Zadar, (IKA) – Bdjenje za zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu u katedrali Sv. Stošije u Zadru u petak 29. siječnja predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, s kojim je mons. Prenđa bio povezan i djelovanjem u zadarskom sjemeništu kao odgojitelj i rektor. Sudjelovali su i banjolučki biskup Franjo Komarica, kanonici Stolnog kaptola sv. Stošije i brojni svećenici pristigli iz cijele Hrvatske i okolnih zemalja. U bdjenju su sudjelovale i tisuće vjernika svih naraštaja željnih u molitvi na posljednji počinak ispratiti svoga nadbiskupa.

Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom dirigenta Žana Morovića i orguljaša Dragana Pejića, uz pridruženost Zbora Ivan Pavao II., koji je osnovao upravo nadbiskup Prenđa nakon Papina pohoda Zadru, a čini ga jezgra svih župnih gradskih zadarskih zborova, gromko su i veličanstveno predvodili pjevanje. U Psalmodiji je pjevan Psalam 40(39), 2-14 koji počinje “Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu, korake moje krijepi”. Antifona (Žan Morović) je bila “Od zemlje si me oblikovao i tijelom me odjenuo: Izbavitelju moj, Gospodine, u posljednji dan uskrisi me”. Drugi Psalam je bio Ps 40 (39), 17-18 s početnim stihovima: “Pravdu ću naviještati u zboru velikom i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine sve ti je znano. Tajit neću dobrote tvoje, ni tvoje vjernosti velikoj skupštini”, uz antifonu (Anselmo Canjuga) “Gospodine, bilo ti milo da me izbaviš: Gospodine u pomoć mi pohitaj”. Treći psalam bio je Ps 42 (41) s početkom “Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?” Taj drugi stih je bio i treća antifona.

Prvo čitanje bilo je iz Prve Poslanice Korinćanima blaženog Pavla apostola (1 Kor 15, 12-14) čija je revnost i zlopaćenje za Evanđelje nadbiskupu Prenđi bilo veliki uzor i nadahnuće za požrtvovno djelovanje. Često ga je citirao i stavljao za uzor kršćanskog života. Pročitan je ulomak s naslovom Uskrsnuće Kristovo – nada vjernika u kojem Pavao poručuje: Ako mrtvi ne uskršavaju, ni Kirst nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu, prvina usnulih!”. Slijedio je Otpjev u izvedbi Katedralnog zbora sv. Stošije autora A. Igreca: “Znam da moj Izbavitelj živi”. Drugo čitanje je bilo iz Govora sv. Anastazija Antiohijskog, biskupa, Govor 5. o Kristovu uskrsnuću naslovljen: Krist će preobraziti naše smrtno tijelo. Biskup Antiohijski poručuje: “Bog nije Bog mrtvih, već živih. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Preobraženje je promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovom tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo. Kad je k Ocu doveo prvine naše naravi, time je doveo i sva stvorenja. On je naime obećao: Kad budem uzdignut, sve ću k sebi privući”. Slijedila je homilija kardinala Puljića i potom pjevanje Psalma 51 (50) ‘Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje’. U zaključnoj molitvi kardinal je molio: Svemogući Bože, našu si Crkvu zadarsku povjerio svome sluzi, našem nadbiskupu Ivanu. Daj da s mnogostrukim plodom svog rada uđe u vječnu radost Gospodara svoga”. Nakon otpusta puk je pjevao himan Zdravo Zvizdo mora, isti onaj koji je pjevan na susretu s Ivanom Pavlom II. u Zadru. Taj je himan na starom otočkom ugljanskom napjevu oživljen baš za Papin hod Zadru i otad jako i redovito na liturgijskim slavljima živi među vjernicima zadarske nadbiskupije: “Zdravo Zvizdo mora, Majko Božja nježna, vazda djevičanska, dveri rajske zdravo”. Nadbiskup Prenđa je svaki dan svoju službu, svećenike koje je ljubio nevjerojatno zadivljujućom i blagom očinskom ljubavlju, redovništvo, laike, projekte, Crkvu u Hrvatskoj i sve što mu je povjereno povjeravao zagovoru Majke Božje kojoj se utjecao molitvom krunice u svojoj kapeli ili automobilu na putu svojih pastirskih pohoda. U bdjenju je pjevano glagoljaškim napjevima sa zadarskih otoka i starim zadarskim napjevima, jer je Zadarska nadbiskupija bogata glagoljaškom baštinom i tradicijom sačuvanom do danas. Na nju je nadbiskup Prenđa bio ponosan, poticao je njeno njegovanje i čuvanje, ističući da je glagoljaštvo bitan identitet našeg hrvatskog bića i naroda te da se u Crkvi u Hrvatskoj glagoljalo na svom narodnom jeziku, rijetka povlastica koje nisu imale druge mjesne Crkve svijeta. Nakon bdjenja puk je dugo u noć dolazio pred odar svoga nadbiskupa u želji da maslinovom grančicom poškropi njegov lijes, prekriži se i pomoli za njegovu dušu. Upis u Knjigu sućuti u zadarskoj katedrali moguć je i cijeli sljedeći tjedan.