Zagreb, (IKA) – Posljednji blok predavanja prvoga dana Međunarodnoga znanstvenoga simpozija „Vojska Bezgrešne i masonerija” bio je naslovljen „Bezgrešna i Čudotvorna medaljica”.
Predavanje „Ja sam Bezgrešno začeće: Lurd i povijesni razvoj dogme o Bezgrešnom začeću” održao je prof. dr. sc. fra Ivan Karlić (KBF Zagreb). Predavač je naglasio kako je i danas aktualan, teološki jasan i razumljiv dokument o štovanju BDM Marialis Cultus pape Pavla VI.
Podsjetio je da činjenica da je Marija bezgrešna znači da je od prvog časa svoga života sačuvana od grješne baštine. „Pravi izvor iz kojeg se razvila vjera, pa i dogma o Marijinom bezgrešnom začeću je cjelina objavljenih istina”, rekao je Karlić te se osvrnuo na razvoj dogme o Bezgrešnom začeću. Zaključio je kako Lurdsko svetište omogućuje ljudima susret s Bogom. Činjenica da se je objavila kao Bezgrešna samo upotpunjuje i dovršava višestoljetnu tradiciju Crkve koja je od svojih početaka slavila i častila BDM Bogorodicu. Njezin život daje nadu da i u nama milost Božja može učiniti i čini što je u Mariji učinila.
„Katarina Laboure i objava Čudotvorne medaljice” bio je naslov predavanja doc. dr. sc. s. Valerije Kovač (KBF Zagreb). Govor o medaljici započela je u kontekstu nabožnih predmeta i njihovih vrijednosti, a potom je pojasnila koji mariološko-marijanski sadržaj možemo iščitati iz Čudotvorne medaljice. Upozorila je i na opasnost od lakovjernosti, što je povezano i s vjerskim senzacionalizmom, prevelikim očekivanjima od Boga, projekcijama vlastitih želja.
„Uzimajući u obzir praznovjernost, ali i važnost nabožnih predmeta na nama je zadatak da oblikujemo pravi odnos prema Čudotvornoj medaljici Bezgrešne. Nije ju dovoljno samo nositi oko vrata, u torbi, džepu ili novčaniku, ili tek izgovarati molitvu za zagovor Bezgrešnoj Djevici. Medaljicu treba nositi kako je to preporučala sama Katarina s pobožnošću i vjerom, jer medaljica je samo podsjetnik, sredstvo opomene za rast u vjeri i povjerenju u Boga preko Marije i poticaj za autentični vjerski život koji se ne svodi na nekoliko pobožnih čina ili molitava, nego na temeljito i svakodnevno obraćenje i okretanje Bogu”.

Posljednje predavanje u ovome bloku „Ratisbonneovo obraćenje posredstvom Čudotvorne medaljice” održao je doc. dr. sc. Boris Vulić (KBF Đakovo).
Obraćenje je jedna od središnjih kategorija povijesti spasenja, a time i kršćanstva, ukoliko je ono početak ostvarivanja Božjega plana spasenja ovdje i sada, s konkretnim čovjekom. Putovi su i vrste obraćenja mnogobrojni. Među njima su, u Crkvi, ali i u svijetu, posebnu kerigmatsku snagu nosila ona obraćenja koja su se dogodila naglo i potpuno. Međutim, danas se takva iznenadna i radikalna obraćenja nalaze u pomrčini čovjekove pozornosti, da mu otkriju ono što se njega istinski tiče, rekao je predavač, te približio slušateljstvu činjenice obraćenja Židova Alphonsea Ratisbonnea, koje je pavlovsko obraćenje 19. stoljeća i najpoznatije čudo posredstvom Čudotvorne medaljice.
Osvrćući se na njegov odnos s Bogom i katoličanstvom posebno je ukazao na godinu 1825., kad se njegov stariji brat Thèodor obratio na katoličanstvo i potom zaredio za svećenika isusovca te isprva službovao u njihovu rodnom gradu, a potom u Parizu. „Bratovo je obraćenje za Alphonsea predstavljalo ludost pristanka na katolički fanatizam te je posve prekinuo odnose s njim i obilno se hranio dubokom mržnjom prema Crkvi i svećenicima, osobito prema papi i isusovcima”. Odlazeći na put neplanirano 1842. godine završava u Rimu, gdje dobila medaljicu, tj. obraćenje.
Osim što ovo obraćenje potvrđuje da su nagla i potpuna obraćenja Bogu stvarno moguća te da je istinsko obraćenje uvijek kristološki događaj zadivljenosti novošću Isusa Krista koja vodi pritjelovljenju njegovu Tijelu koje je Crkva, obraćenje je uvijek povezano, da tako kažemo, s misionarima milosrđa. Pod tim pojmom mislimo na sve one osobe koje su, svojim dubokim vjerskim iskustvom i zrelošću svoje osobne vjere, spasenjski suradnici obraćenja drugih u molitvi i nadi da se Božja sveopća spasenjska volja i ostvari. Drugim riječima, to su oni vjernici koji se ne zadovoljavaju izlikom da je Crkva ionako malo stado te da teško može rasti po čudesnim i iznimnim događajima. To su oni koji vjeruju da su obdareni mogućnošću da budu posrednici doticaja veličine Božjega praštajućega milosrđa i čovjekove grešnosti. Svojom suradnjom s milošću u obraćenju drugih oni se bore protiv ravnodušnosti za spasenje svih ljudi i osobito se posvećuju grešnicima. To znači da se bore i protiv dvoličnosti i sebičnosti vjere u koje bi se zatvorila svaka osobna vjera koja nije tu – zajedno s ljubavlju i nadom – i za druge, zaključio je predavač.
Nakon predavanja uslijedila je rasprava u kojoj su sudjelovali svi predavači koji su imali izlaganja tijekom popodneva.