Članovima Papinske akademije znanosti okupljenima na plenarnom zasjedanju

Vrlo mi je drago uputiti srdačni pozdrav Vama, gospodine predsjedniče i svima vama, članovima Papinske akademije znanosti u prigodi vašeg plenarnog zasjedanja. Posebni pozdrav upućujem novim akademicima koji po prvi put sudjeluju u vašemu radu. Želim se sjetiti, povjeravajući ih Učitelju života, onih akademika koji su umrli u tijeku prošle godine.
1. Dok slavimo 60. obljetnicu ponovnog utemeljenja ove Akademije drago mi je sjetiti se namjera moga prethodnika Pije XI. koji je htio okružiti se izabranom skupinom znanstvenika kako bi oni u punoj slobodi izvješćivali Sv. Stolicu o razvoju znanstvenoga istraživanja i pomagali joj u njezinim promišljanjima.
Od svih koje je on volio zvati znanstveni senat Crkve tražio je da služe istini. Isti taj poziv danas obnavljam vama, siguran da se svi mi možemo okoristiti “plodnošću povjerljivog dijaloga između Crkve i znanosti” (Govor Akademiji znanosti, 28. 10. 1986. br. 1).
2. Radostan sam što ste najprije izabrali temu o podrijetlu i evoluciji života, temeljni predmet koji Crkvu živo zanima, ukoliko Objava sa svoje strane sadrži pouke koje se odnose na čovjekovu narav i podrijetlo. Kako se susreću zaključci do kojih su došle različite znanosti s onim što se nalazi u poruci Objave? Ako na prvi pogled izgleda da se suprotstavljaju, u kojem smjeru treba tražiti rješenje: doista znamo da istina istini ne može proturječiti (usp. Leon XIII. enciklika Providentissimus Deus). Dapače, vaša su istraživanja o odnosima Crkve sa znanošću između 16. i 18. stoljeća osobito važna radi pojašnjenja povijesne istine. U tijeku ovoga plenarnog zasjedanja poveli ste “razmišljanje o znanosti uoči trećeg tisućljeća”, polazeći od uočavanja osnovnih problema što su ih postavile znanosti, a koji utječu na budućnost čovječanstva. Na tom hodu vi osvjetljavate puteve za rješenja koja će biti na dobrobit cijeloga čovječanstva. U krugu žive i nežive prirode razvoj znanosti i njezinih primjena dovodi do novih pitanja. Crkva će moći još bolje shvatiti njihovu važnost i upoznati bitna usmjerenja. Tako će, u skladu sa svojim posebičnim poslanjem, Crkva moći ponuditi mjerila moralnoga ponašanja na koje je čovjek pozvan u pogledu svoga cjelovitog spasenja.
Odbaciti neuka tumačenja
3. Prije nego što vam iznesem neka posebna razmišljanja glede podrijetla i evolucije života, želim podsjetiti da se je crkveno Učiteljstvo već o tim pitanjima izjasnilo na svome području. Navest ću dva slučaja.
U enciklici Humanae generis (1950) moj prethodnik Pio XII. Već je ustvrdio da nema suprotnosti između evolucije i vjerskoga nauka o čovjeku i njegovu pozivu, dokle god se ne zanemare neka čvrsta uporišta (usp. AAS 42, 1950. str. 575-576). Primajući, pak, 31. listopada g. 1992. sudionike plenarnog zasjedanja vaše Akademije osobno sam imao priliku, u vezi s Galilejem, svratiti pozornost na potrebu ispravnog tumačenja nadahnute riječi, stroge hermeneutike. Potrebno je dobro odrediti vlastiti smisao Pisma, odbacujući neuka tumačenja koja mu pripisuju ono što nije imalo namjeru reći. Da bi dobro odmjerili područje svoga proučavanja, egzegeta i teolog moraju biti informirani o rezultatima do kojih vode prirodne znanosti (usp. AAS 85, 1993. pp 764-772; Discorso alla Pontificia Commissione Biblica, 23. 4. 1993, kojim je bio navješten dokument Tumačenje Biblije u Crkvi, AAS 86, 1994. pp 232-243).
Nove spoznaje dovode do toga da teoriju evolucije ne smatramo pukom hipotezom
4. Uzimajući u obzir stanje znanstvenoga istraživanja u ono doba i zahtjeve koji su vlastiti teologiji, enciklika Humani generis smatrala je učenje o “evolucionizmu” ozbiljnom hipotezom, dostojnom istraživanja i produbljenog razmišljanja, ne manje od suprotne hipoteze. Pio XII. dodao je dva uvjeta metodološkoga reda: da se to mišljenje ne prihvaća kao da je riječ o sigurnoj i dokazanoj nauci i kao da je moguće potpuno zanemariti Objavu glede pitanja što ih ona potiče. Dodao je kao nužni uvjet da to mišljenje bude moguće uskladiti s kršćanskom vjerom, na što ću se još vratiti.
Danas, oko pola stoljeća nakon objavljivanja spomenute enciklike, nove spoznaje dovode do toga da teoriju evolucije ne smatramo pukom hipotezom. Vrijedi zabilježiti činjenicu da se je ta teorija sve više i više nametnula pozornosti istraživača uslijed niza otkrića postignutih u različitim područjima znanja. Sukladnost, ni tražena ni izazvana, posljedica radova koji su vođeni nezavisno jedni od drugih, predstavlja samo po sebi značajan dokaz u prilog te teorije.
