva za ispunjenje tog božanskog poziva promicanja ekumenskoga gibanja u oeekivanju postizanja punoga zajedništva u “jednoj, svetoj, katoliekoj i apostolskoj” Crkvi.
Istoene katolieke Crkve mogu mnogo pridonijeti tome pothvatu što ga nadahnjuje Božja milost. Njima doista pripada “posebna služba promicanja jedinstva svih kršaana, posebno istoenjaka, prema naeelima dekreta o ekumenizmu (…) ponajprije molitvom, primjerom života, dosljednoj vjernosti drevnoj baštini kršaanskoga istoka, uzajamnom dubljem upoznavanju, suradnjom i bratskim poštivanjem predmetne i duhovne baštine (Orientalium ecclesiarum 24)”.
U tom pogledu sam u enciklici Ut unum sint istaknuo da je “put koji treba slijediti prema punom zajedništvu dijalog istine, hranjen i podupiran dijalogom ljubavi. Pravo koje je priznato istoenim katoliekim Crkvama da odre?uju i izvršavaju svoj apostolat, tako?er sudjelovanje tih Crkava u dijalogu ljubavi i teološkom dijalogu, išli su u prilog ne samo stvarnoga bratskog uzajamnog poštovanja izme?u pravoslavnih i katolika koji žive na istom podrueju, nego tako?er u prilog zajedniekog zauzimanja u traženju jedinstva” (ondje, 60).

5. Uspješno ostvarivanje tako plemenite zadaae pretpostavlja sa strane istoenih Crkava obnovljeni i plemeniti polet u odgoju i obrazovanju buduaih pastira, u slavljenju svete liturgije kao životnog središta zajednice, u trajnoj pozornosti na potrebe svoje braae djelima posveaene ljubavi, u predavanju kateheze koja ae, polazeai iz temelja kršaanske vjere, prenositi Radosnu vijest kao kvasac svakodnevnoga života u zajednici sa sveopaom Crkvom koja je zauzeta za novo najveštanje Evan?elja na pragu novoga kršaanskog tisualjeaa.
Svijet u kojemu živimo “doživio je takve i tolike uljudbene, politieke društvene i gospodarstvene preobrazbe da se pitanje navještanja Evan?elja postavlja u sasvim novim izrieajima” (Ivan Pavao II., Govor sudionicima VI. simpozija Vijeaa europskih biskupskih konferencija, 11. listopada 1985.). Stoga je potrebno prueavati novu kakvoau naviještanja Evan?elja koja ae znati u izrazima koji su za današnjeg eovjeka uvjerljivi, iznova predložiti vjeenu poruku spasenja” (Ivan Pavao II., Poruka predsjednicima europskih biskupskih konferencija, 2. veljaee 1986.). Nadasve je potrebno ubrzati hod prema punom pomirenju me?u Crkvama i unutar samih crkvenih zajednica (usp. Ut unum sint). Ako je Crkva “u Kristu kao sakrament, što znaei znak i sredstvo bliskog sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega ljudskoga roda” (Lumen gentium, 8), te ako treba izvršiti svoju zadaau u korist pomirenja svega eovjeeanstva, taj poziv ne može biti doista uspješno ostvaren dokle god postoje podjele izme?u Kristovih vjernika.
Pogled prema vea blizom jubileju godine 2000. trebao bi u svima uroditi stavom poniznosti koja je sposobna proizvesti “potrebna oeišaenja povijesnoga pamaenja” (usp. Ut unum sint, 2) po obraaenju srca i po molitvi, potieuai uzajamno traženje i darivanje oproštenja za nesporazume minulih stoljeaa.
Pogled upravljen u buduanost koji vidi kako “približavanje kraja drugoga tisualjeaa sve potiee na ispit savjesti i prikladne ekumenske pothvate, kako bi nas veliki jubilej mogao naai, ako ne potpuno sjedinjene, a ono barem vrlo blize svladavanju podjela iz drugoga tisualjeaa” (Tertio millenio adveniente, 34).

