“Jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio,
i jer je živio među grešnicima, On
ga je uzeo k sebi” (Mudr 4,1O).

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

1. Na današnji dan prije 35 godina, u Krašiću, mjestu svoga zatočeništva, svetačkim predanjem Gospodinu predao je svoj duh zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.
Posljednje su mu riječi bile: “Fiat voluntas Tua!” – “Budi volja Tvoja!” To su riječi iz molitve Gospodnje, kojima se čovjekova slobodna volja savršeno usklađuje s voljom Božjom. Bila je to posljednja molitva velike duše i čiste savjesti. To je prava sloboda duha. I u zatvoru i u progonstvu kardinal Alojzije Stepinac bio je uvijek slobodan. Program njegova života sažet je u toj molitvi.

2. U ruci mu je gorjela svijeća kao ispovijest vjere u Uskrsnuloga Gospodina Isusa Krista i u uskrsnuće. Svijeća koja gori dariva svjetlost, raspršuje mrak, osvjetljuje prostor. Darivajući svjetlost izgara, troši svoje biće dok potpuno ne izgori, dok zadnju kap svoga bića ne utroši u svjetlost.
Znakovit je govor Sluge Božjega Stepinca o svjetlu, osobito o onom u plamenu svijeće koje ga je podsjećalo na vlastito krštenje i uskrsnuće Kristovo. U svojim pismima upućuje na to svjetlo, na pravi put života. Također je svjetlom svijeće ispovijedao vjeru u vječni život. Tako u jednom pismu citira kardinala Faulhabera, također hrabrog borca protiv rasizma, koji je napisao: “Što god svjetla ima u tom svijetu, od svjetla sunčeva, svjetla od srca majčina, svjetla od Srca Božjega ili svjetla koje sjaji od krsne svijeće do plamena smrtne svijeće čovjekove, sve to svjetlo proizlazi od sjaja Lica Božjega. ”
Zapaljena svijeća u ruci umirućeg Kardinala bila je također slika njegova života i njegove smrti: život uložen i istrošen živeći svjetlost po Isusovoj riječi: “Vi ste svjetlost svijeta”(Mt. 5,14). Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima”(Mt 5, 16).

3. U svojoj duhovnoj oporuci, napisanoj u svibnju 1957., Kardinal je napisao: “Prošlo je od dana moga izbora mnogo godina. Sve su one bile burne i teške, i konačno slomile moju životnu snagu. Osjećam, da dugo već ne ću boraviti među vama.”
Zaista, nije navršio ni 62 godine života jer se njegov život u burnim i teškim godinama trošio kao svijeća, ali svijetleći bogoljubljem i rodoljubljem.
Čuli smo riječi iz knjige Mudrosti: “Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir…Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; i jer mu je duša bila draga Gospodinu, on ga je hitro izbavio od zloće oko njega (Mudr 7;13-l4).

4. Izbavio ga je od zloće oko njega (usp.ib.). Pravednost Sluge Božjega, ali i progon koji ga je satirao, zloća koja ga je okruživala: sve su to činjenice ali i tajna. Baš nam te činjenice nadanjuju i nameću razmišljanje s uvidom u tajne zla u povijesti. Koliko ima zloće u povijesti, koliko nesreće u svijetu!
Zašto uopće čovjek mrzi i progoni čovjeka? Zašto se događaju tako strašne eksplozije mržnje i nepravdi u okrutnim ratovima za tuđi teritorij, za gospodstvo nad drugima, za istrebljivanje različitih zločinom koji nazivaju “etničko čišćenje”? Zašto se oborio rat na Hrvatsku? Zašto je poharao Bosnu i Hercegovinu i još uvijek prijeti uništenjem Bihaću, a u području Banja Luke, u području mira vrši se okrutni lov na ljude? Zašto Čečenija, zašto Ruanda?
Sociolozi, psiholozi, ekonomisti, političari, povjesničari sigurno će pokušati dati svoje odgovore i svoja tumačenja tih zala. Ali to je tako dubok i taman misterij da mu uzroke i korijene ne možemo do dna proniknuti prepušteni svojim spoznajama.

