Uvodno biblijsko čitanje: “Tada Marija reče: #!Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!#!” (Lk 1,46-49).

1. Uvjerenje da je Marija bila sačuvana od ljage grijeha od samoga svog začeća te da se može nazvati sva sveta, tijekom stoljeća ulazilo je postepeno u liturgiju i u teologiju. Takav razvoj probudio je početkom 19. stoljeća, pokretanje zahtjeva za dogmatsku definiciju povlastice bezgrešnog začeća.
S namjerom da se prihvati ta molba, oko polovice tog stoljeća papa Pio IX., nakon savjetovanja s teolozima, posavjetovao se sa svim biskupima o prikladnosti i mogućnosti takve definicije, kao da je sazvao gotovo “dopisni koncil”. Ishod bijaše značajan: velika većina od 604 biskupa odgovorila je pozitivno na prijedlog.
Nakon tako opširnog savjetovanja, koje ističe brigu mog časnog prethodnika izraziti dogmom vjeru Crkve, s jednakom se brigom laća priprave dokumenta.
Zasebna teološka komisija, koju je osnovao Pio IX. u svrhu utvrđivanja objavljenog nauka, pridala je bitno značenje crkvenoj praksi. I to je mjerilo utjecalo na oblikovanje dogme koja je dala prednost izričajima crkvenog življenja, vjere i bogoštovlja kršćanskog naroda ispred skolastičkih odrednica.
Konačno, 1854.g. Pio IX. bulom Ineffabilis, svečano je proglasio dogmu bezgrešnog začeća: “…izjavljujemo, proglašavamo i određujemo da je nauk kojim se potvrđuje da je preblažena Djevica Marija, od prvoga časa svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici Boga Svemogućega, obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha, od Boga objavljen i svi vjernici trebaju ga čvrsto i postojano vjerovati” (DS, 2803).

2. Proglašenje dogme o Bezgrešnom začeću izražava osnovni vjerski podatak. Papa Aleksandar VII. je u buli Sollicitudo iz g. 1661. govorio o očuvanju Marijine duše “u njezinu stvaranju i udahnjivanju u tijelo” (DS, 2017). Definicija Pija IX, međutim, ne obazire se na način udahnjivanja duše u tijelo te Marijinoj osobi pripisuje da je od prvoga trenutka svoga začeća, biće očuvano od svake ljage istočnoga grijeha.
Očuvanje “od svake ljage istočnoga grijeha”, kao pozitivnu posljedicu uključuje potpuno očuvanje od svakoga grijeha, i proglašenje Marijine savršene svetosti, kojemu nauku dogmatska definicija pruža temeljni doprinos. Zapravo, negativna formulacija Marijine povlastice, uvjetovana prethodnim sporenjem koja su se na Zapadu razvila glede istočnoga grijeha, treba zauvijek biti nadopunjena pozitivnim izricanjem Marijine svetosti, što je jasnije istaknuto u istočnoj predaji.
Definicija Pija IX. odnosi se samo na očuvanje od istočnoga grijeha a ne obuhvaća izričito očuvanje od požude. Ipak, potpuno očuvanje Marije od svake ljage grijeha, ima u njoj za posljedicu i očuvanje od požude, neuredne sklonosti koja prema tridentinskom koncilu, proizlazi iz grijeha i naginje grijehu (DS, 1515).

3. Udijeljeno “po jedinstvenoj milosti i povlastici Boga Svemogućega”, to očuvanje od istočnoga grijeha je posve besplatni dar, koji je Marija primila od samoga početka svojega života.
Dogmatska definicija ne kaže da je ta jedinstvena povlastica također jedina, ali daje to naslutiti. Tvrdnja takve jedinstvenosti jasno je izražena, međutim, u enciklici “Fulgens corona”, iz 1953.g. gdje papa Pio XII. govori o “vrlo neobičnoj povlastici koja nije bila nikada udijeljena drugoj osobi” (AAS 45/1953/,580), isključivši tako mogućnost, koju su neki, ali s malo utemeljenosti, htjeli pripisati i svetom Josipu.
Djevica Majka primila je jedinstvenu milost bezgrešnog začeća “obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja ljudskoga roda”, to jest svog opseg otkupiteljskog djela.
U tekstu dogmatske definicije nije jasno izraženo da je Marija bila otkupljena, ali ista bula Ineffabilis tvrdi na drugome mjestu da “je bila otkupljena na najuzvišeniji način”. To je izvanredna istina: Krist je bio otkupitelj svoje majke i izvršio u njoj djelo otkupljenja “na najsavršeniji način” (Fulgens corona, AAS 45 /1953/,581), od prvoga časa života. II. vatikanski koncil proglasio je da se Crkva “u Mariji slavi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja” (Sacrosanctum concilium, 103).

4. Taj svečano proglašeni nauk, izričito je označen kao “nauk objavljen od Boga”. Papa Pio IX. dodaje da ga “vjernici moraju čvrsto i postojano vjerovati”. Zbog toga se onaj koji ga ne usvoji, ili brani mišljenje koje se tome protivi “lomi u vjeri” i “odvaja se od katoličkog jedinstva”.
Proglašujući istinu te dogme bezgrešnog začeća moj časni prethodnik kao pastir opće Crkve bio svjestan svoje ovlasti nezabludivog naučavanja što će nekoliko godina zatim biti svečano proglašeno u tijeku I. vatikanskog koncila, u naučavanju. Tako se on poslužio učiteljskom nezabludivošću u služenju vjeri naroda Božjega; i značajno je što se to dogodilo upravo u definiranju Marijine povlastice.