6. Iz dubine srca elanova cijele Katolieke Crkve izvire žarka zahvalnost za hod vjernosti i hrabrosti na koji je Otac poveo Crkve što su ro?ene iz Užhorodskoga jedinstva. Znak je njegove ljubavi što se program toga spomen slavlja može ostvariti sveeano i slobodno, kao što dolikuje. Istodobno se žarka molitva uzdiže k Duhu Svetome, moleai da se ubrza trenutak kad ae svi koji u Krista vjeruju uzmoai slaviti Trojstvo “jednodušno i jednoglasno” (Rim 15, 6). Neizbježni uvjet toga radosnog doga?aja je taj da u srcu svakoga pojedinca sazrije hrabrost opraštanja, milost za koju tako?er treba moliti neumornom ustrajnošau.
Uoei treaega kršaanskog tisualjeaa, rimski biskup zahvalno slavi ovu 350. obljetnicu, u potresnom sjeaanju na sve one koji su do kraja junaeki trpjeli ne odustajuai od zauzimanja za vjeru, te Bogu prikazuje njihove patnje u zajedništvu sa cijelom Crkvom kao ugodnu žrtvu za jedinstvo kršaana i za spasenje svijeta.
Majka Božja koja je pod Križem primila od Sina zadaau majeinskom brigom pratiti hod njegove Crkve; Kraljica Mira koja je vjeenoj rijeei omoguaila da se me?u nama nastani i da nas pomiri s Ocem; Duhovska Djevica po eijem zauzimanju oeekujemo novo izljevanje Duha svetosti, Presveta Marija neka ueini da naša braaa i sestre koji radosno pristupaju slavljenju tako znakovite obljetnice, osjete njezinu ljubaznu prisutnost.
Predajuai njoj, Majci jedinstva i mira, te ljubljene crkvene zajednice, svima od srca podjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 18. travnja g. 1996, osamnaeste moga papinskog služenja

Ivan Pavao II.

Bilješka
* Biskupija bizantsko slavenskog obreda sa sjedištem u Križevcima, u Kraljevini Hrvatskoj, doista je pod tim nazivom službeno utemeljena g. 1777., ali ona nije plod ni brest-litovskog ni užhorodskog jedinstva, nego je utemeljenje te biskupije proizašlo iz obnove crkvenoga zajedništva koju su sa Svetom Stolicom g. 1611. sklopili prebjezi istoenoga obreda iz tadašnjeg Turskoga carstva pod vodstvom biskupa Simeona Vratanje koji je stolovao u manastiru Marei kod Eazme. Papa Pavao V. je konstitucijom od 21. studenoga 1611. podijelio mareanskom manastiru east arhimandrije, a Vratanju priznao biskupom za vjernike grekoga obreda u granicama Ma?arske, Slavonije, Hrvatske i Kranjske. Beeki je, pak, car tom grkokatoliekom biskupu bio podjelio naslov “svidnieki”. Dapaee, križevaeka biskupija baštinica je i crkvenoga jedinstva koje su sa sobom donijeli oni vjernici istoenoga obreda koji su mnogo prije spomenutoga mareanskog jedinstva doselili na Žumberak s krajnjega hrvatskog juga te crnogorskog i albanskog primorja. Ondje u drugoj polovici 15. stoljeaa povijest bilježi mitropolita Ivana Kretskog koji je živio u onom jedinstvu sa Svetom Stolicom što je bilo uspostavljeno na Firentskom koncilu g. 1439. Prema tome bi hrvatski katolici istoenog obreda, odnosno žumberaeki grkokatolici, bili izravni baštinici firentskoga jedinstva nezavisno od sporazuma o obnovi toga jedinstva do kojih je poslije došlo u Brestu, Užhorodu i Marei. Prema popisu pueanstva iz godine 1991. tih katoliekih vjernika bizantsko slavenskog obreda koje okuplja križevaeka biskupija ima na podrueju Republike Hrvatske 12 003. (op. prev.)

Papina rijee uz podnevnu molitvu “Kraljice neba” u nedjelju 21. travnja 1996.

