Već je postalo tradicijom naše okupljanje na Dan državnosti u povijesnoj crkvi svetog Marka na Gornjem gradu, okruženoj visokim državnim ustanovama. Sabrani smo kao Crkva koja moli za Domovinu iskazujući poštovanje svima koji ovom činu prisustvuju. Stoga posebno pozdravljam visoke predstavnike hrvatskih vlasti. Vama, poštovani nositelji vlasti, i po Vama svim građanima hrvatske čestitam današnji blagdan.

Katolička Crkva u hrvatskom narodu i posebno u državi Hrvatskoj, čiji su se građani na prošlogodišnjem popisu pučanstva 87,8 % izjasnili katolicima, osjeća kao svoj posebni zadatak promicanje općeg dobra svih ljudi i cjelovitog čovjeka. A ovdje valja ponoviti i riječi Drugog vatikanskog sabora: «Crkva smatra vrijednim hvale i poštovanja djelo onih koji se na službu ljudima posvećuju dobru države i uzimaju na se teret odgovornosti» (GS, 75).

Današnja riječ Božja u prvom misnom čitanju govori o Jeruzalemu. Jeruzalem je grad-simbol u kojem možemo čitati državu. Prorok Izaija iznosi svoje optužbe zbog moralnog pada Jeruzalema. Što li posta tvrđa moja koja bijaše vjerna, pita se prorok. «Bješe puna pravičnosti, pravda u njoj stolovala, a sad…» (Iz 1, 21) Tu se radi o društvenim i političkim strukturama Jeruzalema. «Srebro ti se u trosku obratilo, vino ti se razvodnjelo. Knezovi se tvoji odmetnuli, s tatima se pobratili. Svi za mitom hlepe, za darovima lete. Siroti pravdu uskraćuju, udovička parnica ne stiže k njima. (Iz 1, 22-23).

To su jasne riječi koje nas upućuju i na brojna druga poglavlja Svetog pisma u kojima Biblija jasno osuđuje ono što danas nazivamo korupcijom u najširem smislu te riječi.

Ispred te stvarnosti pozvani smo postaviti se u duhu Svetog pisma. Ako se istočni grijeh i grješna povijest čovječanstva odražavaju na individualnoj, obiteljskoj i društvenoj razini, ne moramo se čuditi što se one odražavaju i na onoj političkoj. Svi smo grešnici, podložni povijesnoj vladavini grijeha te moramo prije svega ponizno priznati našu ljudsku uvjetovanost.

Biblija se ne ograničava samo na razotkrivanje osobnih grijeha ili grijeha idolatrije i kletve, nego otvoreno razotkriva društveni grijeh korupcije. Gradovi Sodoma i Gomora su, konačno, bili osuđeni prije svega zbog iskvarenosti morala, zbog seksualnih perverzija, ali pridonijelo je i nastajanju korupcije koja je prodirala u sve strukture te potkapala i najljepše društvene običaje.

To je jedno od drevnih zala čovječanstva. S tom stvarnošću vjernici su pozvani suočiti se u duhu Riječi Božje. Dapače Ivan Pavao II. upozorava vjernike da postojanje političke korupcije ne smije biti razlog povlačenje vjernika od zauzimanja za opće dobro društvene i političke zajednice: «Nipošto – kaže Papa – ne mogu biti opravdanje ni za skepticizam ni za povlačenje kršćana iz politike optužbe o laktašenju, idolatriji vlasti, članovima parlamenta, vladajuće klase, političke stranke, kao ni dosta rašireno mišljenje da je politika mjesto neizbježne moralne opasnosti» (Christifideles laici, 42).

I u spomenutom Papinom dokumentu neizravno se priznaje postojanje korupcije, ali to nije dovoljan razlog za povlačenje. Kad je riječ o korupciji nalazimo se pred bolnom stvarnošću koja nije strana i našem hrvatskom društvu. Korupcija stvara novu mrežu, novu povezanost i nove saveze koji nadilazi razne stranačke i ine pripadnosti. Kažu statistike da po raširenosti te pojave naša država zauzima visoko mjesto među zemljama svijeta.

