„Živio sveti Vlaho!” Tako danas (po više od tisućiti put) Dubrovnik pozdravlja svoga svetoga Parca, odvjetnika i zaštitnika. A i svi mi ovdje nazočni, prispjeli s raznih strana naše Hrvatske i svijeta, i zajedno s vama koji ste uz vaše radio i TV prijemnike, svi smo danas uz svetoga Vlaha, u ovoj „festi koja dohodi nama jednom na godišće” i svi mi s tobom Grade kličemo: Živio sveti Vlaho!
To još više stoga što vjerujemo da sveti Vlaho nije „festa od jednog dana na godišće”, nego da je On trajna sveta duhovna baština ovoga grada. Ovaj je Grad to i do sada znao, vjerovao, i čuvao kao svoju dragocjenu baštinu, svoj miraz i nasljedstvo, kao svoj patrimonij, svoju očevinu, dar Očev, dar Božji, nebeski, pa je od te svete baštine živio slobodno i časno, gradio svoju kulturu, i s njome bogatio svaku novu generaciju, u svim vremenima, koja su često bila na smrt prijeteća, od velike Trešnje do Dakse još ne isplakane u svom vapaju za pravdom i do krvave opsade, razaranja i domovinske obrane. I zajedno s Gradom sav je hrvatski narod to vjekovima znao i vjerovao (iako su mnogi htjeli da se to zaboravi). A evo sada, baš minule godine 2009., i svijet je to prepoznao, i Festu svetoga Vlaha (zajedno s hvarskom procesijom „Za križem”) uvrstio na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne (tj. duhovne) baštine. Kao da su neki dobri i mudri, i za sudbinu svijeta zabrinuti ljudi htjeli poručiti svemu svijetu, a ponajviše staroj Europi za koju je papa Ivan Pavao II. sa žalošću rekao da je izgubila svoju dušu, svoju kršćansku dušu, pa se opredijelila za kulturu smrti, da ne zaboravlja olako svoju duhovnu baštinu, svoju kršćansku kulturu života, „Života u izobilju” Božjem, kako je Isus volio reći, ako želi dobro sebi i svojoj djeci.
Sveti Blaž, sveti Vlaho, jedan je od onih velikana svjetske kršćanske povijesti, koji su Božjim darom vjere otkrili, živjeli, pa kao i mi danas, radosno pjevali: „Ti si Gospodine baština moja”, najsvetija, najveća, nepotrošiva, vječna. Sveti Vlaho je povjerovao riječima Evanđelja, koje smo i danas slušali, da je Isus Krist, najveća i najsvetija baština svijeta, najdragocjeniji patrimonij, tj. najveći Očev dar ovoj zemlji. On je svojim učenicima rekao: „Ja vam predajem u baštinu Kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac.., da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mome…” Ne znam da li, za nas „zemljanike” i grešnike i smrtnike, može na zemlji biti neko veće Evanđelje, neka radosnija vijesti nego što je ova: da je čovjek dragocjena Božja baština, jer je na sliku Božju stvoren, jer ga Bog ljubi u osobi Sina svoga Isusa Krista, Boga koji je čovjekom postao. Da ga ljubi do kraja do smrti na križu, i do beskraja do uskrsnuća od mrtvih. Da nas Bog ljubi unatoč svih naših ljudskih optužbi, omalovažavanja i nijekanja, unatoč izdaja Judinih i osuda Pilatovskih, unatoč svih razapinjanja njegova Krista, njegova djela i njegove Crkve, njegovih vjernika i službenika, sve do danas. Unatoč stalnih povika da siđe s križa, da ode s ovoga svijeta, da se povuče iz javnosti, jer da nam ne treba, da je On mit i utvara, opijum za narod. Unatoč tolikih poruka da za njega i njegovu baštinu ne žele ni čuti, ni znati, Evanđelje poručuje da je čovjek biće u takvo čudesnom životnom Savezu i zajedništvu s Bogom, da je pozvan za njegovim stolom-oltarom, jesti i piti, njegovo Tijelo i Krv, da se može hraniti i napajati s njime, s ljubavlju njegova križa i slavom uskrsnuća. Poručuje da je čovjek osoba koja darom Božje ljubavi po Duhu Svetom, može postati sposoban ljubiti Boga i bližnjega svoga, i da u toj ljubavi, istini i slobodi Božjoj možemo graditi bolji, sretan i blagoslovljen svijet, za sve ljude i narode.
