Biskup Ćurić predvodio svečanu euharistiju u Subotici o 111. Dužijanci 

Prije početka misnoga slavlja, uime organizatora Dužijance, vjernike i goste koje su predstavljale državne i društvene institucije i organizacije iz Hrvatske, Srbije (državne, pokrajinske i lokalne razine) te  Mađarske pozdravio je mons. Andrija Anišić, predsjednik Udruge bunjevačkih Hrvata “Dužijanca” koja je, zajedno s Gradom Suboticom, predstavljenim gradonačelnikom Stevanom Bakićem, organizator cjelokupne proslave Dužijance.

Biskup domaćin Večerin, pozdravio je, prije uvodnih obreda, predvoditelja slavlja mons Ćurića: “Hvala Ti što si prihvatio naš poziv i došao s nama zahvaliti Bogu za kruh naš svagdanji”. Pozdravio je sve vjerničke skupine, goste, predstavnike društvene zbilje, te sve Kristove vjernike laike, među kojima je istaknuo brojne mlade u narodnim nošnjama. Pozdravio je i nositelje proslave Dužijance, bandaša Daniela Kujundžića i bandašicu Kristinu Matković te malog bandaša Davora Dulića i malu bandašicu Mariju Matković. “Zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pridonijeli proslavi Dužijance. Neka vam svima dragi Bog osobito uzvrati svojim blagoslovom. Neka naša zahvala bude izraz odanosti i vjernosti Bogu od kojega nam je svako dobro”, rekao je biskup Večerin, zamolivši predsjedatelja da započne misno slavlje. Unutar uvodnoga obreda blagoslovljeni su i ovogodišnji požnjeveni klasovi.

Misna čitanja su pročitali bandašica i bandaš, koji su na misu stigli u povorci i u svečano okićenim kočijama, nakon jutarnjeg blagoslova u crkvi Sv. Roka, gdje je Dužijanca i začeta. Evanđelje je navijestio katedralni đakon vlč. Ferenc Sótanyi. 

U homiliji biskup Ćurić  kazao je: “Ako bi vjera jednostavno proizlazila iz kulture ili dosega ljudske civilizacije, kao da bi bila tek plod naših ideja, ustrojstva kreativnosti i želja, djelomično ostvarivih, a još više onih nama nedostižnih koje pogađaju našu ljudsku prolaznost i smrtnost, kao i krhkost naše ljudske plemenitosti i dobrote. Našoj je vjeri početak i izvor u događajima Božjih djela, u njegovoj Objavi i susretu s njim. Zato smo u ovoj svečanoj radosti, na nedjeljnom euharistijskom susretu mi ovdje najprije prostrli stol Božje riječi. Time si dozivamo u pamet da je upravo biblijska riječ za nas ono izvorno svjedočanstvo Božje objave i našeg susreta s Bogom. U našem današnjem svijetu i kulturi u kojoj živimo jako je važno da mi kršćani, Kristovi učenici, što dublje i zrelije primamo i razmatramo Božju riječ i kad nam ona objavljuje velike kršćanske istine, i kad usmjerava naše živote sasvim konkretnim savjetima i uputama. U tome nas vodi i današnji navještaj, već od starozavjetnog odlomka o Ilijinu iskustvu vjere. Sam prorok Ilija više nema snage, kao da se ugasila njegova gorljivost, zastala poput zamrznute slike iz njegove slavne prošlosti. U novom susretu s Gospodinom Ilija se otvorio, ponovno je ustao i krenuo na novi dugi put, sve do gore Horeba”. 

Osvrćući se na naviješteno evanđelje, biskup je kazao: “Kada se Božja Objava dogodila u Isusu, sinu Božjemu, očekivali bismo da će ga njegovi suvremenici prihvatiti s velikom lakoćom, da će prihvatiti Božju prisutnost, njegovu blizinu i ljubav na djelu. Ipak, čini se da je bila riječ o mentalitetu koji nije dopuštao da se među njih probije bilo što novo, makar koliko bilo vrijedno, makar prepoznavali da je riječ o nečem uzvišenom, Božjem glasu, što je posvjedočio i sam Krist svojim djelima. Kao da im je smetala upravo Isusova blizina. On je među njima, živi i govori kao oni, njima pripada. Tamo gdje bi se očekivalo razumijevanje navještaja, u ljudskom životu i društvu se zna ispriječiti gotovo neprobojan zid predrasuda i uskogrudnosti. Tu se krije jedan od temeljnih problema koji snažno dotiče i našu vjeru da se Bog utjelovio, postao nam brat, došao na “redovite staze” ljudskog života i pokazao nam da upravo taj ljudski život mi trebamo razumjeti i živjeti kao put spasenja. Živjeti nam je ovaj život i ovdje, prepoznavati mjesto na koje smo pozvani, svakodnevno otkrivati Božju blizinu. Ne tek u nekoj dalekoj vječnosti, već ovdje i sada, u svom životu, na licima i u srcima ljudi s kojima živimo”. 

