Mudr 4, 7-15; 2 Kor5, 1. 6-10; Iv 14, 1-6

Mnogopoštovani oče Provincijale i draga braćo Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, poštovani profesori i studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dragi svećenici i redovnici, časne sestre redovnice, predraga braćo i sestre u vjeri!

1. Danas nas je ovdje okupila nenadana smrt brata našega o. Tomislava Zdenka Tenšeka. Smrt je stvarnost koja stiže i kad se ne nadamo, koja nas zaustavlja na putovanjima i mijenja naše životne planove. Smrt okuplja ljude. Danas je i nas požurila i sabrala s raznih strana naše domovine, učinila obrate naših putova i usmjerila nas na susret. Smrt u sebi i jest susret, susret s onom stvarnošću za koju je o. Tomislav Zdenko živio, u kojoj se nakon mirnog sna s četvrtka na petak probudio. Ljudski gledano, otišao je prerano. No, pisac knjige Mudrosti tješi nas danas riječima: “Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir” (Mudr 4,7).

Ovdje smo se okupili u zajedništvu liturgijskog slavljenja. Došli smo otpratiti na vječni počinak svoga barata, prijatelja i suradnika. Smrt i sprovod, trenuci su posebnog susreta s osobom koju pratimo na vječni počinak. Pokojnik nam odjednom zasja u nekom neobičnom svjetlu, obasjan onom zbiljom u koju se po smrti zaputio. Smrt doduše na ovozemni tijek pokojnikova ovozemnoga života stavlja zasun, oduzimajući mu svaku riječ, ali vjera prodire iza te zavjese obasjavajući ga novim svjetlom. Vjera daje riječ nama da svoga dosadašnjeg suputnika vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije.

2. Riječ Božja nas ohrabruje: “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte! U kući Oca mojega ima mnogo stanova… Idem pripraviti vam mjesto” (Iv , 14, 2). Pred uništavajućom prijetnjom smrti vjera traži, pronalazi i otvara vrata koja vode iz prolaznosti u neprolaznost, iz rastanka i dijeljenja u novo zajedništvo, iz smrti u život.

Razmišljajući pak na temu današnjeg odlomka misnog evanđelja, u svojoj knjizi “Biti dom ljubavi”, o. Tomislav Zdenko Tenšek je zapravo ostavio svoj duhovni autoportret. On u kršćanskoj poniznosti priznaje: “Sve češće primjećujem kako je vjernički zahtjevno nadići suviše uobičajeno i otrcano poimanje stvarnosti ograničeno našim ljudskim ovozemaljskim prostorno-vremenskim kategorijama i uzdići se onkraj božanskog postojanja, u onaj prostor Očeve ljubavi u koji nas Bog želi uvesti. Riječ je o kući Očevoj i njegovim stanovima, o prepoznavanju osobnog Boga i našeg ulaska u osobnu vjerničku logiku razmišljanja, i naročito o iskustvenom prepoznavanju ´Očeva doma´”(Tomislav Z. Tenšek: Biti dom ljubavi, str. 7.-8.).
Upirući pogled vjere u vječni dom na nebesima Pavao apostol nam poručuje: “uvijek smo puni pouzdanja” (2Kor 5, 6), što će reći, i u životu, i u smrti. Imamo nadu, stoga u vjeri hodimo i trsimo se omiliti Kristu svojim dobrim djelima.
Vjernik, kršćanin ne gubi nadu ni u trenutku smrti. Vjera mu otvara obzorje s onu stranu života. U smrti kršćanin naviješta život: Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama u Isusu Kristu. U Isusu koji je za nas: Put, Istina i Život.

3. Ovih se dana kod nas govori i piše o dr. Tomislavu Zdenku Tenšeku kao istaknutom teologu, sveučilišnom profesoru, dekanu Katoličkog bogoslovnog fakulteta, ali govori se o njemu i tihom molitvom zahvale u mnogim samostanima i drugim zajednicama u kojima je vodio duhovne vježbe i obnove, potičući na veće pouzdanje u Boga i što snažnije zajedništvo u današnjem vremenu poljuljanih vrijednosti. Uvijek strpljiv, suosjećao je s potrebama pastorala dolazeći rado u pomoć braći svećenicima u župnim zajednicama. Često je pohađao bolesnike, dijeleći s drugima i radost i bol. S osobitom zahvalnošću spominju ga se brojni studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta kojima je s jednostavnošću srca povezanom s intelektualnim poštenjem duha, prenosio duboke teološke sadržaje. Pošten i nadasve čovjekoljubiv, nastojao je živjeti prema Pavlovu načelu: “istinujući u ljubavi” (Ef 4,15).
Svaki ljudski život velika je tajna i potpuno poznat samo Bogu. I ovaj sprovod, koji predstavlja naš ovozemni rastanak s o. Tomislavom Zdenkom Tenšekom, duboko je prožet nadom. Mi slavimo pogrebnu misu za svećenika, redovnika, zaslužnog profesora, prijatelja i znanca i zahvaljujemo Bogu za njegov život. Prije Euharistije o njemu su govorili drugi s različitih pogleda. Ovdje želim naglasiti da je o. Zdenko Tomislav bio jednostavan čovjek, kršćanin i svećenik. Ali u toj svojoj jednostavnosti bio je velik. Iz njegove osobe zračilo je evanđeosko obilježje malenosti i poniznosti. Susretljiv, strpljiv i uvijek spreman na raspoloživost za druge mnogima je omilio. Takvoga ćemo ga pamtiti i čuvati uspomenu na nj u svojim molitvama.

Kao zagrebački nadbiskup i veliki kancelar Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ovdje i ja izričem kršćansku sućut prije svega Hrvatskoj kapucinskoj provinciji sv. Leopolda Bogdana Mandića, Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rodbini pokojnog o. Tomislava Zdenka Tenšeka, prijateljima i svima koji su ožalošćeni njegovom smrću. Danas sam se, u ranijim jutarnjim satima, vratio iz Sibinja u Rumunjskoj, gdje se održava Treći europski ekumenski susret, na kojem je trebao sudjelovati kao zauzeti i prepoznati ekumenski djelatnik o. Tenšek, međutim smrt ga je spriječila. Svima prenosim sućut Predsjedništva Vijeća europskih biskupskih konferencija i drugih organizatora Susreta.

Dragog Pokojnika preporučujemo Božjem milosrđu, moleći da se i na njemu obistine riječi Danijelova proroštva: “Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde navijeke, u svu vječnost” (Dn 12,3). Živio je promičući civilizaciju ljubavi na ovome svijetu, neka sada iskusi puninu Božje ljubavi u zajedništvu s izabranima. Amen.