Zagreb, (IKA) – Svoj prinos uvodnoj temi “Biblijsko-teološke osnove unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti” dao je i dr. Branko Murić, podsjećajući, kako se ovogodišnja tema TPT-a „Unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost” nadovezuje na zaključke prošlogodišnje teme koja se u širem smislu bavila pitanjem dijaloga, dajući mu teološki temelj. U tom smislu ishode prošlogodišnjeg TPT-a treba uzeti u obzir kao pretpostavku i dobru polaznu točku ovogodišnjeg skupa. Ono što se uspostavlja između dvije osobe, ono što transcendira njih same jest dijalog. Iz istinskog dijaloga osoba izlazi obogaćena. Ali, niti iz individualnog niti iz društvenog dijaloga ne iscrpljuje se sva dubina dijaloškog odnosa. U odnos između dva subjekta upada ono treće „koje prožima cijeli događaj” dijaloga. Time se u objektivnosti uspostavlja međuodnosnost susreta Ja i Ti u onom što se ostvaruje „između”. U židovskoj misli upravo po dabar Jahve, po logosu postaje se sposobnim uspostaviti težak odnos između objave transcendencije i imanencije međuljudskih odnosa. Ono što za židovsku misao ostaje krajnje nedokučivim i ostaje kao neispunjenost i čežnja razotkrivanja trećega izraženo je kroz mesijansku nedovršenost potpunog očitovanja Trećega. Upravo to za kršćansko shvaćanje dijaloga postaje prostorom ispunjenja mesijanskoga u logos sarks egeneto – u riječi koja je tijelom postala, pojasnio je.
U nastavku predavanja ukazao je na četiri moguće prepreke-izazove / temelja unutarcrkvenog dijaloga, a to su pitanje autentične samoće, pitanje dijaloške istine, pitanje (nestanka) subjekta, pitanje autentičnog autoriteta. Samoća može biti i plodonosno dijaloška i to ukoliko je autentična. Utjelovljena Riječ ukazuje na tu samoću, samoću izbora, samoću koja zahtjeva izdvojiti se. Isus u osami moli i dijalogizira s Bogom Ocem. Nakon dijaloga s Bogom u molitvi, Isus obogaćen ulazi u susret s drugima, u dijalog s drugima. To je logika koju treba slijediti danas u susretu s čovjekom – preobrazba od zle prema autentičnom zahtjevu za samoćom kako bi se dobilo vrijeme i prostor za susret s Bogom. Na unutarnji dijalog autentične usamljenosti potiče nas i patristička misao, uviranje u same sebe ima za svrhu spoznati dubinu vlastitog ja i dobiti dublji uvid, prosvjetljenje Boga, rekao je, te podsjetio na riječi sv. Augustina „u unutarnjem čovjeku nalazi se istina”.
Uz drugu prepreku dijaloga upozorio je na tvrđenje da se ‘posjeduje punina istine’. Ukoliko se želi biti temeljno raspoložen za dijalog i susret s drugim, ne može se u taj dijalog pristupati sa stavom ekskluzivnog prava na posjed istine, rekao je, te naglasio kako „pri tome nije sporno da je Crkva zahvaćena istinom, da živi i djeluje u Istini i po Istini i da na temelju te zahvaćenosti i povijesno-društvene situacije razvija svoj nauk o toj zahvaćenosti ozbiljujući ono što je Isus navijestio: Duh Sveti će vas uvoditi u svu istinu. Dijalog zahtijeva spremnost slušanja, osluškivanja”.
Uz nestanak, odnosno krizu subjekta, Murić je podsjetio kako se u teologiji i Crkvi dugo nije pridavala nikakva važnost subjektu. No, možemo se pitati: Tko je subjekt Božjeg dijaloga? „To je osoba, konkretna osoba. I narod je pred Bogom obilježen kao osoba. Stoga je i Crkva konkretna osoba. Osoba i subjekt nisu apstrakcije, ne određuju se po utvrđivanju individualne razlike. Iz životnog susreta i dijaloga s drugim subjektom osoba razvija vlastitu osobnost. Iz ja-ti odnosa rađa se „ja” osobe”. Osvrćući se na krizu autoriteta, podsjetio je kako je „čovjek potreban autoriteta, istinskog autoriteta. Čovjekov život je isprepleten s odnosima prema različitim autoritetima. Daje se voditi različitim autoritetima za različita područja životnih interesa. I to je posebnost, čini mi se, postmodernog čovjeka. Zbog toga djeluje da je Crkva izgubila svoje prijašnje mjesto koje je zauzimala kod pojedinaca i u narodima i to se može promatrati kao svojevrsnom krizom. Kriza autoriteta ponekad se odražava i u shvaćanju autoriteta na autoritaran način. To možemo općenito promatrati u procesu emancipacije čovjeka od Boga, razuma od vjere, Pisma od Tradicije, vladajućih od naroda, hijerarhije od laika, institucije od karizme”.
Pitanje autentičnog autoriteta je pitanje suodnosa i suodgovornosti, jer autentični autoritet ne znači zaposjesti drugoga, ovladati nečim ili nekim – to je autoritarnost koja izaziva reakciju anarhičnosti, revolucije. Osoba koja je autoritarna ne vidi svrhu u dijalogu i davanju povjerenja, rekao je dr. Murić, te podsjetio kako se autentični autoritet rađa iz ljubavi-agape; njeguje i neprestano inzistira na izgrađivanju recipročnog povjerenja i dijaloga, jer autoritet se može posjedovati bez vlasti nad drugim, kako bi se poštivala sloboda drugoga koji daje pristanak spoznati i prepoznati autoritet u drugome. „Čovjek koji je prepoznat kao autoritet jest onaj koji je i sam osvjedočio svoju oslonjenost na autentični autoritet i smjelo ga pobožno i vjerno proklamira. U konačnici, temelj je kršćanskog dijaloga u potpunom darivanju, sebedarje do potpunog ispražnjenja na Križu, u ljubavi za drugoga”, rekao je predavač.