BISKUP FRANJO KOMARICA PREDLOŽEN ZA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR
“Dodijelite Nobelovu nagradu za mir onome tko je najviše zaslužuje, i tko ima najviše dobrote i ljubavi za čovjeka, pa čak i za neprijatelja. Takvim će činom ta plemenita institucija, Nobelova zaklada, postati još plemenitija i slavnija”
Odbor za dodjelu Nobelovih nagrada uvrstio je banjolučkoga biskupa Franju Komaricu među 129 kandidata za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, koja će biti uručena 10. listopada o.g, a na prijedlog Hrvatskoga pokret za život i obitelj, političke organizacije Hrvatski narodni pokret – Slobodna Hrvatska te zastupnika u Hrvatskom saboru dr. Ivana Gabelice.
Ističući, u obrazloženju prijedloga, da je banjolučka biskupija, premda izvan dosega ratnih razaranja, pretrpjela velika oštećenja te zločin genocida nad miroljubivim i nedužnim narodom koji nije pružao oružani otpor, predlagači navode kako je “u tom kaosu zločina i nasilja biskup Franjo Komarica, uz najveće opasnosti po vlastiti život, bio stalno otvoreno Božje svjetlo ljubavi i mira, koji je u očajanju neprekidno pozivao na mir i dizao svoj glas u obranu nedužnih”. Uz navedene činjenice o zločinima Srba na banjolučkom području, predlagači o djelovanju biskupa Franje Komarice pišu: “Nije dijelio ljude po vjeri i naciji. Svojim apelima obraćao se mjesnim srpskim paravlastima, svjetskim institucijama i moćnicima. Tražio je pravdu i zaštitu, kao i humanitarnu pomoć, koju je dijelio svima potrebitima. Molio je Boga za sve ljude, da prestane nasilje i mržnja. Molio je za mir, razumijevanje i ljubav”, Pritom navode i neke izjave biskupa Komarice koje također pokazuju njegovo neprekidno zalaganje za mir, ljubav i praštanje, pobjedu dobra nad zlom.
“Poštovani članovi Odbora za dodjelu Nobelovih nagrada, svojom odlukom dokažite da nedužne žrtve nisu bile uzaludne, da čovječanstvo ima budućnost, da ljubav i dobrota imaju najveći i najljepši sjaj, da je mir i ljudski suživot moguć! Dodijelite Nobelovu nagradu za mir onome tko je najviše zaslužuje, i tko ima najviše dobrote i ljubavi za čovjeka, pa čak i za neprijatelja. Po našem mišljenju, i mišljenju mnogih na našim nemirnim prostorima, to je sigurno skromni i jednostavni Božji čovjek, pravi Kristov sljedbenik, neustrašivi svjedok i borac za ljubav i mir u srcima ljudi, za ljudska prava i dostojanstvo svakoga čovjeka i svakoga naroda, za bolju budućnost čovječanstva – biskup banjolučki Franjo Komarica. Takvim će činom ta plemenita institucija, Nobelova zaklada, postati još plemenitija i slavnija”, pišu potpisnici prijedloga upućenog Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada, ističući kako je banjolučki biskup Komarica “za sve poštene ljude simbol i pojam dobrote, odlučnosti, dostojanstva i miroljubivog otpora”. (MF)

PRED PATNJOM ŠUTNJA JE NAJRJEČITIJA UTJEHA
“Trpljenje nije objekt obraćenja, pa tako ni vjerskog obraćenja. Ono je izraz provale strahovitoga, koje razdire smisao i red postojanja. Postoji izobilje literature tješiteljskog tipa, upućene bolesnima i onima koji trpe, dok su duhovnost, patnja i prihvaćanje, u najraširenijem kršćanskom poimanju, postali gotovo istoznačni izrazi”, ističe se između ostalog u članku talijanske revije “Famiglia oggi” posvećenom pitanju depresije. U članku se progovara o učestalom nesnalaženju pojedinaca i pogrešnom stavu koji oni zauzimaju u susretu s bolesnima i onima koji trpe. Oni, piše autor članka, “množe riječi nastojeći utješiti patnika, ali na licu onoga koji trpi ne javlja se utjeha već neugodnost”. Stoga je pred bolom svaka riječ suvišna te su šutnja i razumijevanje “najrječitiji krik” i najveća utjeha. “Postoji ozbiljna opasnost”, zaključuje autor, “da se pod pojmom kršćanskog trpljenja raspačavaju oblici zastranjenja koji graniče s morbidnim. Mogli bismo ih nazvati ‘dolorizam’. To poimanje nije isključivo kršćanska baština, u čijem krilu predstavlja izraz pretjeranih polarizacija križa i njegove simbolike, već ih pronalazimo i u antropologijama koje, iz različitih razloga, pridaju patnji središnje mjesto u čovjekovu životu”. (SA)

PREPOROD CRKVE U LITVI
Nakon sloma komunističkih vlasti u Litvi je bogoslužje slobodno. Godine 1990. proglašen je zakon da se Crkvi vrate njezina prava i njezina dobra. Obnovljeno je sedam muških i 27 ženskih redovničkih zajednica. 85% Litvanaca priznaju se katolicima, a trećina njih redovito dolazi u crkve. Od 3.800.000 stanovnika u toj baltičkoj republici, 10% predstavljaju ruske manjine (41% pravoslavni) i poljske (90% katolici). Osim Katoličke i Pravoslavne Crkve, u Litvi djeluju i Evangelička i Reformistička Crkva a ima i pravoslavnih “starovjeraca”. Katolička Crkva ima dvije nadbiskupije, u Vilniusu i Kaunasu, i četiri biskupije. Uskoro će se utemeljiti nova biskupija u sjevernom djelu države. Župa ima oko 600 a svećenički kandidati odgajaju se u tri sjemeništa. (ŽK)