Tu je Božju baštinu u Kristu, upoznao, vjerom prihvatio i živio sveti Vlaho u poniznoj ljubavi prema Bogu i herojskoj ljubavi prema bližnjima, bolesnima, nemoćnima i siromašnima, djeci i starcima, u biskupskom služenju svojoj Crkvi, sve do vlastitog križa i mučeništva (u 3. stoljeću). Tako je On, svojom vjerom i životom postao baština Kristove Crkve, koju je prepoznao i prihvatio ovaj Grad, od svećenika dum Stojka, koji ga je 971. „susreo” na Pustijerni u crkvi sv. Stjepana, kako sa „nebeskom vojskom” čuva grad od mletačkih osvajača, do gradskih upravitelja, koji su poslušali njegovu poruku da se i sami moraju za svoj grad i njegovu slobodu i vrednote žrtvovati i boriti, sve do svega puka dubrovačkoga, koji je od tada na toj svetoj baštini svoga Parca, kao na čvrstoj stijeni gradio svoj grad, svoju kulturu, koja je postala njegova duhovna baština koju je živio stoljećima, i evo sve do danas, ovako živo, raskošno i svečano. I dubrovački je pastir Želimir uzeo u toj baštini, biskupski služiti povjerenoj mu Crkvi dubrovačkoj. I to čini časno evo već 20 ljeta. Bogu i svetome Vlahu zahvaljujemo! A tebi brate biskupe, čestitamo!
Zato i danas pozivamo svetoga Parca, da siđe sa svoga trona, sa svojih mira i forteca, sa svojih barjaka, da iziđe iz svojih zlatnih moćnika, da ožive njegove svete moći, njegova baština među nama. Neka prošeće s nama gradom, Placom i cijelom Croatiom, pa da i danas u nama i među nama osnaži Libertas, Veritas et Caritas, slobodu, istinu i ljubav, ono Božje u nama, ono moćno, iskonsko, baštinsko, ono sudbinsko i vječno.
Trebaš nam i danas sveti naš Vlaho, jer, kako piše papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici „Caritas in veritate” (Ljubav u istini), „ovaj je suvremeni tehnicistički duh, do te mjere ogolio čovjekovu nutrinu, da se svijest o ontološkoj dimenziji ljudske duše i njezinim dubinama, kojima su upravo sveci znali odrediti mjeru, sve više i sve brže gubi (Kao da nestaje čovjek u cjelovitosti njegova dostojanstva i veličine). A sav je problem razvoja čovjeka i čovječanstva tijesno združen s poimanjem ljudske duše, s razumijevanjem (ili nerazumijevanjem) duhovnoga života i duhovnih vrijednosti, i duhovne baštine. Mnogi danas ne žele priznati da razvoj čovjeka i naroda ovisi i o rješenju problema duhovne naravi. Da pravi razvoj mora uključivati i duhovni rast, ne samo materijalni, jer je čovjek „dušom i tijelom jedan”, rođen iz stvaralačke Božje ljubavi i određen i za vječni život.
Ako je daleko od Boga, piše Papa, čovjek je nemiran i bolestan. Društveno i psihološko otuđenje, kao i tolike neuroze (i krize) koje pogađaju ljudsko društvo., imaju uzroke i duhovne naravi. Za nove oblike ropstva i za očaj u koji upadaju tolike osobe, (obitelji, skupine ljudi, pa i cijeli narodi) ne postoji samo sociološko i psihološko, još manje samo materijalno, ekonomsko ili političko objašnjenje, nego je bitno i duhovno objašnjenje. Praznina koja se ćuti u dušama (pojedinaca i naroda), rađa patnjom, nasiljem (korupcijom i terorom svake vrste). I nema globalnog razvoja i sveopćeg zajedničkog dobra, bez duhovnog i moralnog dobra osoba, u cjelini njihove duše i tijela. Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još manje razumije tko je on sam (i tko je drugi). (Istiniti) razvoj podrazumijeva pozornost i na duhovni život, na ozbiljno promišljanje o Bogu, na povjerenje u Boga. Traži oslon, ne na silu i vlast, nego na služenje, na prihvaćanja ljubavi, pravde i mira, i jednakog dostojanstva za svakoga čovjeka”, piše Sveti Otac.