Možda je zanemarivanje te pojave, razlog rastućeg negativnog naboja i beznadnog (deprimirajućeg) ozračja u našoj javnosti. Stoga ću se u svijetlu Riječi Božje i novijih crkvenih dokumenata kratko zaustaviti na razmatranju tog moralnog i etičkog pitanja.

Na koji se način treba boriti protiv korupcije?
Ovo pitanje treba postaviti stručnjacima s područja politike, prava, ustavnog prava, društva. Kako se protiv nje boriti? I kako je nadvladati, ne u smislu iskorjenjivanja, nego ne dopusti joj da preplavi sve, dovodeći nezaustavljivo do kraha?

Ne gajimo utopističke pretenzije o postizanju savršenog društva. Tražimo samo trajnu i neumornu zauzetost u borbi, razotkrivanju, suzbijanju, razjašnjavanju korijena pojave korupcije, kako bi ju se ograničilo i osiguralo potrebno zdravlje društvenom tijelu u njegovoj cjelini.

Dok se individualna etika zalaže u neumornoj i sveprisutnoj borbi protiv zloupotreba, kad se one događaju u pojedinim slučajevima, globalna slika traži općenitija sredstva kako bi se olakšali uvjeti osobnog etičkog zalaganja.
Ne nudim nikakav recept, ali podcrtavam ozbiljnost pitanja: na koji način suzbiti korupciju?

Pogubno je i opasno samo osuđivati, žaliti, iza čega slijedi nemoćno prepuštanje. Ako nismo uvjereni da ova pojava može i mora biti suzbijana, nećemo nikada započeti s konkretnim djelovanjem. Pozvani smo izoštriti sposobnosti u traženju prikladnih putova, načina i sredstava.

Štoviše, na svakome članu društva je taj zadatak, jer ako se s ovim zlom ne suočimo zajedničkim snagama, ne možemo se nadati pobijedi. Ono zahtijeva odgovornost cjelovitog društva.

Potrebno je: umanjiti ovu pojavu; razjasniti njezine manifestacije i uzroke; razotkriti njezina sredstva i suzbijati je u njezinim štetnim učincima i korijenima. S tim se trebaju suočiti svi zajedno i to odlučnim etičkim i duhovnim stavom.
Kad je riječ o političkoj korupciji pogrešno je mišljenje o pokvarenosti svih političara, jer to uzrokuje fatalizam i pasivnost. Postoje, naime, brojni pojedinci koji se iskreno trude izvršavajući svoje dužnosti i ne može se svako djelovanje u javnim poslovima podložiti ovakvom sudu.

Ne naglašavati to, uvodi opasnost generaliziranja i crnog pesimizama koji blokira svako djelovanje.

Veoma je važno koristiti oprezan, ozbiljan i odgovoran rječnik, koji je u skladu s načelima evanđeoske istine i koji naziva stvari svojim imenom.

Korupcija ne bi bila neizlječivo zlo, kad bi oni koji osjećaju ove probleme ponudili pomoć i suradnju.

Kako bismo bolje razjasnili pojavu korupcije u njezinim manifestacijama i uzrocima, možemo si postaviti neka pitanja.

Prvo je: je li nemoral o kojem govorimo plod individualnog ponašanja koje se odnosi na prekršaje pojedinih osoba ili je određen strukturama, uvjetovan, dakle, društvenim ustrojstvom, običajima, zajedničkim etosom? Jer, ako je plod individualnog ponašanja, mora reagirati alarm mehanizma individualnog prava koje je dužno progoniti prekršitelja, ako je, naprotiv, određen društvenim ustrojstvom, mora reagirati društveni alarm.

Drugo pitanje: ovi strukturalni uzroci, jednom identificirani, predstavljaju li ponašanje društva, naviku skupine ili su, da tako kažemo, institucionalizirani, utvrđeni pravilnicima ili zakonima koji, kao usputni učinak, dovode do ponašanja što zaslužuju osudu, a u stvari se predstavljaju neizbježnima u postizavanju određenih političkih ciljeva?

U prvom je slučaju dovoljno pribjeći moralu, dok u drugom postaje problem sviju i treba ga brižno i savjesno proučiti kako bi se otkrila ponašanja koja, pored dobre volje nekih – većine ili manjine – završavaju gotovo prisiljavanjem u pribjegavanju određenim nedopuštenim sredstvima.

