naputak. Poruka koju su azijski biskupi pružili ne samo “svojoj” Crkvi, već cijelome svijetu, sjaji ljepotom i bojama azijskog kontinenta. Sinoda nije bila “Babilon” različitih kultura i jezika, već događaj milosti kojeg se u samoj poruci naziva “utemeljujućim događajem” azijske Crkve!
Na toj je Sinodi – ističe dokument – po prvi puta bila nazočna cijela Azija, pa i ispaćene zemlje poput Vijetnama, Laosa, Kambodže, Myanmara, Mongolije, Sibira. Samo dva biskupa nisu mogla doći iz svoje zemlje – Kine. Ovdje prikazujemo, u kratkim crtama, važne teme dokumenta.
Velike azijske vjerske predaje. “Pozdravljamo s poštovanjem sve naše sestre i našu braću u Aziji koji svoje pouzdanje polažu u druge vjerske predaje. Sa zadovoljstvom priznajemo duhovne vrijednosti velikih azijskih vjeroispovijesti poput hinduizma, budizma, židovstva, islama… Poštujemo etičke vrijednosti unutar običaja i navika na koje nailazimo u naučavanjima velikih azijskih filozofa, koja promiču naravne kreposti i pobožnu privrženost precima. Isto tako poštujemo vjerovanja i vjerske navike domorodačkih/plemenskih stanovništva, čije štovanje svega stvorenoga očituje njihovu blizinu Stvoritelju.
Zajedno sa svim azijskim narodima želimo rasti u dijeljenju naših bogatstava i u uzajamnom poštivanju naših različitosti. Želimo raditi zajedno na poboljšanju kvalitete života naših naroda. Našu vjeru smatramo svojim najvećim blagom i željeli bismo je podijeliti sa svima, u potpunom poštivanju vjerskih uvjerenja i slobode drugih”.
Potreba promicanja ekumenizma. Upravo nam Duh Sveti pomaže shvatiti kakva bi morala biti Crkva u Aziji – izjavljuju biskupi – i prisutnost, ovdje među nama, predstavnika Crkvi koje su u prošlosti bile proganjane i Crkvi koje sada doživljavaju sve veću nesnošljivost, u nama je poboljšalo naše shvaćanje prilika kršćana koji žive u teškim uvjetima: dakle, bez obzira na našu tradicionalnu i institucionalnu zabrinutost, potrebno je promicati ekumenizam.
Međuvjerski dijalog između tisućljetnih religija predstavlja iskreni susret pun poštovanja u kojemu se strane žele uzajamno upoznati, učiti jedna od druge, obogatiti jedna drugu i ljubiti se, kao što kršćani i muslimani nastoje činiti u Libanonu, gdje su njihovi odnosi izrazito obećavajući za budućnost. Za kršćanskog vjernika sve to zahtIjevat će i želju za dijeljenjem spasenjske Kristove poruke. Crkva je u Aziji pozvana na trostruki dijalog: s azijskim uljudbama, s azijskim religijama i narodima kontinenta, osobito sa siromašnima. Kako bi taj dijalog napredovao, odgoj na dijalog postaje temeljnim nadasve u našim odgojnim središtima.
Poštivanje prema majci zemlji. Budući da smo od Stvoritelja primili dužnost da budemo čuvari njegovoga stvorenja, potrebno je učiniti što je u našoj moći – kažu biskupi – kako bismo spriječili propadanje okoliša, zagađivanje, rušenje šuma te djelovali za ekološki održivi razvoj.
Obitelj je u Aziji najugroženija ustanova. Tradicionalne su vrijednosti izvrnute i zamjenjene sebeljubljem, hedonizmom, materijalizmom, demografskom kontrolom, diskriminacijom djevojčica, kontracepcijom, sterilizacijom i pobačajem. Crkva u Aziji mora biti promicateljica, dakle, obrane ljudskog života i istinskog dostojanstva žena.
Istinski misionarski duh. Kršćani su u Aziji posvuda manjina, ponegdje neznatna. Ne smijemo izgubiti nadu – napominju biskupi – već sačuvati slatku i utješnu radost evangeliziranja, pa i onda kada je potrebno sijati u suzama. Zalažemo se za promicanje vrijednosti Evanđelja, zajedno s izvornim azijskim krepostima poput gostoljubivosti, poštivanja osoba, poštivanja posvećenih predmeta. Kao kršćani moramo tako živjeti da drugi kada nas promatraju mogu zamijetiti čudesna bogatstva koja nam je Bog darovao u osobi Sina Isusa. Sva svjedočanstva velikih djela koja je izvršilo tisuće misionara u Aziji od vremena Apostola do naših dana u nama su pobudila duboki osjećaj zahvalnosti”, poručuju azijski biskupi, dokazujući da je Crkva prisutna i živa u svim tim problemima svojega kontinenta. (dl)

2