Draga braćo i sestre!

1. Na uskrsni blagdan slavimo Isusovo uskrsnuće od mrtvih treći dan nakon što je umro radi nas i našega spasenja na križu. Iako je Isus svoje učenike pripravljao na to da će biti uhićen i raspet na križu i potom treći dan uskrsnuti, oni su ipak bili zatečeni najprije njegovim uhićenjem i nasilnom smrću, a zatim još više njegovim uskrsnućem treći dan nakon što je njegovo tijelo bilo položeno u grob. O toj njihovoj zbunjenosti i zaprepaštenosti svjedoči nam, između ostaloga, sv. Luka u prispodobi o dvojici Isusovih učenika koji su prvoga dana u tjednu, razgovarajući i raspravljajući međusobno, putovali iz Jeruzalema u Emaus. Na putu im se pridružio uskrsli Isus, „ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima” (Lk 24, 16). Na njegovo pitanje o čemu to razgovaraju, „oni se snuždeno zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: ‘Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?'” (Lk 24, 18). A na Isusov upit što se to dogodilo, obojica mu uzvrate: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela” (Lk 24, 19-21). Zatim su mu ispripovjedili da se to zbilo prije tri dana te kako su u praskozorje trećeg dana neke žene među njima išle obići njegov grob i našle ga praznoga, no anđeli su im se ukazali i priopćili im da je on živ. Tako su, zajedno hodeći, stigli do Emausa gdje je Isus prihvatio njihov poziv i zaustavio se na večeri s njima u njihovoj kući. Tu je, dok je bio za stolom, uzeo kruh, blagoslovio, razlomio i dao im ga, a njima se u taj tren otvoriše oči te ga prepoznaše i zamoliše neka ostane s njima.

2. To je jedno od izvješća o Isusovu uskrsnuća u evanđeljima. Osim sv. Luke, i drugi evanđelisti izvješćuju o susretima s uskrslim Gospodinom u raznim prigodama. A svima je zajedničko da ne shvaćaju Isusovo uskrsnuće u simboličnom smislu nego kao njegovu stvarnu pobjedu nad smrću u što je uključeno i njegovo tijelo koje je uskrsnućem preobraženo, ali zbog toga nije izgubilo svoj identitet. Upravo je to omogućilo učenicima uskrslog Isusa prepoznati kao onoga kojega su poznavali dok je bio među njima. Doduše, za to im nisu bile dovoljne samo naravne, tjelesne oči, nego im je bilo potrebno i nadnaravno prosvjetljenje, tj. svjetlo vjere, koje im je uskrsnuli Gospodin podario kako bi ga mogli prepoznati i povjerovati da je on živ i da je doista onaj kojega su prije njegove smrti poznavali i išli za njim. Istovremeno im je bilo dano spoznati da će slično uskrsnuti i svi oni koji budu vjerovali Isusovim riječima: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će” (Iv 11, 25). Zbog toga Crkva od svojih početaka, a njezini su početci upravo neraskidivo vezani za Isusovo uskrsnuće od mrtvih, ispovijeda vjeru u uskrsnuće tijela. Neraskidivu povezanost našeg uskrsnuća od mrtvih s Isusovim i njegova s našim sveti je Pavao izrazio poznatim riječima: „Ako mrtvi ne uskrsavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima” (1 Kor 15, 16-17). U tom je smislu Crkva od samih početaka vjerovala ne samo da je Isus treći dan uskrsnuo nego da on hoće i može i nas, sa svom našom duhovnom i tjelesnom stvarnošću, nakon smrti uskrisiti i preobraziti. Stoga nam je svaki Uskrs prilika i povod da se ispitamo vjerujemo li doista u uskrsnuće tijela i u život vječni u Kristu i po Kristu.