Zato se danas svetome Vlahu i molitvom utječemo. Jer on je, (za razliku od mnogih drugih koji su to htjeli biti), postojani zaštitnik grada, njegov trajni i neizbrisivi znak i znamen. Sveti Vlaho na svojim brojnim likovima u Gradu, drži Grad u svojoj ruci. Grli ga kao majka koja rađa, odgaja i brani svoje čedo, diči se s njime i pokazuje ga drugima. On nas i danas dočekuje na gradskim vratima i uvodi u Grad. Pokazuje nam ljepotu njegovih kamenih zdanja, ali još više ljepotu i snagu njegove duše, uljudbe kršćanske, ljudske, hrvatske. On nas i ispraća iz Grada duhovno obogaćene i ohrabrene. Sveti Vlaho je sigurnost ovoga grada, ali nema ni oružja ni znakova moći, nego biskupski štap kao znak služenja. On uzdignutom desnicom sve blagoslivlja, a nikome ne prijeti. Uvijek je u gradu između grada i neba, da nam, kao s kipa na Revelinu u svojem biskupskom štapu, pokaže lik žrtvenog Jaganjca, da nam poruči i da nas pouči, kako je u žrtvi Kristova Križa i Uskrsa, tj. u žrtvi svake svete Euharistije-mise (i ove koju danas slavimo) punina našega oslobođenje i slobode u Kristu. On je naša Libertas “dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do!” i dariva! On je naša prava spasonosna baština.
A baština se ne smije obezvrijediti, ni prodavati niti rasprodavati u bescjenje. Velika je šteta ne prepoznati je, ne mariti za nju, biti ravnodušan prema njoj i njezinim životnim porukama i putokazima. Baština, patrimonij, traži odgovor u istinitom patriotizmu, tj u ljubavi prema očevini. Baština se ne smije izdati ili predati bilo kome, nikakvom blagu, ni ikakvoj sili ili politici, za interes. Zločin je nad baštinom činiti nasilje, izbacivati je iz memorije povijesti, iz obrazovanja i života, i prešućivati je, naročito djeci i mladima. Sveti Vlaho je svetac koji liječi „sve bolesti grla i glasnica”, da možemo slobodno udisati čisti zrak (usred sveopće zagađenosti), slobodno i razgovijetno govoriti, da usred navala vijesti koje izluđuju i truju međuljudske i međunarodne odnose, budemo anđeli, tj. dobri i odgovorni glasnici radosnih vijesti koje ohrabruju i zbližuju, ne ruše nego grade.
Sveti Vlaho je u Dubrovniku, kako netko lijepo reče, kao uljanica s trajno upaljenim žiškom (luminom). Vlahova uljanica gori trajno i stoga jer joj svaki naraštaj dolijeva u posudicu novo ulje, ulje vlastitih nadanja i očekivanja, ljubavi i služenja, ulje osobne vjere i molitava. Zato je On svom Gradu i narodu nazočan na uvijek nov i svjež, na životni način.
Braćo i sestre, dolijmo i mi danas svoga ulja, da nam iz Vlahove uljanice svjetlo Kristove baštine zasvijetli, i putove nam rasvijetli. Podignimo, razvijmo i izvijmo barjake, raširimo i otvorimo jedra duhu Svetoga Parca, Duhu Svetom, da lađe ovoga slavnoga grada, da lađe naših obitelji, naše Crkve i naše domovine Hrvatske, napunjene Božjom i narodnom baštinom, sigurno plove pučinama i bespućima ovoga našega vremena, svim zlima i suprotnim vjetrovima, svim olujama, neverama, nevjerama i nemjerama, nasuprot.
„Čuj sveti Vlaho naš, molitve naše glas. Dubrovnik čuvaj svoj, čuvaj sve nas, i Hrvatsku našu, da uzdignuta čela i pogleda, čista i ponosna glasa, pjevamo himnu slobode, jer „sva zlata, sva srebra, svi ljudski životu ne mogu bit plata, tvoj čistoj ljepoti”. Živo sveti Vlaho! Amen!

Mons. Ante Ivas,
biskup šibenski