“FRANJEVCI MEĐU HRVATIMA U SYDNEYU”
Knjiga dr. fra Emanuela Hoška svjedoči o dolasku hrvatskih franjevaca u Australiju, njihovim počecima i kasnijem pastoralnom djelovanju među tamošnjim Hrvatima, zalaganju za očuvanje hrvatskoga identiteta među hrvatskim iseljenicima te velikoj povezanosti tamošnjih Hrvata s franjevcima
U povodu proslave 25. obljetnice najstarijega hrvatskog katoličkog centra u Summer Hillu, prošle je godine u nakladi Hrvatskoga katoličkog centra u Summer Hillu u Australiji objavljeno djelo dr. fra Emanuela Hoška “Franjevci među Hrvatima u Sydneyu”. Kako se u samom naslovu ističe u tom se djelu, popraćenom nizom fotografija, nastoji prikazati dušobrižničko djelovanje hrvatskih franjevaca među hrvatskim katolicima u Sydneyu od njihova dolaska sredinom g. 1957. U uvodnoj riječi voditelja Hrvatskog katoličkog centra u Summer Hillu fra Vlade Klementa Novaka opisan je put koji su prošli hrvatski franjevci u svojem djelovanju koje prije svega uključuje brigu za očuvanje katoličke vjere na materinskom jeziku i u sklopu hrvatskoga kulturnog nasljeđa.
U prvom dijelu knjige opisano je dušobrižničko djelovanje Ivana Mihalinca i fra Roka Romca koji je u Sydneyu utemeljio pastoralni centar te mjesečnik “Dom”, preuredio djelovanje karitativnog ureda, uspostavio više bogoslužnih mjesta za hrvatske vjernike u samom Sydneyu, u ostalim gradovima Novoga Južnog Walesa te u ostalim australskim saveznim državama.
Drugi dio knjige posvećen je povijesnom prikazu Hrvatskoga katoličkog centra u Summer Hillu. Otvaranje toga katoličkog centra potkraj 1968, kako ističe autor, predstavlja “presudan događaj u povijesti crkvenog djelovanja na hrvatskom jeziku među sydneyskim Hrvatima” jer se otada iz tog centra organizira pastoralni rad u samom Sydneyu kao i izvan Sydneya.
Navodi potom podatke o franjevačkom bratstvu u Summer Hillu, preustrojstvu pastoralnoga rada u Sydneyu i izvan njega, kao i o redovitom dušobrižničkom djelovanju u pastoralnim postajama u Sydneyu. “Uključivanje u život Crkve u domovini”, također je jedan od naslova u drugome dijelu knjige. Naime, Hrvati u Sydneyu, potaknuti naporima fra Tonija Mutnika koji je utvrdio opći program pastoralnoga djelovanja i nova pastoralno vrijedna zbivanja, sudjelovali su u pastoralnom programu proslave trinaest stoljeća hrvatskog kršćanstva kako ga je zacrtala Crkva u domovini. Drugi dio također donosi i podatke o pastoralnim priručnicima sydneyskih dušobrižnika te prosvjetnom i kulturnom djelovanju summerhillskih franjevaca.
Treći dio knjige posvećen je trima hrvatskim crkvama u Sydneyu – crkvi i pastoralnom centru Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta u Blecktownu, crkvi i novom pastoralnom centru sv. Nikole Tavelića u St. John’s Parku i crkvi i pastoralnom centru sv. Antuna u Summer Hillu, domu Kardinal Stepinac, suvremenom pastoralnom služenju te radu na njegovanju hrvatskoga jezika.
Uz zaglavak, knjiga donosi i “Hvalospjev brata Franje bratu Suncu u Australiji” te bilješke i kazalo imena. (SA/MF)

BROJ I PROSJEČNA STAROST SVEĆENSTVA U ITALIJI
U Italiji ima 36.500 biskupijskih i 18.000 redovničkih svećenika. Više od polovice njih stariji su od 60 godina a samo ih je 16% mlađe od 40 godina. To proizlazi iz istraživanja što ih je izvršio sociolog Franco Garelli na temelju podataka koje mu je stavio na raspolaganje Zavod za uzdržavanje svećenstva, koji skrbi za 84% biskupijskih i 25% redovničkih svećenika. U pastoralne službe u biskupijama uključeno je 33.500 biskupijskih svećenika i 4.500 redovničkih svećenika. Sve je veći postotak starijih od 60 godina. Zato je biskupima sve teže pronalaziti svećenike za ispražnjene župe i za službe u crkvenim zavodima. Svećeničkih ređenja je nešto više, ali njih 450-500 svake godine ne mogu nadoknaditi 650-700 umrlih u istom razdoblju. Odnos između broja svećenika i broja vjernika laika u Italiji je ipak bolji nego u većini drugih europskih zemalja: na jednog svećenika dolazi 1.550 stanovnika. (ŽK)