“Ovo slavlje 111. Dužijance”, nastavio je mons. Ćurić, “doživljavamo kao zadivljujuću baštinu zahvalnosti, najprije Bogu. U Dužijanci prepoznajemo pravu natopljenost vjerom našega života, identiteta, gdje se nalazi i najdublja duhovna srž vlastitoga naroda. Zato iskrena srca, poučeni vrijednim primjerom svojih predaka, i ove godine svečanu zahvalu za žetvu i zemaljski kruh ulijevamo u euharistiju, želeći posvjedočiti da svoj život ne želimo graditi oslonjeni samo na sebe i svoja djela, već na Onoga koji je Kruh Života, u kojem imamo vječni život. Mi tako danas stojimo pred Kristom da postanemo kadri sav svoj život prožeti baš tom kulturom zahvalnosti. Što imamo a da nismo primili? Naš se život uvelike sastoji od dara, nekih dobročinstava i djela ljubavi. Upravo ta činjenica  pokreće na zahvalnost. Tada započinje, i uvijek se iznova obnavlja, radosni krug darivanja i zahvalnosti. To su uvijek lijepa i sretna iskustva, no ne zaboravimo da ima velikih darova koji se nikad ne mjere novcem niti bilo kakvom korišću. Jesmo li zahvalni na daru života? Dar svijeta u kojem živimo – jesmo li zahvalni na njemu? Roditelji, učitelji, nastavnici, svećenici, redovnice, uzajamna dobročinstva i ljubav muževa i žena, prijatelja, i na planu društvenog života, kada je u pitanju povijest svakog grada, naroda, i zavičaja – jesmo li zahvalni? Zahvalnost nas uvijek ispunja, daje nam krila, a nasuprot tome nas posiromašuje, iskrivljuje i deformira nezahvalnost. Baš ona pokazuje život bez duha, bez vjere. Tamo gdje caruje nezahvalnost, ništa se istinski ne može izgraditi, pucaju svi odnosi, nestaje poštovanja i vjernosti, lome se prijateljstva i zajedništva, čak i ona najosnovnija, bračna”. 

Obraćajući se subotičkom biskupu Večerinu, mons. Ćurić istaknuo je “zahvalnost što je Božja promisao naše dvije biskupijske zajednice postavila jednu uz drugu. Ta je blizina u prošlosti, kao i danas, omogućila i poticala jako lijepe korake uzajamne suradnje i solidarnosti. Spomenemo se sina Subotice i župnika ove župe, a potom našega đakovačkog i srijemskog biskupa Pavla Sučića, čije smo se 250. obljetnice rođenja spomenuli prije nekoliko godina”, kazao je on. Obraćajući se napose mladima, propovjednik je zaključio: “Slavlje Dužijance nije samo sjećanje na prošlost. U Dužijanci je i poziv da svoja srca i svijet u kojem živimo još više otvaramo novosti života koja nam dolazi od Krista. Tu prepoznajemo neuništivu klicu preobražaja da zato budemo snažniji u vjeri, radosniji u nadi, odvažniji za korake ljubavi i solidarnosti. Da budemo ponosni na povijest, kulturno i duhovno naslijeđe i identitet našega hrvatskoga naroda, u bunjevačkoj i šokačkoj grani ovih krajeva, a istovremeno osjetljivi za realizam današnjih prilika, uvijek otvoreni za napredak i širinu koja nas uvijek nadahnjuje za iskreni dijalog i suživot s narodima s kojima dijelimo ljepotu i gradimo kulturu ovoga grada i svoga zavičaja”. 

Nakon popričesne molitve, okupljeni na euharistiji zahvalno su zapjevali svečani himan “Tebe Boga hvalimo”, a prije blagoslova i otpusta, kao prisjećanje na završetak žetve, risa, bandašica je svježe ispleteni žitni vijenac darovala bandašu. 

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor “Albe Vidaković”. Za orguljama je bio mo Miroslav Stantić, katedralni orguljaš i ravnatelj zbora.