5. Svu tu strašnu dramu sukoba dobra i zla proživio je u svojoj zemaljskoj egzistenciji Najsvetiji: Isus Krist – Bogočovjek. S punim pravom i božanskom istinitošću on reče: “Ja – Svjetlost : dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane!”(Iv 12,46) U današnjem Evanđelju čuli smo ga: “Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte… Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni!”(Iv 14,1;6).
Isus Krist je najsvjetlija pojava ljudske povijesti. Bio je Svjetlo svojim životom, svojim božanskim djelima i naukom, svojim Evanđeljem. A ipak bio je progonjen misterioznom mržnjom sve do smrti na križu. Svojim je progoniteljima kazao: “Tko će mi od vas dokazati grijeh? Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete?”(Iv 8,46).

6. Kad je rimski namjesnik Pilat na Veliki petak uočio da traže smrt za nevinoga čovjeka i htio ga osloboditi, vikali su: “Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi” (Iv 18,3o). Nisu li svi Kristovi učenici uključeni u tu tajnu križa da budu nedužni progonjeni? Nisu li svi mučenici samo zbog vjernosti Isusu Kristu bili sušeni kao zločinci! Koliko je puta zločincem nazivan i kardinal Alojzije Stepinac! U propagandi je bilo tvrdnji da je osobno ubijao djecu, kao što su bile optužene i časne sestre u Jastrebarskom da su ubijale djecu, za koju su se inače brinule do iznemoglosti. Zašto je tako? što je to u čovjeku da može biti strašan u mržnji, neiscrpan u laži, okrutan u nepravdi?

7. Na to imamo samo jedan odgovor, Božji odgovor! U početku stvaranja dogodilo se odbačenje Boga od njegova stvorenja; dogodila se strašna rastava čovjeka s Bogom, i čovjek je ranjen u cijelom svom biću. Rastavljen od Boga koji je Ljubav (1 IV 4,16), sklon je na mržnju; odbacivši Boga koji je Istina, zavodljiv je na sve zablude i laži; prezrevši Boga koji je Svetost, ranjiv je svim požudama.
Oholost, pobuna protiv Boga dogodila se najprije u svijetu čistih duhova koji grijehom postadoše duhovi tame. Ta je pobuna prenesena u srce čovjeka i klije u svakom srcu.

8. Tu su izvori zloće svijeta, tu su korijeni nesreća ljudskih u ljudskoj povijesti. Ako tama zloće izvire iz ljudskog srca, zamračuje sve ljudske odnose i u njoj tone sam čovjek. Tamu može raspršiti samo svjetlost. Ta Svjetlost je Isus Krist. On – žrtva mržnje postaje spasiteljska ljubav. Zato je Križ oltar ljubavi na kojem je prolivena krv Nevinoga, i samo tom se krvlju peru grijesi svijeta! Samo kroz probodeno Srce Sina Božjega moguć je povratak k Ocu! Nema nikakvog drugog imena pod nebom po kojem bismo se mogli spasiti osim Imena Isusa Krista (usp. Dj 4,12).
Isus Krist je jedini Osloboditelj čovjeka od zla, i od Zloga kojemu se i danas mnogi klanjaju i mame mlade da se poklone i da časte Sotonu. Isus govori i danas, ovoj civilizaciji, ovom svijetu: “Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha… Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni”(Iv 8,34; 36).
9. Ali drama sukoba između Svjetla i Tame, između dobra i zla traje i trajat će do svršetka svijeta, ali u isto vrijeme događa se u tkanje povijesti utkano spasenje, oslobođenje, pobjeda Božja; sve se to događa obraćenjem ljudi koji vjeruju, nadaju se i ljube Boga i ljude. To su pravednici, to su ljudi čiste savjesti, nesebični i požrtvovni da čine samo dobro dobro drugima, to su sinovi svjetlosti. “Hodite dok imate svjetlost da vas tama ne obuzme…Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti”(Iv 12,35-36).

