AZIJSKA SINODA - ZAVRŠNA PORUKA BISKUPA Na kraju izvanredne Biskupske biskupske sinode za Aziju, održane u Rimu od 19. travnja do 14. svibnja, tamo prisutni biskupi prihvatili su tekst završne Poruke očekujući, kao što je već uobičajeno, Papin posinodski

naputak. Poruka koju su azijski biskupi pružili ne samo “svojoj” Crkvi, već cijelome svijetu, sjaji ljepotom i bojama azijskog kontinenta. Sinoda nije bila “Babilon” različitih kultura i jezika, već događaj milosti kojeg se u samoj poruci naziva “utemeljujućim događajem” azijske Crkve!
Na toj je Sinodi – ističe dokument – po prvi puta bila nazočna cijela Azija, pa i ispaćene zemlje poput Vijetnama, Laosa, Kambodže, Myanmara, Mongolije, Sibira. Samo dva biskupa nisu mogla doći iz svoje zemlje – Kine. Ovdje prikazujemo, u kratkim crtama, važne teme dokumenta.
Velike azijske vjerske predaje. “Pozdravljamo s poštovanjem sve naše sestre i našu braću u Aziji koji svoje pouzdanje polažu u druge vjerske predaje. Sa zadovoljstvom priznajemo duhovne vrijednosti velikih azijskih vjeroispovijesti poput hinduizma, budizma, židovstva, islama… Poštujemo etičke vrijednosti unutar običaja i navika na koje nailazimo u naučavanjima velikih azijskih filozofa, koja promiču naravne kreposti i pobožnu privrženost precima. Isto tako poštujemo vjerovanja i vjerske navike domorodačkih/plemenskih stanovništva, čije štovanje svega stvorenoga očituje njihovu blizinu Stvoritelju.
Zajedno sa svim azijskim narodima želimo rasti u dijeljenju naših bogatstava i u uzajamnom poštivanju naših različitosti. Želimo raditi zajedno na poboljšanju kvalitete života naših naroda. Našu vjeru smatramo svojim najvećim blagom i željeli bismo je podijeliti sa svima, u potpunom poštivanju vjerskih uvjerenja i slobode drugih”.
Potreba promicanja ekumenizma. Upravo nam Duh Sveti pomaže shvatiti kakva bi morala biti Crkva u Aziji – izjavljuju biskupi – i prisutnost, ovdje među nama, predstavnika Crkvi koje su u prošlosti bile proganjane i Crkvi koje sada doživljavaju sve veću nesnošljivost, u nama je poboljšalo naše shvaćanje prilika kršćana koji žive u teškim uvjetima: dakle, bez obzira na našu tradicionalnu i institucionalnu zabrinutost, potrebno je promicati ekumenizam.
Međuvjerski dijalog između tisućljetnih religija predstavlja iskreni susret pun poštovanja u kojemu se strane žele uzajamno upoznati, učiti jedna od druge, obogatiti jedna drugu i ljubiti se, kao što kršćani i muslimani nastoje činiti u Libanonu, gdje su njihovi odnosi izrazito obećavajući za budućnost. Za kršćanskog vjernika sve to zahtIjevat će i želju za dijeljenjem spasenjske Kristove poruke. Crkva je u Aziji pozvana na trostruki dijalog: s azijskim uljudbama, s azijskim religijama i narodima kontinenta, osobito sa siromašnima. Kako bi taj dijalog napredovao, odgoj na dijalog postaje temeljnim nadasve u našim odgojnim središtima.
Poštivanje prema majci zemlji. Budući da smo od Stvoritelja primili dužnost da budemo čuvari njegovoga stvorenja, potrebno je učiniti što je u našoj moći – kažu biskupi – kako bismo spriječili propadanje okoliša, zagađivanje, rušenje šuma te djelovali za ekološki održivi razvoj.
Obitelj je u Aziji najugroženija ustanova. Tradicionalne su vrijednosti izvrnute i zamjenjene sebeljubljem, hedonizmom, materijalizmom, demografskom kontrolom, diskriminacijom djevojčica, kontracepcijom, sterilizacijom i pobačajem. Crkva u Aziji mora biti promicateljica, dakle, obrane ljudskog života i istinskog dostojanstva žena.
Istinski misionarski duh. Kršćani su u Aziji posvuda manjina, ponegdje neznatna. Ne smijemo izgubiti nadu – napominju biskupi – već sačuvati slatku i utješnu radost evangeliziranja, pa i onda kada je potrebno sijati u suzama. Zalažemo se za promicanje vrijednosti Evanđelja, zajedno s izvornim azijskim krepostima poput gostoljubivosti, poštivanja osoba, poštivanja posvećenih predmeta. Kao kršćani moramo tako živjeti da drugi kada nas promatraju mogu zamijetiti čudesna bogatstva koja nam je Bog darovao u osobi Sina Isusa. Sva svjedočanstva velikih djela koja je izvršilo tisuće misionara u Aziji od vremena Apostola do naših dana u nama su pobudila duboki osjećaj zahvalnosti”, poručuju azijski biskupi, dokazujući da je Crkva prisutna i živa u svim tim problemima svojega kontinenta. (dl)

2