Betlehem je Davidov grad jer se on tamo rodio i tamo je proglašen kraljem. Hrvatsko značenje imena Betlehem je Kuća kruha (Bet – lehem). Pri slušanju njegova imena, misli nam polaze proroku Malahiji koji navijesti: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom, iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mal 5, 1). Malahijino prorošto se ostvarilo Isusovim rođenjem iz Davidova roda, rođenjem Onoga koji će biti kruh naš svagdanji, koji život daje (usp. Iv 6, 35).

Tako davno obećan i tako dugo iščekivan a sada je čovjeku tako bliz. Njegov dolazak je najavljen već obećanjem u raju nakon prvoga grijeha: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina” (Post 3, 15). Prorok Izaija ponavlja obećanje: “Evo, začet će djevica, i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7, 14). Iščekivanje Obećanoga se pretvara u vapaj pravednika za spasenjem, vapaj kojim smo i mi spremali srca i duše za susret s Gospodinom: “Rosite, nebesa, odozgo, oblaci daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!” (Iz 45, 8).
Milosrdna ljubav Božja je ispunila obećanje najavljeno od početka povijesti spasenja. To ispunjenje nas srcem i duhom vodi u Nazaret gdje osluškujemo anđelove riječi Mariji: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji” (Lk 1, 35). “Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova…” (Lk 1, 32). Uživljavamo se u anđelovu poruku Josipu: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1, 20).

Sve se to događa u tišini ljudske povijesti, u iščekivanju najvećeg događaja za čovjeka. To je osobni susret čovjeka i Bogočovjeka. Zagrljaj Božji i čovjekovo povjerenje i predanje. Slaveći otajstvo rođenja Kristova u Betlehemu, mi želimo doživjeti sebe u njegovoj blizini. Zato se naša želja pretvara u molitvu koju izričemo sa psalmistom: “Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!” (Ps. 79,4). Treba nam vedrine srca i duha, treba nam svjetlo Božićne noći koje je pastire pokrenulo da pođu ususret Kristu i poklone mu se, treba nam zvijezda vodilja koja je mudrace s istoka dovela do Betlehema da daruju Isusa i poklone mu se. Potrebni su nam ovi božićni znaci jer prolazimo kroz vremena gubeći svijest da se Isus rodio i da nam je donio spasenje. Opterećuju nas naši promašaji i neostvarena nadanja. Bole nas rane koje nanije mržnja i pritišću nas svagdanja poniženja i ponovna vrijeđanja.

Klečeći pred jaslicama, otkrivamo u tom Djetetu veliku darovanu ljubav. Sin Božji postade čovjekom, postade malen da ga se ne prepadnemo, kako reče sluga Božji Josip Stadler. Svatko je od nas osjetio kako malenost nevinog djeteta, njegove bistre i bezazlene oči, oplemenjuju ljudsko srce. A on nam se još više približio u Kruhu – Euharistiji koja život daje. Rodivši se u gradu koji znači kuća kruha, postavši Kruhom koji život daje, nas u tom i takvom vremenu želi obdariti zrakama vječne sigurnosti, vremenite snage, svagdašnje utjehe, izvorom radosti.
Onaj tko iskusi tu ljubav, tko je njome zahvaćen, sposoban je praštati i moliti za oproštenje, sposoban je drugog primijetiti i priskočiti mu u pomoć, sposoban je svjedočiti da živi iz te Novorođene ljubavi jer se hrani Ljubavlju darovanom u Kruhu za život svijeta. Na taj način u životu vjernika raste ona stvarnost koja navodi ljude da u međusobnom životu govore za nekoga «da je dobar k#!o kruh».
Isus je naš najveći dobročinitelj, naša utjeha, naša radost, naše pouzdanje, naša jedina nada, naš savršeni spas, veli sluga Božji Josip Stadler. Bog koji je postao čovjekom i rodio se kao Dijete od Djevice Marije u betlehemskoj štalici, stao je na stranu čovjeka, stao je na put čovjeka, odlučio se za čovjeka. I to čovjeka svih vremena i svih prostora. Naše pak iskustvo govori često da je čovjek u bijegu, bježi od Božje ljubavi. Ograđuje svoje srce indiferentnošću, relativizmom, debelim zidom materijalizma, hedonizma, konzumizma, sekularizma i svim ništavnim stvarima, koje u njemu ostavljaju osjećaj praznine, frustriranosti i beznađa. Ali Bog dolazi tom i takvom čovjeku u malom Djetetu i Kruhu života. Kada je čovjek spreman napustiti lažne utvrde svoje sigurnosti i izvore sreće te praznih ruku posegnuti za tim Bogom koji mu se daruje, naći će mir u svojoj nutrini, doživjeti radost koja ispunja srce i zrači u sredini u kojoj čovjek živi. To je radost susreta koja pokreće, koja čovjeka mijenja, koja osmišljava patnju i bol, rad i trud, čovjekov sveukupni životni put.