10. Ali istina je i to da su Kristovi učenici baš zbog svoje pravednosti često izvrgnuti preziru i progonu. Crkva kao zajednica Kristovih vjernika neizbježno je prisutna u svijetu tolikih protivnosti i zato je uronjena u otajstvo Križa, koje na osobit način proživljava kroz povijest u svojim mučenicima. Koliko ih je bilo u prošlosti! Koliko u ovom našem stoljeću! Isus je to prorekao svojoj Crkvi: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas… Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali i vašu će čuvati”(Iv 15,18;2o).
Mučeništvo je vjernost Bogu do kraja, mučeništvo je ustrajnost u ljubavi do kraja, mučeništvo svjedočanstvo nepobjedive slobode i savjesti. To je zajedništvo s Kristom za spasenje svijeta!

11. To sjedinjenje s Kristom u otkupiteljskoj ljubavi svjedoči iz svoga iskustva apostol Pavao. Čuli smo kako piče svom dragom učeniku Timoteju, biskupu u Efezu, iz rimskog zatvora sluteći svoj skori mučenički svršetak: “Predragi! Spominji se Isusa Krista uskrsla od mrtvih, od Davidova potomstva, – prema mome Evanđelju! Za nj se zlopatim sve do okova kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana!… Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati …On vjeran ostaje!” (2 Tim 2,8-9;11-12;13).

12. Kroz to je iskustvo prošao i Sluga Božji Alojzije Stepinac! “Ali riječ Božja nije okovana!” Premda je veći dio vremena svoje biskupske službe bio nasilno odvojen od svojih vjernika i svećenika, nije šutio. Bog je prožimao njegove misli i srce! Evanđelje je bilo svjetlo njegove savjesti. Isus Krist je bio trajno nadahnuće ljubavi. Zato je neumornim naviještanjem Evanđelja, bilo pisanom riječju bilo govorom, trajno nastojao odvraćati svakog čovjeka, svaku obitelj i svoj hrvatski narod od grijeha, od svakog nemorala, od strašnih psovki, od okrutnih i tako brojnih ubojstava nerodjenih! Borio se za dostojanstvo obitelji i bračnog zajedništva. Osobito je strepio za mlade da ne pođu stranputicom u ralje pokvarenosti. Napasnici su uporni, zavodnici su siloviti, okruženje mladih je puno opasnosti za njihovo poštenje, za njihovu čistoću, za njihovu budućnost i vječnost! Čvrsti temelji sretnog života osobe, obitelji, naroda i države mogu biti samo Božja načela života. Promatrajući moralni raspad civilizacije koji se danas još strašnije očituje: pornografijom, drogom, alkoholizmom, rasapom obitelji i okrutnim egoizmom jakih protiv slabih, stalno je upozoravao, opominjao, zaklinjao da se ljudi vrate na pravi put Božjih zapovijedi.
Ta su Božja načela, čovjeka dostojnog života, čvrsti temelji i uvjeti da čovjek živi svoje dostojanstvo kao osoba, kao obitelj, kao društvo. Božje su zapovijedi nenadomjestivi uvjeti pravednog društva, slobodnog naroda i pravne države u kojoj je svaki čovjek zaštićen da živi spokojno i sigurno, da izvršuje dužnost savjesno i umnaža opće dobro.

13. Ali živimo u civilizaciji u kojoj je zanijekana slika Božja u čovjeku, u kojoj je zanijekan smisao čovjekov za vječno određenje života u Bogu. Tako materijalistički shvaćen čovjek tone u egoizam svake vrste i briše razliku između objektivnog dobra i objektivnog zla. Norma života postaju tri velike požude kako iz sažima Sv. pismo:
požuda tijela, uživaj što viče i nema nikakve etičke norme koja bi te u tome ograničavala; požuda očiju: imaj što viče i nema nikakve moralne norme kako ćeš se obogatiti; sve je dopušteno samo da imaš, što viče imaš; oholost života zapravo znači sebe učiniti svojim lažnim bogom i normom svojih postupaka da dođeš do moći nad drugima i protiv drugih. To je smisao riječi apostola Ivana u Prvoj poslanici: “ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što god je svjetsko – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca nego od svijeta” (1 Iv 2,15-16).

