Beč, (IKA) – Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču svećenik Zagrebačke nadbiskupije Tomislav Markić obranio je 24. listopada doktorsku radnju na temu: “Mir je djelo pravde. Zauzimanje hrvatskih katoličkih biskupa za mir u ratu u Hrvatskoj (1991. – 1995.)”. Cilj te disertacije, koju je Markić pisao pod vodstvom prof. ddr. Paula M. Zulehnera, pročelnika Instituta za pastoralnu teologiju i dekana bečke Teologije, bio je pokazati na koji su način hrvatski katolički biskupi u teškim godinama Domovinskoga rata pridonosili miru u Hrvatskoj. Stoga je u prvom dijelu radnje autor prikazao povijesni kontekst, narav, izvore i posljedice sukoba, a donio je i preglednu kronologiju iz koje je vidljiva povezanost događaja na društveno-političkoj razini s crkvenim intervencijama. U drugome dijelu radnje obrađeni su kriteriji crkvenoga djelovanja u ratnoj te predratnoj i poratnoj situaciji s posebnim osvrtom na zadaću biskupa koji nose posljednju odgovornost za pastoral Crkve. Teme kao što su mir, pravednost, praštanje i pomirenje postaju u susretu s ratnom stvarnošću glavne zadaće crkvene prakse, a kriteriji prosudbe te prakse proizlaze konačno iz vjernosti Bogu i čovjeku. U tome dijelu radnje posebno su obrađena pitanja odnosa Crkve prema Caritasu, politici, državi i naciji.
Treći i najopsežniji dio ove pastoralno-teološke studije prikazuje biskupske intervencije za mir te ih provjerava na temelju kriterija iz drugoga dijela radnje. Najprije je u tri poglavlja opisano zauzimanje za mir na razini biskupske konferencije i njezinih tijela, zatim zalaganje pojedinih biskupa pa ekumenska i međureligijska nastojanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. U četvrtom poglavlju toga dijela disertacije dan je kritički osvrt u kojemu je pokazano da su hrvatski katolički biskupi svojim zauzimanjem za pravedni mir dokazali vjernost Evanđelju i čovjeku te značajno pridonijeli konačnom miru. Također je pokazano kako su biskupske poruke, unatoč njihovom često nejakom medijskom odjeku, ipak pronašle put do vjerničkih savjesti te su stoga bile značajan moralni i etički korektiv društva koje se nalazilo u ratnoj situaciji. Pozadina biskupskih intervencija bilo je čvrsto uvjerenje kako Hrvatska ima pravo na samostalnost te da je nepravedno vojno napadnuta i djelomično okupirana. S tih pozicija biskupi su se neumorno zauzimali za postizanje pravednoga mira te praštanje i pomirenje. U disertaciji je posebno istaknuto mirovno zauzimanje blagopokojnog kardinala Franje Kuharića i blagopokojnog biskupa Srećka Badurine. U posljednjem, petom poglavlju trećega dijela radnje pregledno su naznačeni izazovi koji su za Crkvu u Hrvatskoj slijedili nakon rata: obnova te povratak prognanika i izbjeglica, novo pozicioniranje Crkve u društvu, nova organizacija Caritasa i potreba njegovanja kulture mira, a kao glavni naglasci poratnog pastorala navedeni su evangelizacija odraslih i obitelji te preobrazba župe u zajednicu zajednica.
Na kraju disertacije, koja obuhvaća 513 stranica, autor donosi vrlo opsežan popis literature o ulozi Crkve i njezinim intervencijama u tijeku rata u Hrvatskoj. Prof. Zulehner istaknuo je kako ta radnja nudi dobar pastoralno-teološki i socijalno-etički uvid u mračne godine mlađe europske povijesti te da jedino odlična ocjena odgovara ovom doprinosu. Uz obranu disertacije Markić je s odličnom ocjenom položio i rigorozum iz pastoralne i dogmatske teologije pred komisijom kojom je predsjedala prof. dr. Ingeborg Gabriel, pročelnica Instituta za društvenu etiku KBF-a Sveučilišta u Beču, a članovi su bili prof. ddr. Paul M. Zulehner i prof. dr. Josef Weismayer, dugogodišnji pročelnik Instituta za dogmatsku teologiju istoga fakulteta. Tomislav Markić trenutno obnaša službu tajnika pripremnoga razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, a ujedno je i nadbiskupski delegat za trajnu formaciju svećenika. Doktorsku radnju, koja je završena o desetoj obljetnici završetka rata, posvetio je svim žrtvama rata u Hrvatskoj i BiH.