U Božićnom otajstvu slavimo božansko čudo: prije dvije tisuća godina došao je Očekivani, ali iznenada. Došao je Onaj koji je probio krug smrti i tame. Zasjao je iz Božićnih jaslica i krenuo novim putem, putem “lude” ljubavi, putem praštanja i dao nam se da Ga blagujemo kao komadić Kruha koji je izvor života, vrelo ljubavi i snage, vrelo svjetla i milosti.

Kako vjerovati u Bogočovjeka i živjeti iz te vjere pokazuje nam kršćanstvo koje oslobađa čovjeka strahova i bezumnih želja. Ono čini Božju ljubav vidljivom, osjetljivom i opipljivom. Zato je slavljenje Božića velika zadaća svakog vjernika jer to znači učiniti Božju prisutnost vidljivom na ovim prostorima i u ovim vremenima. Moramo postati ljudi koji se zalažu za mir, za dobrobit zgažene i obespravljene braće. Isus nam sam zajamči: “Što god učiniste jednom od ove najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40). Taj zakon mora biti ideal srca u ovom društvu, mjera čovječnosti, mjera i za politiku, zakone i gospodarske odnose. Stoga, klanjajući se malom Isusu, rastimo u strahopoštovanju pred ljudskim životom, pred čovjekom koji je tako velik i drag da je sam Bog postao čovjekom.

Iz toga duha i shvaćanja dižemo glas protiv svake mržnje, protiv svake nepravde i obespravljenosti, protiv logike prava jačega, protiv zakona koji ozakonjuju civilizaciju smrti. Slavljenje Božića nas poziva da patnju svakog obespravljenog čovjeka učinimo svojom. To slavljenje nas također poziva da Betlehem – tu Kuću kruha, u kojem je sada kuća boli, učinimo dijelom svoje patnje s molitvom Bogu da on ponovno postane draga uspomena onoga dana u kojem je osvanulo Božićno svjetlo i drago svetište u koje se hodočasti. Sve njih nosimo u svom srcu i sjedinjujemo svoju bol s njihovom dok u euharistijskoj žrtvi primamo milosti od Onoga koji je naše patnje uzeo na se (usp. Iz 53, 4).

Draga braćo i sestre, zajedno s vama padam na koljena pred Malim Isusom u otajstvu Euharistije, koji je trajno prisutan kao Emanuel – Bog s nama. Zajedno s Marijom i Josipom pružamo svoje ljudsko srce da ga On oslobodi od svih strahova i mrakova koji se nadvijaju nad nama, s molitvom da u nama bude više svjetla, više nade, više radosti, više praštanja i pomirenja, više neumornosti i žara, više snage i spremnosti da svjedočimo susret s Isusom. Neka vam je sretan i blagoslovljen Božić. Neka se Isus trajno rađa u vašim srcima i obiteljima. Neka izgrađuje zajednicu ljubavi koja će svjedočki pokazivati Isusa svojom vjerom i vjernošću.

Čestit vam Božić i neka vas prati svaki Božji blagoslov u mladom 2005. ljetu.