IZVORNO ISKUSTVO USKRSNUAA – TEMELJ CRKVE
(Prije molitve)

Predraga braao i sestre!
1. U liturgijskom razdoblju izme?u Uskrsa i Duhova, Crkva je sabrana u razmatranju Krista Uskrsloga. Tako oživljuje izvorno iskustvo, koje je u temelju njezina postojanja. Osjeaa se preplavljenom istim eu?enjem kao i Magdalena i druge žene koje su, iduai na Kristov grob u uskrsno jutro, našle grob prazan. Taj je grob postao krilo života.
Tko je osudio Isusa, obmanuo se da time pokapa njegov slueaj pod ledeni grobni kamen. I sami ueenici bili su prepušteni osjeaaju nepopravljiva sloma. Razumljivo je dakle njihovo eu?enje, štoviše i njihovo nepovjerenje, pred viješau da je grob prazan. Ali Uskrsli ne kasni pokazati se, te su oni prihvatili stvarnost. Vidješe i povjerovaše! Nakon dvije tisuae godina, još uvijek trepti neizreciv osjeaaj koji ih je obuzeo kad su euli da ih Ueitelj pozdravlja: “Mir vama!”

2. Na njihovu izvanrednom iskustvu poeiva Crkva. Prvi navještaj Evan?elja nije bio drugo doli svjedoeanstvo toga doga?aja: “Bog uskrisi Isusa. Svi smo mi tome svjedoci!” (Dj 2,32). Kršaanska vjera povezana je na taj naein s tom istinom koju se Pavao ne ustrueava objasniti: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, zaludu je, doista, propovijedanje naše, zalud i vjera vaša” (1 Kor 15,14). Na istoj je crti i Katekizam Katolieke Crkve kad naueava: “Uskrsnuae Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršaanskoj zajednici, prenesena kao temeljna predaja, utvr?ena spisima Novoga zavjeta, propovjedana kao bitni dio Vazmenog otajstva zajedno s Križem” (KKC 38).
Kristovo je uskrsnuae snaga, tajna kršaanstva. Nije rijee o mitologiji niti pukom simbolizmu, nego o stvarnom doga?aju. To potvr?uju sigurni i uvjerljivi dokazi. Prihvaaanje te istine, premda je plod milosti Duha Svetoga, oslanja se istodobno na evrsti povijesni temelj. Na pragu treaeg Tisualjeaa novi zalet evangelizacije ne može ne poeeti od obnovljenog iskustva toga Otajstva, prihvaaena u vjeri i svjedoeenog u životu.

3. Kraljice neba, raduj se! Raduj se, Sveta Djevice, jer je uskrsnuo onaj koga si nosila u svom krilu! Pokušajmo ponovno oživjeti, predraga braao i sestre, radost Uskrsnuaa srcem Marijinim, koja se i u mraku Velikoga petka pripremala primiti svjetlo uskrsnoga jutra.
Zamolimo je da nam izmoli duboku vjeru u taj eudesni doga?aj, koji je spas i nada za svijet.

EERNOBILSKI OBLAK I MILIJUNI NAGAZNIH MINA
(Poslije molitve)
Prošli tjedan bio je, nažalost, oznaeen nevjerojatnim nasiljem, koje je još jednom potreslo Srednji istok. I opet je civilno stanovništvo – osobito libanonsko – platilo cijenu ratnih djelovanja, za koja je teško naai prihvatljiva opravdanja.
Borcima svih strana i onima koji dijele njihov stav ponavljam da se pravi mir i istinska pravda ne mogu postiai mržnjom i oružanim nasiljem.
U vezi s tom patnjom htio bih podsjetiti da ae sutra u Ženevi pri Ujedinjenim narodima, zapoeeti važan skup o zabrani konvencionalnog oružja koje nanosi teške povrede, naroeito protupješaekih mina. Radi se o desecima milijuna protupješaekih mina rasijanih u tolikim dijelovima svijeta, osobito u Kambo?i, Angoli, Afganistanu, Bosni i Hercegovini. One uzrokuju posljedice opustošenja na civilnom stanovništvu i uglavnom na djeci.
Osjeaam potrebu svima odgovornima uputiti žarki poziv: odrecite se tih smrtonosnih sredstava i konaeno zabranite njihovu proizvodnju, njihovu prodaju i njihovu upotrebu.
Sljedeaeg eetvrtka pada tako?er deseta obljetnica strašnog nuklearnog doga?aja u centrali Eernobila, u Ukrajini. U tom bih trenutku htio spomenuti me?unarodnu solidarnost, koja se tada rodila i koja se sve dosad nastavlja, prema tolikim obiteljima koje je to pogodilo, osobito prema najmanjima. Mnoge katolieke ustanove, u Italiji, prihvatile su i pomagale tu djecu. Izražavam im svoje živo udivljenje i zahvalan sam im što su mi pružili moguanost da ih mnoge susretnem u audijencijama srijedom.
Neka bi Bog, u svojoj svemoguanosti i milosr?u, udijelio utjehu onome koji trpi i nadahnuo odgovornost onome koji ima moa odlueivati, da se te tragedije ne bi nikad više ponovile.