14. U takvoj civilizaciji živimo. Postoji urota tamnih sila protiv Boga i protiv čovjeka a djeluje pod krinkom slobode, samo to je sloboda za zlo. U ime te slobode kvare se mladi. Mjesto da im se otkriva dostojanstvo osobe, a u to je uključeno i dostojanstvo ljudske seksualnosti, mjesto da ih se odgaja za poštovanje svoga i tuđeg tijela u svjetlu Božje vizije čovjeka, braka, obitelji, poučava ih se o neodgovornom seksualnom iživljavanju; mjesto moralnih principa koji spasavaju čovjeka i njegov život, nudi im se prezervative i pristupa im se kao da su neka ergela.
Ali, pokvariti mlade, razoriti obitelj, zanijekati ave prave vrijednosti odgoja i ljudskih vrijednosti, znači zaista voditi narod u smrt, u subkulturu smrti, a tome služe i neka sredstva društvenog priopćavanja.
Mi vjernici, ako smo zaista vjernici, moramo se suprotstaviti životom, primjerom, riječju, kršćanskim odgojem svojih mladih toj razornoj uroti protiv života, protiv civilizacije ljubavi!

15. Sluga Božji i borac za moralnu veličinu i dostojanstvo života hrvatskog naroda piče u svojoj duhovnoj oporuci:
“Svaki pokušaj, izgraditi kulturu, civilizaciju jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato, dragi moji dijecezani, ono što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima to i ja dovikujem i vama na rastanku:”Stojte čvrsto u Gospodinu!” (Fil 4,1)… Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast”… “Gledajte, da vas tko ne prevari!” (Mt 24,4). On nam je to pisao s iskustvom totalitarnog bezboštva, ali ni bezboštvo u demokraciji nije manje razorno! Hrvatski je narod ugrožen nemoralom!

16. Na vječne vrijednosti Božjih načela života upozorio je mlade i Sv. Otac Ivan Pavao II. prigodom svoga blagoslovljenog posjeta Zagrebu i Hrvatskoj kad im je govorio na hipodromu pred milijunskim mnoštvom molitelja: “Predragi, Isus Krist je istina koja može dati smisao vašem životu i nadu vašoj budućnosti… Da bismo primili (dar mira), potrebno je promijeniti srce, dopustiti da Bog u našem životu bude uvijek na prvom mjestu. Kad čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, skoro se neminovno počinje klanjati ispraznim idolima… Samo je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka.”

17. Prigodom svoga pastirskog posjeta nama Sv. Otac je dao i najdostojniju zadovoljštinu progonjenom, krivo optuženom i bezbroj puta uvredama poniženom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu. I u tom posjetu Sv. Oca, u njegovom svjedočanstvu o nevinosti i zaslugama Sluge Božjega, u njegovoj sabranoj molitvi dok je klečao na časnom grobu Sluge Božjega moramo čitati također znak Božje prisutnosti u povijesti. Tako Bog nalazi svoje načine da ispravlja nepravde i uzdiše ponižene. To se dogodilo na očit način u zagrebačkoj katedrali 1O. rujna 1994. godine.

18. Povijesna je činjenica da je poslije rata dolaskom na vlast komunističke ideologije započeo na razne načine otvoren progon Crkve. Događale su se strašne stvari.
Mi stariji se sjećamo 11. listopada l946. Toga dana je izrečena osuda nadbiskupu Stepincu na 16 godina zatvora. Poznato je da se pravio pritisak po tvornicama, školama, uredima da se za Nadbiskupa traži najteža kazna. Sigurno su mnogi ljudi postali malodušni i počeli razmišljati da će Crkva biti konačno razorena a vjera ugašena. Ali osušeni nadbiskup ušao je u svoj zatvor s geslom: “U tebe se, Gospodine, uzdam!” Vjerovao je u pobjedu Božju, u pobjedu istine! Tko je onda mogao slutiti da će 1o. rujna 1994. na njegovu grobu klečati Papa i da će o njemu govoriti kao što je govorio.

