Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na ovu nedjelju liturgija nam stavlja pred oči kratak, ali vrlo važan evanđeoski odlomak (usp. Mt 22,34-40). Evanđelist Matej pripovijeda kako se farizeji okupljaju da iskušaju Isusa. Jedan od njih, neki zakonoznanac, postavlja mu pitanje: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?” (r. 36). To je pitanje zapravo zamka, jer se u Mojsijevu Zakonu spominje više od šest stotina zapovijedi. Kako, među svima njima, izdvojiti veliku zapovijed? Ali Gospodin bez oklijevanja odgovara: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim”. I dodaje: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (rr. 37.39).
Ovaj Isusov odgovor nije samorazumljiv, jer među mnogim propisima židovskog zakona, najveću važnost je imalo Deset Božjih zapovijedi, koje je Bog izravno prenio Mojsiju, kao uvjet za Božji savez s njegovim narodom. Ali Isus nam želi dati do znanja da bez ljubavi prema Bogu i bližnjemu nema istinske vjernosti savezu s Bogom. Možeš činiti toliko dobra, izvršavati mnoge zapovijedi, činiti tolike dobre stvari, ali ako nemaš ljubavi, od toga nema koristi.
To potvrđuje drugi tekst iz Knjige Izlaska, koji se naziva „Kodeks saveza”, gdje se kaže da se ne može biti u savezu s Gospodinom i loše postupati s onima koji uživaju njegovu zaštitu. A tko su ti koji uživaju njegovu zaštitu? U Bibliji se kaže da su to siročad, udovice, stranci, migranti, to jest osobe koje su najusamljenije i nezaštićene (usp. Izl 22, 20-21). Isus svojim odgovorom želi farizejima također pomoći da uvedu reda u svoju religioznost, da spoznaju ono što je doista važno a što manje važno. Isus kaže: „O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci” (Mt 22, 40). One su najvažnije a sve ostale ovise o te dvije. A Isus je upravo tako živio svoj život: propovijedajući i čineći ono što je doista vrijedno i bitno, odnosno ljubav. Ljubav životu i putu vjere daje polet i plodnost: bez ljubavi ostaju neplodni i život i vjera.
Isus u ovom evanđeoskom odlomku nudi predivni ideal koji odgovara istinskoj želji našeg srca. Mi smo, naime, stvoreni da ljubimo i da budemo ljubljeni. Bog, koji je ljubav, stvorio nas je da nas učini dionicima njegova života, da nas ljubi i da mi njega ljubimo, i da zajedno s Njim ljubimo sve druge ljude. To je Božji „san” za čovjeka. A da bismo ga ostvarili potrebna nam je njegova milost, potrebno nam je da u sebe primimo sposobnost za ljubav koja dolazi od samoga Boga. Isus nam se nudi u euharistiji upravo zbog toga. U njoj primamo Isusa u najvišem izrazu njegove ljubavi, kad je samoga sebe prinio Ocu za naše spasenje.
Neka nam Presveta Djevica pomogne da u svojim životima prihvatimo „veliku zapovijed” ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Naime, premda tu veliku zapovijed ljubavi poznajemo od malih nogu, nikad joj se nećemo prestati obraćati i provoditi je u djelo u različitim situacijama u kojima se nalazimo.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre, jučer je u Caxias do Sulu, u Brazilu blaženim proglašen Giovanni Schiavo, član redovničke zajednice sv. Leonarda Murialda (Giuseppini del Murialdo). Rođen u brdima u okolici Vicenze početkom 20. stoljeća, kao mladi svećenik poslan je u Brazil, gdje je revno služio Božjem narodu i radio na izgradnji redovnika i redovnica. Neka nam njegov primjer pomogne da u punini živimo naše prianjanje Kristu i evanđelju.