Papina generalna audijencija u srijedu 24. travnja 1996.

“ODVEST AU JE U PUSTINJU I NJENOM PROGOVORIT SRCU”

Uvodno biblijsko eitanje: “Evo, Jahve oglasuje do nakraj zemlje: #!Recite kaeri sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj. Evo, s njim naplata njegova, i njegova nagrada ispred njega. Oni ae se zvati #!Sveti narod#!, #!Otkupljenici Jahvini#!. A tebe ae zvati #!Traženi#! – #!Grad neostavljeni#!” (Iz 62,11-12).

1. Biblija eesto upotrebljava izraz “kai sionska” da oznaei stanovnike grada Jeruzalema, eiji najznaeajniji povijesni i vjerski dio eini brdo Sion (usp. Mih 4,10-13; Sof 3,14-18; Zah 2,14; 9,9-10).
To uosobljenje sa ženskim rodom daje najlakše svadbovno tumaeenje ljubavnog odnosa izme?u Boga i Izaela, eesto oznaeenog rijeeima “zaruenica” ili “žena”.
Povijest spasenja je povijest Božje ljubavi, ali tako?er i nevjere ljudskoga biaa. Gospodnja rijee eesto kori narod kao Zaruenicu koja krši braeni savez utvr?en s Bogom: “Ali kao što se žena iznevjeri mužu svome, tako se i vi iznevjeriste meni, dome Izraelov” (Jer 3,20), i poziva djecu Izraelovu da optuže svoju majku: “Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje, jer ona mi nije više žena, a ja joj muž više nisam” (Hoš 2,4).
U eemu se sastoji grijeh nevjere kojim se okaljao Izrael, “zaruenica Jahvina”? On se sastoji nadasve u idolopoklonstvu: prema svetome tekstu, za Gospodina obraaanje idolima sa strane izabranoga naroda jednako je preljubu.

2. Upravo prorok Hošea razvija, snažnim i dramatskim slikama, misao o braenom savezu izme?u Boga i njegova naroda i izdaji sa strane ovog posljednjeg: njegov osobni doživljaj o tome postaje rjeeiti simbol. Kad mu se dijete rodilo on prima zapovijed: “Nadjeni joj ime Nemila, jer mi odsad neae biti mila kuaa Izraelova, od nje au se povuai” i još: “Nadjeni mu ime Ne-narod-moj, jer više niste narod moj, i ja vama više nisam Onaj koji jest” (Hoš 1,6.9).
Gospodinov opoziv i razoearavajuae iskustvo štovanja idola opametit ae nevjernu zaruenicu koja ae, raskajana, reai: “Idem se vratiti prvome mužu, jer sretnija bijah prije nego sada” (Hoš 2,9). Ali sam Bog ae poželjeti ponovno uspostaviti Savez, i stoga se sjeaa svoje rijeei, milosr?a i nježnosti: “Stoga au je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu” (Hoš 2,16). Pustinja je, zapravo, mjesto na kojem je Bog, nakon osloba?anja od ropstva, utvrdio konaeni savez sa svojim narodom.
Po tim ljubavnim slikama, koje ponovno iskazuju težak odnos izme?u Boga i Izraela, prorok slikovito prikazuje veliku dramu grijeha, nesreau nevjere i napore Božje ljubavi da progovori srcu ljudi i ponovno ih privede Savezu.

