Senj, (IKA) – Gospićko-senjski biskup Mile Bogović sudjelovao je 26. i 27. travnja na okruglom stolu posvećenom životu i djelu vrsnog arheologa, muzeologa i konzervatora iz Senja prof. Ante Glavičića održanom u Domu kulture Milutin Cihlar Nehajev u Senju.
Okrugli stol u nazočnosti znanstvenika Anđelka Mijatovića, Dragutina Pavličevića, Mire Kolar, Milana Moguša, Anice Nazor, Mirka Valentića, Milana Kruheka i biskupa Bogovića pokazatelj je znanstvenosti, ljubavi i traga koji je prof. Glavičić ostavio u istraživanju povijesti i u očuvanju bogate senjske i hrvatske povijesne i kulturne baštine.
Svi radovi sa skupa bit će objavljeni u znanstvenom časopisu Senjski zbornik za 2013. godinu koji će u cijelosti biti posvećen prof. Anti Glavičiću. Susret je moderirala ravnateljica Gradskog muzeja Senj Blaženka Ljubović, nazočili su mu i senjski gradonačelnik Darko Nekić kao i predsjednik Senjskoga muzeološkog društva Miroslav Glavičić.
Biskup Bogović na skupu je predstavio svoj rad “Župnička djelatnost Šime Stračevića”, kao i svoj odnos i znanstvenu suradnju s prof. Glavičićem. Prof. Glavičić bio je arheolog, muzealac, konzervator, a rodio se u Senju 19. siječnja 1931. Gimnaziju je završio u Senju, a studij arheologije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Od 1956. do 1958. bio je kustos i ravnatelj Narodnog muzeja u Pazinu, a od 1960. u Senju ravnatelj i kustos Gradskog muzeja u osnivanju te od 1978. i muzejski savjetnik. Od 1962. glavni je tajnik Senjskoga muzejskog društva.
Mons. Bogović između ostaloga je rekao: “Antu Glavičića upoznao sam po mons. Vladimiru Kraljiću, voditelju arhiva Senjsko-modruške biskupije koja je 1969. uključena u novoosnovanu Riječko-senjsku nadbiskupiju. Kraljić mi je govorio o njemu kao vodećem intelektualcu u Senju u kojega on ima veliko povjerenje. Vidio sam poslije, kao Kraljićev nasljednik, da je Glavičić također veoma cijenio mons. Kraljića i uvijek je o njemu govorio s velikim poštovanjem.
I meni je bilo drago kad sam 1985. došao u Senj kad me je uključio u stalne suradnike Senjskog zbornika. Tim svojim radom počeo sam se ustvari sustavno baviti pisanjem znanstvenih radova. Ako danas mogu reći da sam na znanstvenom polju nešto učinio, svakako za to trebam dobrim dijelom zahvaliti Glavičiću, koji je često navraćao k meni i uvjeravao me kako bi bilo potrebno obraditi sad ovo sad ono. Budući da je on u Senjskom zborniku angažirao vrhunske znanstvenike, i ja sam morao dignuti svoj način pisanja na visoku razinu. U svakom narednom broju Senjskom zbornika bio je bar jedan moj rad.”
Glavičić je bio zaljubljenik u senjsku prošlost do te mjere da je ta ljubav imala snagu ideologije, pa čak i religije. Kao da je ljude cijenio po tome koliko mu mogu pomoći da se ta prošlost otkrije i upozna. U crkvu je redovito ulazio s fotografskim aparatom ili s notesom u rukama. I sam je zdušno na tome radio, ali se dobivao dojam da njemu i nije toliko važno hoće li on osobno doći do novih spoznaja ili će to netko drugi. Zato je kružio pogledom po cijeloj Hrvatskoj i tražio znalce koji bi mu u tome mogli pomoći. Stvoren je stalni krug suradnika a njegovi članovi birani su prema tome koliko tko može osvijetliti senjsku prošlost.
Otvarao je drugima prostor za rad, spreman se osobno povući u pozadinu. Premda je on glavni pisac u Senjskom zborniku, možemo reći da nije napisao o Senju koliko je mogao, ali je pronašao mnoge ljude za koje je vjerovao da određenu temu mogu napisati bolje od njega. Nije se opterećivao tome je li netko ovog ili onog nazora i ideologije. Svojoj ljubavi prema senjskoj prošlosti podredio je utjecaj u društvu, političku podobnost, pa čak i obiteljske radosti. Za njega su najradosnija okupljanja, kada je bio u blagdanskom raspoloženju, bile senjske obljetnice za koje je on redovito organizirao znanstveni skup i akademije. Blagdani su bili obljetnica smrti sv. Metoda, obljetnica Senjske glagoljske tiskare, Senjske gimnazije, radosno je slušao govor o katedrali, o crkvi Sv. Franje, o franjevačkom samostanu, o senjskom kaštelu i Ožegovićianumu. Mnogi mu neće lako oprostiti što nije dopustio da se od “Ožegovićianuma”napravi trgovački centar. Smetalo mu je svako nasilje na prostoru crkve Sv. Franje jer je u tome vidio remećenje zasluženog mira uskočkih velikana.
Sve treba gledati pod vidom osvjetljavanje i čuvanja senjske prošlosti i kulture. Tu je bilo težište njegove vjere i ideologije.
U tom smislu treba gledati i na činjenicu da je rušenjem komunizma vratio partijsku knjižicu. U zbornicima je prije toga davao dosta prostora komunistima i partizanima koji su vezani uz Senj, a poslije se prvi dao na istraživanje žrtava komunističkog i partizanskog režima. Do danas ga u Senju nije nitko u tome nadmašio. Jednako je svaku vlast “mučio” svojim projektima o istraživanju i čuvanju senjske kulturno-povijesne baštine. Vlast je bila bolja ili lošija već prema tome koliko ga je pratila u njegovim projektima. On se pred svakom znao doslovno ponižavati da stekne naklonost za svoje ciljeve, a kada se vlast otimala, znao je pozvati izvana jake autoritete vlasti i kulture.
Kada sam ja postao (crkvena) vlast, očekivao je da ću snažno materijalno pomoći njegovim neosporno vrijednim arheološkim projektima. Ja sam se, međutim, oglušio jer sam pred sobom gledao razrušene i spaljene crkve. Nije mi to do kraja uspio oprostiti. No, pogrešno bi bilo reći da je Glavičić bio u svom radu zaljubljenik u projekte jer su oni njegovi. Imao je osjećaj za zdrave i prave kulturno povijesne vrijednosti svoga grada i okoline. On je djelovao kao da sluša govor tih vrijednosti i vlada se u skladu s njime. Još i danas mi je žao što nisam s njime prošao kroz Senj da mi on prevede taj govor na meni razumljiv način. Uvijek sam mislio da za to ima vremena, a i on je u našim susretima uvijek tako djelovao kao da nikada na raspolaganju nema dovoljno vremena pa sam ga poštedio takvih svojih želja. Mnoga mjesta imaju svoje monografije. Senj će to teško dobiti upravo zato što je – zahvaljujući Glavičiću i njegovu zborniku – o Senju toliko toga napisano da će se teško naći koji će to sve moći sažeti u jednu monografiju.