3. No, osim uskrsnuća poslije tjelesne smrti, postoji i uskrsnuće usred ovog zemaljskog života. U tom smislu otac dvojice sinova u Lukinoj prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu zapovijeda slugama kad mu se izgubljeni sin vratio: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer mi sin ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!” (Lk 15, 22-24). Isto ponavlja i starijem sinu koji negoduje zbog toga što je otac tako svečano dočekao mlađeg sina koji je bio napustio očinsku kuću i svoj dio baštine potratio živeći razvratno, završivši na kraju kao čuvar svinja (Lk 15, 13; 15-16). Grijeh i krivica mlađeg sina zasljepljuju oči duha starijemu sinu tako da on više nije u stanju vidjeti da je onaj kome je otac oprostio i priznao ga unatoč njegovim grijesima svojim sinom, također i njegov brat kojemu i on mora oprostiti. Budući da na to nije spreman, ostaje izvan očeve kuće, iako je cijelo vrijeme bio s ocem i vjerno mu služio. To znači da nas nespremnost na oproštenje uvreda drugima isključuje iz zajedništva s Bogom, a pokajanje nas ponovno vraća u njegov očinski zagrljaj.

4. Na primjeru ove dvojice sinova istog oca Isus nam pokazuje što znači moralno propasti i kako ponovno možemo uskrsnuti. Dok uskrsnuće nakon fizičke smrti znači po Božjoj milosti ustati na posve novi, vječni život s preobraženim tijelom i dušom očišćenom od svake ljage grijeha, moralno se uskrsnuće događa usred ovoga života tako što spoznajemo svoju grešnost, priznajemo je pred Bogom i jedni pred drugima sa svom odlučnošću da počnemo novi život u skladu s Božjim zapovijedima i zakonima. Mlađeg sina njegov otac, koji je zapravo slika Boga Oca, naziva mrtvim, iako je fizički živ. To znači da je u Isusovim očima čovjek koji se udaljuje od Boga i ne poštuje njegove zapovijedi sličan živom mrtvacu. Ali kao što će Bog na kraju vremena uskrisiti na novi život one koji su fizički umrli, tako on već sada, u ovom životu, želi uskrisiti na novi život u ovom tijelu i svijetu one koji su mrtvi zbog nepoštivanja zapovijedi koje nam on daje, ne da bi nas sputavao nego da bismo, poštujući ih, išli putem života, a ne smrti. U tom smislu u knjizi Ponovljeni zakon Bog se obraća izraelskom narodu: „Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospoda, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospoda, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Gospod, Bog tvoj, i blagoslovit će te /…/. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti.” (Pnz 30, 15-18).

5. To što je Bog po Mojsiju poručio izraelskom narodu, danas poručuje nama i svim narodima kugle zemaljske. On nas putem Crkve, kojoj je povjerio svoju riječ, ali i posredstvom savjesti svakog čovjeka, očinski upozorava i opominje na pogubnost nepoštivanja zakona koje je on stvaranjem usadio u prirodu i u ljudske savjesti. A, osim toga, on nam ih je i posebno objavio po prorocima te na koncu po Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi, o čemu pisac Poslanice Hebrejima kaže: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu” (Heb 1, 1). A da je Isus doista Božji Sin i da je istinito to što nam je govorio, na nenadmašiv je način potvrđeno upravo njegovim uskrsnućem od mrtvih treći dan nakon što je bio položen u grob. Uskrsnuće je verifikacija, odnosno potvrda istinitosti Isusovih riječi i njegova nauka. On je došao k nama i postao jedan od nas da bi nas poučio kako se Božji zakoni poštuju i Božja volja sluša i izvršava, opominjući nas također da nas neposluh vodi u smrt, a posluh u život. Stoga, povjerovati Isusovoj riječi i poštivati Božje zakone usađene u prirodu i u našu savjest, a ne kršiti ih, znači moralno uskrsnuti iz smrti na novi život. Upravo je to jamstvo i za konačno uskrsnuće od mrtvih koje je Isusu, zbog njegove poslušnosti nebeskom Ocu, već palo u dio. A i nama će ako budemo od njega učili i živjeli slijedeći njegov nauk i primjer.
Uz molitvu da to tako bude, da svaki čovjek već ovdje doživi moralno uskrsnuće, a na koncu vremena i tjelesno uskrsnuće na život vječni u Bogu, na koji je Isus već uskrsnuo, želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs, blagdan Isusove pobjede nad smrću, kojom je i nas oslobodio iz njezinih okova.