Zagreb, (IKA) – Mučenike obično povezujemo s dokazivanjem vjere u počecima kršćanstva, no i danas imamo tu čast i privilegiju da živimo u vremenu ljudi koji svojim nesebičnim ponašanjem punim ljubavi prema svakom čovjeku ruše granice među nacijama, prkose ratnim strahotama i snagom svoje volje uzdižu slomljene ljudske duhove. Jedan od njih bio je i fra Vjeko Ćurić, rođen godine 1957. u selu Lepoglava kod Žepča. Završio je gimnaziju u Franjevačkom sjemeništu u Visokom u Sarajevu, gdje je proveo i godinu novicijata nakon što je stupio u franjevački red godine 1976. Veoma su ga privlačile misije i pomaganje onima kojima je to najpotrebnije, te je nakon godine dana provedene u centru za pripravu misionara u Parizu godine 1983. otišao u Afriku kao jedan od prvih dobrovoljaca u projektu “Afrika nas zove” koji je imao za program širenje kršćanske poruke siromašnim narodima koji žive južno od ekvatora. Fra Vjeko došao je u župu Kivumu u Ruandi, gdje je ostao do kraja svog života, unatoč krvavom građanskom ratu koji je izbio u devedesetima i odnio milijune života u toj maloj afričkoj državi. U Ruandi je svojim župljanima, ali i svima ostalima, bio duhovni oslonac u teškim vremenima, ali i jedan od onih koji je materijalno uzdigao zajednicu. Između ostalog, izgradio je naselje Nazaret, u njemu crkvu i samostan, kojoj je čast iskazao i sam papa Ivan Pavao II koji je godine 1993. tamo slavio misu. Fra Vjeko svojim je voljenim župljanima izgradio i zanatsku školu, silos kako ih moćnici ne bi izrabljivali u vrijeme suša, kao i medicinski centar u kojemu su se liječili i Hutui i Tutsi, pripadnici stoljećima sukobljenih naroda u Ruandi. Krvavi rat izbio je godine 1994., u godinu dana pobijeno je milijun ljudi, dok ih je 2,5 milijuna prognano.
U tijeku tri genocidna mjeseca godine 1994. ubijena su 4 biskupa, 103 svećenika, više od stotinu redovnica te više stotina vjeroučitelja. Nakon izbijanja sukoba mnogi su se svećenici sklonili u druge afričke zemlje, no ne i fra Vjeko. On je ostao sa svojim pukom, pružao im medicinsku pomoć, a pomogao je mnogima i da pobjegnu iz Ruande. Prevozio je hranu iz susjednog Burundija, a proveo je i mnoge novinare kroz Ruandu da bi im pokazao kakvo se zlo tamo događa. Britanski novinar Ed O’Loughlin nazvao ga je “ruandsko-bosanskim Oscarom Schindlerom”, a zbog njegove nevjerojatne snage, vjere i hrabrosti prozvali su ga i Ocem hrabrosti, Robinom Hoodom, svecem. Nakon rata provodio je duhovnu, ali i materijalnu obnovu, sagradio dom za siročad, uz pomoć Caritasa iz Milana proširio prenapučen zatvor i brinuo o zatvorenicima. Jedan atentat je preživio, no na kraju je ipak ubijen u glavnom gradu Ruande Kigaliju 31. siječnja 1998. Premda ga više nema, fra Vjekina ljubav i dalje živi među njegovim dragim vjernicima koji vjerno pohode njegov grob u Ruandi.