Koja je važnost takve teorije? Prihvatiti to pitanje znači ulazak na područje teorije spoznaje, epistemologije. Teorija je nadznanstveni izradak, različita, ali bliska podacima do kojih se dolazi istraživanjem. Zahvaljujući teoriji brojni podaci i činjenice međusobno nezavisni mogu biti povezani i osmišljeni jedinstvenim tumačenjem. Teorija dokazuje svoju vrijednost u onoj mjeri u kojoj podnosi provjeru; trajno se ocjenjuje na razini činjenica; ondje, pak, gdje je činjenice više ne dokazuju ona pokazuje svoje granice i neprikladnost, te podliježe novom promišljanju.
Uostalom, izradba teorije poput teorije o evoluciji, premda pokoravajući se zahtjevima cjelovitosti glede podataka što ih donosi promatranje, poprima i neke naznake filozofije prirode.
Uistinu, prikladnije je govoriti o teorijama evolucije o nego o teoriji evolucije. Ta višestrukost s jedne strane proističe od različnosti tumačenja koja su predložena o mehanizmu evolucije, i s druge strane od različitih filozofija koje se s time povezuju. Postoje, naime, tumačenje materijalističko i reduktivno, a također spiritualističko. Tu sud pripada filozofiji i štoviše teologiji.
Čovjek – mjerilo znanstvene istine
5. Crkveno učiteljstvo izravno se zanima za pitanje evolucije, jer je ona povezana s poimanjem čovjeka o kojemu Objava kaže da je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 28-29). Koncilska konstitucija Gaudium et spes veličanstveno je iznijela taj nauk koji je jedna od osi kršćanske misli. Ta konstitucija podsjeća da je čovjek “jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga” (br. 24). Drugim riječima, čovjek pojedinac ne smije biti potčinjen kao puko sredstvo ili samo kao oruđe ni vrsti ni društvu: on je vrijedan sam po sebi. On je osoba. Zahvaljujući svom razumu i svojoj volji sposoban je ulaziti u odnos zajedništva, solidarnosti i sebedarja sa sebi sličnima. Sv. Toma primjećuje da čovjekova sličnost s Bogom nadasve stoji u spekulativnoj inteligenciji ukoliko je njegov odnos s predmetom njegove spoznaje sličan odnosu što ga Bog održava sa svojim djelom. (Summa Theologica, I-II, q. 3, a. 5, ad 1). Čovjek je štoviše pozvan ući u odnos poznanstva i ljubavi sa samim Bogom, odnos koji će se potpuno razviti onkraj vremena, u vječnosti. U otajstvu Krista uskrsloga otkriva nam se sva dubina i sva veličina toga poziva (usp. Gaudium et spes, br. 22). Duhovna duša čini da osoba, također u tijelu, posjeduje toliko dostojanstvo. Pio XII. istaknuo je ovu bitnu točku: ako ljudsko tijelo potječe od žive tvari koja je prije njega postojala, duhovnu dušu neposredno Bog stvara (“animas enim a Deo immediate creari catholica fides nos retinere iubet”, enciklika Humani generis, AAS 42, 1950, p. 575). Iz toga slijedi da teorije evolucije koje, u službi filozofija koje ih nadahnjuju, smatraju da duh proizlazi od sila žive tvari ili da je jednostavna nuz-pojava te tvari, ne mogu se uskladiti s istinom o čovjeku. One su nesposobne utemeljiti dostojanstvo ljudske osobe.
6. S čovjekom se, dakle, nalazimo pred razlikom bivstvenoga reda, mogli bismo reći pred ontološkim skokom. Ipak, zar isticanje takva ontološkog diskontinuiteta ne znači protivljenje onom fizičkom kontinuitetu koji je, izgleda, nit vodilja u istraživanjima o evoluciji na razini fizike i kemije? Promatranje metoda koje se upotrebljavaju u različitim redovima znanja, dopušta pomiriti dva prividno nepomiriva gledišta. Istraživačke znanosti opisuju i vrednuju sve većom točnošću višestruke izraze života upisujući ih u tijek vremena. Trenutak prijelaza na duhovno područje nije predmet takva promatranja, koje ipak može na iskustvenoj razini otkriti niz vrlo određenih znakova posebnosti ljudskoga bića. Iskustvo metafizičkoga znanja, svijesti o sebi i samospoznaje, moralne savjesti, slobode, i također estetsko i religijsko iskustvo, podliježu razglabanju filozofskog razmišljanja, dok teologija u tome pronalazi krajnji smisao po Stvoriteljovu naumu.
7. Na kraju želim podsjetiti na evanđeosku istinu koja može višim svijetlom prosvjetliti obzorje vašega istraživanja o porijeklu i razvoju žive tvari. Biblija, naime, sadrži izvanrednu poruku života. Označujući više oblike postojanja, ona nam zapravo nudi uvid u životnu mudrost. Taj me je uvid vodio u enciklici koju sam posvetio poštovanju ljudskoga života i koju sam upravo nazvao Evangelium vitae.
Doista je znakovito da u Evanđelju sv. Ivana život označuje božansku svjetlost koju nam Krist prenosi. Pozvani smo ući u vječni život, upravo u vječnost Božjega blaženstva. Da bi nas upozorio na velike napasti koje nas opsjedaju, naš je Gospodin naveo riječi iz Ponovljenog zakona: “Čovjek ne živi samo o kruhu, nego… živi o svemu što izlazi iz usta Gospodinovih” (Pnz 8, 3; Mt 4, 4).
Život je jedan od najljepših naslova koji Biblija pridaje Bogu. On je živući Bog.
Od sveg srca zazivam na sve vas i na sve koji su vam bliski obilje Božjih blagoslova.

Iz Vatikana, 22. listopada 1996.