Baška Voda, 4. 10. 1999. (IKA) – Znanstveni simpozij “Odgovornost za život” održan je od 1. do 3. listopada u Baškoj Vodi. Priređivač toga znanstvenog skupa bili su Franjevački institut za kulturu mira iz Splita, Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet iz Splita, Franjevačka teologija iz Sarajeva te splitski Pokret prijatelja prirode “Lijepa naša”.
Programski simpoziji je bio podijeljen u dvije teme. Prva je tema bila “Odgovornost za život”, dok je druga bila “Ekologija”.
Na početku samoga simpozija nazočne je pozdravio splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić. Prvoga dana bilo je govora o životu kao tajni koja predstavlja najveće bogatstvo. Toga su dana svoja izlaganja na temu “Odgovornost za život” iznijeli dr. fra. Ante Vučković, prof. dr. Marijan Valković, prof. dr. Božo Luić, prof. dr. Ivan Koprek te prof. dr. Ivan Kršina. Drugog dana, 2. listopada, središnja tema simpozija bila je “Ekologija”. Toga su dana predavači dr. Nikola Visković, dr. Ivan Cifrić, dr. Miroslav Radman te mr. Ante Crnković istaknuli u svojim izlaganjima da je život postao ugrožen zbog različitih negativnih pojava u prirodi koje su produkt industrijalizacije. Trećega dana, 3. listopada, za sudionike znanstvenog skupa bio je priređen izlet na Biokovo u Parku prirode, gdje je slavljena misa na otvorenome.
Na kraju ekološkog simpozija objavljena je Izjava, koju je u ime sudionika potpisao tajnik Simpozija fra Bože Vuleta. U njoj se, između ostaloga, ističe kako su suvremeni ekološki problemi takvih razmjera da im treba pristupiti interdisciplinarno, a uviđa se nedostatak suradnje važnih društvenih i crkvenih ustanova koje se bave tim pitanjima. “Vrijednost bića,” kaže se u Izjavi, “ne iscrpljuje se u njihovoj korisnosti za čovjeka. Ona imaju vrijednost u samima sebi. To je nezaobilazna osnova održivosti prirode. Ekološka etika trudit će se ostaviti slobodnim prostor u kojem se razvitak vlastite osobnosti i samoodređenja neće događati na štetu slobode drugih ljudi, zajednica i kultura i opstojnosti živih bića.” Ističući kako odgovornost treba graditi na vrednovanju postojećih, ali i na pronalaženju boljih pravnih normi te nastojanjem da odgovornost postane način života, sudionici ekološkoga simpozija u svojoj Izjavi ističu: “Osnova kršćanske odgovornosti za život je vjera u Boga Stvoritelja, zajedničkog Oca svih stvorenja, Isusa Krista Otkupitelja svega stvorenog i Duha Svetoga Oživotvoritelja. Kršćanska se odgovornost za život, suočena s ekološkom krizom izriče oživljavanjem tradicionalnih kršćanskih vrednota kao što su samoodricanje, suosjećanje, skromnost, solidarnost itd. Primjerno svjedočenje kao i izgradnja etike u neophodnom suradničkom odnosu s drugim ustanovama, organizacijama i institucijama, najbolji je doprinos Crkve odgovornom odnosu prema životu.”
Zadaća ekološke etike, ističe se dalje u Izjavi, ne iscrpljuje se u oblikovanju općih načela i kriterija, već mora pružiti smjerokaze u konkretnim prilikama, a jedno od takvih načelo je i ono koje se sastoji “u maksimalnom umanjivanju štetnih učinaka. Odgovornost se ne odnosi samo na subjekta i njegovo djelovanje, nego i na sam izostanak djelovanja, koji je često uzrok ekološkim štetama. Sržni ekološki problem, nestanak i ugroženost biološke raznolikosti, može se rješavati sprječavanjem entropijskih procesa i brigom za očuvanjem postojeće raznolikosti života.”
Održivi se razvoj nameće kao moralno-politička vodilja u odgovornosti za stvorenja, što ne bi smjele spriječiti razlike između bogatih i siromašnih zemalja. U posebno osjetljivoj situaciji nalaze se tranzicijske zemlje među koje spada i Hrvatska. “Tranzicijski procesi, a osobito procesi privatizacije, popraćeni su lakomim bogaćenjem i socijalnom bezobzirnošću s mogućim razarajućim ekološkim učincima. Ipak, pri zauzimanju za socijalnu pravednost, uz zahtjev pravedne raspodjele rada i dobara, ne smije se iz vida izgubiti duh skromnog življenja kao načelo održiva razvitka” ističe se nadalje u Izjavi.
“Začarani krug ekoloških i socijalnih problema postaje još zamršenijim u zemljama u kojima osnovne gospodarske grane počivaju na raznolikom i zdravom okolišu, primjerice turizmu, ekološkoj poljoprivredi i stočarstvu. Među takve spada i Hrvatska koja mora uložiti maksimalne napore da očuva okoliš zdravim za proizvodnju zdrave hrane i turizam, usprkos privlačnosti kratkoročno unosnijih gospodarskih rješenja. Osobito treba čuvati značajna prirodna bogatstva vode kojima Hrvatska obiluje, a koje sve više nedostaje u globalnim razmjerima, posebice na Mediteranu, i postaje osnovnim ekološkim problemom.
Imajući u vidu turizam kao važnu gospodarsku granu, osim prirodnih vrijednosti važno mjesto zauzima i estetska uređenost prostora. Ona je tijesno povezana s odgojem za odgovornu ekološku svijest. U odgoju i obrazovanju za okoliš Crkva može imati važnu ulogu, počevši odgojem (budućih) odgojitelja i proširenjem vjeronaučnog programa sadržajima koji će obuhvatiti strahopoštovanje pred životom, očuvanje biološke raznolikosti i skrb za život, probuđene odgovornosti i pozornost na dobrobit bića i okoliša. Zato se zalažemo za donošenje strategije ekološke edukacije, kako institucionalne tako i izvaninstitucionalne, te ekološke edukacije u managementu”.