Potrebno je razotkriti i progoniti one forme koje mogu poprimiti čak i lik institucionaliziranog nemorala. Nemoralno je, naime, koristiti javnu službu za privatne ciljeve pojedinaca; nemoralno je izvlačiti nezakonitu financijsku korist od javne službe; nemoralno je ne posvećivati službi snagu i vrijeme koji su potrebni za njezino obavljanje. Sve su ovo nemoralnosti koje mogu biti uzrok teških i složenih situacija.

Iz toga proizlazi potreba za jednostavnim evanđeoskim načelima kao što su jasnoća, korjenitost, dubinsko sagledavanje problema društva, s ljubavlju i poniznošću, ali s velikom hrabrošću i povjerenjem.
Jeruzalem je uvijek grad nade, a vjernici znaju da postoji spasenje, ne samo za individualni grijeh, nego i za sve grješne strukture u koje je čovječanstvo upleteno. Inače ne bi bilo napretka niti nade za čovjeka.

Očito je, ako zlo posjeduje širinu i strukturu koju smo naznačili, lijek mora ići obrnutim putem od uzroka tog zla. Potrebno je dakle djelovati ne samo u jednom ili drugom slučaju, kao što to čini sud kada progoni nekog okrivljenika, nego i na cjelokupnost uzroka i izvora na kojima se ova vrsta klijentele napaja.
Potrebna je prije svega konkretna, snažna, unaprijed planirana politička volja, zatim nastojanje na onim razinama na kojima je potrebno djelovati, a to su institucionalne ili strukturalne razine. No, sve bi ovo malo vrijedilo kad se ne bi djelovalo i na području kulture i mentaliteta, kad ne bilo osjećaja za opće dobro, za zajedničku odgovornost, za opću jasnoću ciljeva. Kao vjernici smo pozvani osobito djelovati na onoj etičkoj i duhovnoj razini koja zahtijeva promjenu mentaliteta te omogućava intervenciju u strukturama i u ustanovama.
Zaključujući ovo razmatranje navodim ponovno riječi Ivana Pavla II.: «U izvršavanju političke vlasti glavno je duh služenja. On jedini, skupa s nužnom kompetencijom i uspješnošću, čini da je djelovanje političara “nepomućeno“ i “čisto“, kao što to ljudi s pravom očekuju. To traži otvorenu borbu i odlučno nadvladavanje nekih napasti, npr. pribjegavanju nepoštenju i lažima, trošenja društvenog novca u korist nekolicine i za potkupljivanje, korištenja sumnjivih ili nedopuštenih sredstava da se vlast osvoji, zadrži ili po svaku cijenu uveća» (Christifideles laici, 42).

Molitva i kontemplacija imaju direktan odnos s politikom. Molitva postavlja čovjeka izvan njega samoga u neki posebni odnos s Bogom, ona ga stavlja pred Božje otajstvo. Često se političar nađe sam pred svojom savješću i Bogom. Tu se i nevjernik približava vjerniku. Kada mora u tišini svoje savjesti odlučiti za opće dobro, a osjeća se sam pred odlukom toliko puta napadan i neshvaćen. Tu čovjek u dubini svoje duše dotiče Božji misterij. Samo se tako otvaraju široki obzori koji su itekako potrebni i politici, kako bi političar izašao iz uskog područja sitnih interesa da bi mogao promicati pravdu u duhu služenja, prema riječima današnjeg evanđelja: «Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste»(Mt 25, 40).

Kad je riječ o pojavi korupcije, potrebno je hrabro i snažno suočenje s tim problemom pomažući građanima da budu subjekti politike. S tim dubokim etičkim uvjerenjem, prije svake njihove političke opredijeljenosti, možemo pobuditi val javnog mnijenja osposobljenog za ozbiljnu i odgovornu borbu.
Povjeravamo taj proces Božjoj zaštiti; to je kršćanska dužnost. Ona počiva na našoj i vašoj odgovornosti, jer je ulog suviše velik da bismo se izmaknuli toj teškoj dužnosti.

Danas na Dan državnosti molimo Božji blagoslov našem Jeruzalemu, državi Hrvatskoj i svim njezinim građanima. Neka u njoj vlada mir, poštenje i blagostanje. Amen.