3. Unatoe sadašnjoj poteškoai, Bog po prorokovim ustima naviješta savršeniji savez za buduanost: “U onaj dan – rijee je Jahvina – ti aeš me zvati: #!Mužu moj#!, a neaeš me više zvati: #!Moj Baale#!… #!Zarueit au te sebi dovijeka; zarueit au te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi, zarueit au te sebi u vjernosti i ti aeš spoznati Jahvu#!” (Hoš 2,18.21-22).
Gospodin se više neae obeshrabriti pred ljudskim slabostima, nego na ljudsku nevjeru odgovara predlažuai evršai i prisniji savez: “I posijat au ga u zemlji, zamilovat au Nemilu, Ne-narodu mom reai au: #!Ti si narod moj#!” (Hoš 2,25).
Predvi?ajuai Novi savez, Jeremija predlaže narodu u izgnanstvu: “U ono vrijeme – rijee je Jahvina – bit au Bog svim plemenima Izraelovim, i oni ae biti narod moj. Ovako govori Jahve: Na?e milost u pustinji narod koji uteee maeu: Izrael ide u svoje prebivalište. Iz daljine mu se Jahve ukaza: #!Ljubavlju vjeenom ljubim te, zato ti saeuvah milost. Opet au te sazdati, i bit aeš sazdana, djevice Izraelova#!” (Jer 31,1-4).
Unatoe nevjerama naroda, vjeena Božja ljubav uvijek je spremna ponovno uevrstiti savez ljubavi i podariti spasenje koje nadvisuje svako oeekivanje.

4. Ezekiel i Izaija tako?er se pozivaju na sliku nevjerne žene kojoj je oprošteno.
Prema Ezekielu Gospodin kaže zaruenici: “Ali au se ja ipak spomenuti svojega Saveza s tobom što ga sklopih u dane mladosti tvoje, i uspostavit au s tobom Savez vjeean” (Ez 16,60). Knjiga Izaijina donosi proroeanstvo puno nježnosti: “Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj… Za kratak trenutak ostavih tebe, al u suauti velikoj opet au te prigrliti. U provali srdžbe sakrih naeas od tebe lice svoje, al u ljubavi vjeenoj smilovah se tebi, govori Jahve, tvoj Otkupitelj” (Iz 54,5.7-8).
To obeaanje kaeri sionskoj je nova i vjerna ljubav, divna nada koja nadvisuje napuštanje nevjerne zaruenice: “Recite kaeri sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj. Evo, s njim naplata njegova, i njegova nagrada ispred njega! Oni ae se zvati #!Sveti narod#!, #!Otkupljenici Jahvini#!. A tebe ae zvati #!Tražena#! – #!Grad neostavljeni#!” (Iz 62,11-12).
Prorok objašnjava: “Neae te više zvati ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego ae te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata, jer ti si milje Jahvino, i zemlja ae tvoja imat supruga. Kao što se mladia ženi djevicom, tvoj ae se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj ae se Bog tebi radovati” (Iz 62,4-5).
To su slike i izrazi ljubavi koje Pjesma nad pjesmama sažimlje u izrieaju: “Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni” (Pj 6,3). Tako je savršenim rijeeima ponovno predložena veza izme?u Jahve i njegova naroda.

5. Dok je slušala eitanje tih proroeanstava, Marija se morala pozvati na taj pogled u buduanost, koji je u njezinu srcu gajio mesijansku nadu.
Prijekori upravljeni nevjernome narodu morali su u njoj probuditi žareu obvezu vjernosti Savezu, otvarajuai njezin duh ponudi konaenog zarueniekog zajedništva s Gospodinom u milosti i ljubavi. Iz toga novog Saveza proizaai ae spasenje cijeloga svijeta.