19. Na uzletištu, pošto je dao cjelov hrvatskoj zemlji, Papa je u pozdravu kazao: “Treba potom podsjetiti na istaknutu i uvelike štovanu osobu sluge Božjega Alojzija Stepinca, Bedem Crkve u Hrvata te na bezbrojne sinove i kćeri ove zemlje koji su posvjedočili svoju vjeru i hrabrost u novije vrijeme, kada su se u ime ljudskih prava i kršćanskog dostojanstva, suprotstavili jarmu ateističkog komunizma.”
Bedem je čvrsta obrana, sigurna zaštita protiv neprijateljskih navala.
Iste večeri u katedrali odjekivalo je Papino svjedočanstvo za nevinost i svetost Sluge Božjega pred cijelom Hrvatskom i pred svijetom: “Najsvjetliji lik je, bez sumnje, reče Papa, nadbiskup i Kardinal Alojzije Stepinac. Svojom prisutnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao je da je istinski čovjek Crkve. Spremno je prinio sebe kao žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru. Ma gdje bio, na slobodi, u zatvoru, i za vrijeme prisilnog boravka u Krašiću, kao pravi Pastir, uvijek je bdio nad svojim stadom.”
Za vrijeme Mise na hipodromu, osvrnuvši se na naču suvremenu povijest progona, Sv. Otac je kazao: “Zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama hrabru privrženost Evanđelju”.

2o. Tako Božja Providnost ispravlja nepravde nanesene njegovim izabranicima. “Milost i milosrđe pripadaju izabranicima Gospodnjim i zaštita njegovim svetima” (Mudr 4,15).
Kada je Božji narod oduševljenim pljeskom pozdravljao spomen Sluge Božjega i riječi Sv. Oca, nije to bio samo izraz poštovanja osobama nego i vrijednostima koje je branio kardinal Stepinac, koje neumorno brani u ovoj materijalističkoj i hedonističkoj civilizaciji Ivan Pavao II.
“U tebe se, Gospodine, uzdam!” Na toj stijeni čvrste nade stajao je Kardinal Stepinac, u svim svojim kušnjama! Na tu nas vjeru i nadu on poziva i danas u ovim nevoljama! Nada raste iz korijena vjere, zalijeva se ljubavlju i živi iz molitve!

21. Tu nadu on danas poručuje svim prognanima, izbjeglima, ranjenima, svim patnicima i žrtvama nasilja i nepravde! Nada je vjera u Božju pobjedu nad zlom; nada vjeruje u prolazak mraka i u dolazak svjetla pravednog mira.
S tom nadom molimo sa psalmistom: “Odagnaj tjeskobe srca moga,, iz bojazni mojih izbavi me! Vidi nevolju moju i muku i oprosti mi grijehe!”(Ps 25/24).
Naša je nada u Bogu! Tu nadu ne mogu slomiti ni strah, ni mržnja, ni nasilje!
Isus nam govori danas:”Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!”(Iv 14,1).

22. Poruka s ovog časnog groba Sluge Božjega neka bude poziv na molitvu cijeloj Crkvi u Hrvata! Molimo krunicu osobno, u obiteljima, u župama. Dodajmo molitvi i dragovoljni post. Molimo s vjerom i skrušenim srcem, s obraćenim srcem! Izloženi zlu i prijetnjama vjerujemo Isusovoj riječi: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom!”(Mk 9,29). Molimo povezani s Presvetom Bogorodicom – Kraljicom mira!

23. Poruka s ovog groba je poziv na međusobnu ljubav i opraštanje. “Konačno, piče Sluga Božji u oporuci, jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite se uvijek bratski među sobom. Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje, jer je zapovijed Gospodnja!”

Neka Sluga Božji Alojzije Stepinac moli Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, svim ljudima i narodima od vječnog Gospodara i Suca povijesti dar pravednoga mira! Tako neka bude! Amen!