Biskup Gorski predvodio misu zadušnicu i sprovodne obrede za preč. Ivana Buhina

Misu zadušnicu biskup Gorski predvodio je na prostoru “Gospina parka” pokraj župne crkve župe Uznesenja BDM u Stenjevcu u zajedništvu s domaćim župnikom preč. Vjekoslavom Meštrićem, župnikom rodne župe preminulog preč. Buhina – Župe sv. Margarete u Margečanu, preč. Alojzijem Pakracem te više svećenika i okupljenim župljanima župa u kojima je preč. Buhin služio kroz svoj svećenički život.

U homiliji biskup Gorski rekao je kako naši katolički sprovodi, oproštaji od dragih nam pokojnika nisu proslave njihova života, iako je potrebno ljudski i kršćanski spomenuti se svega dobroga što su tijekom života činili, nego su spomen Kristova uskrsnuća i učvršćenje vjere u život vječni. Crkva na sprovodnoj liturgiji zahvaljuje za Kristovu pobjedu nad smrću i grijehom, za dar života pokojnika te ga predaje Božjem milosrđu moleći za oproštenje njegovih grijeha. Zato naša liturgija nije izraz tuge nego nade i zahvale.
Biskup je istaknuo važnost molitve za naše pokojnike. One imaju neprocjenjivu vrijednost. One su u službi spasenja naših preminulih, tim više što preminuli više ne mogu ništa učiniti za sebe, već u potpunosti ovise o Božjem milosrđu i našim molitvama. “Jedna smo Kristova Crkva, mi koji još hodamo zemljom i oni koji su nas pretekli u vječnost. Zato mi ne tugujemo kao oni koji nemaju nade, nego smo duboko uvjereni da će nas Krist koji je uskrsnuo podići k sebi da zauvijek budemo s Gospodinom. To je utjeha naše vjere.”, istaknuo je biskup Gorski te dodao: “U toj vjeri opraštamo se od preminuloga svećenika Ivana Buhina. Kao župnik sa skoro trideset godina djelovanja u ovoj župi zasigurno je ostavio duboki trag u organizaciji pastorala. Međutim, mnogo je važniji onaj trag koji je ostavio u srcima vjernika kojima je kao Isusov poslanik naviještao Božju riječ i dijelio otajstva spasenja.

Bio je čovjek čvrstih načela i nije se dao pokolebati bez obzira na sve teškoće. Ponekad spreman i na radikalna rješenja, ali sve u nastojanju da na ispravan način usadi u srca povjerenih mu vjernika temelje vjere i morala i da vodi župnu zajednicu sukladno crkvenim propisima.

Nije se dao obeshrabriti pred teškoćama svećeničkog poziva i raznim preprekama koje je život pred njega postavljao. Baš naprotiv, pun energije vršio je pastoralnu službu i dugo godina nakon odlaska u mirovinu. Pokazao je da svećeništvo ne prestaje s mirovinom, ne prestaje nikada, i da kao svećenik može i mora Bogu služiti do smrti.”
Prije početka sprovodnih obreda od preč. Buhina zahvalnim su se riječima oprostili predstavnica župljana pjesmom “Do viđenja preč. Ivane Buhinu” čije je stihove napisala župljanka Mirjana Džaja, te župnik Meštrić, dok je životopis preč. Buhina pročitala studentica Patricija Gojani.
Župnik Meštrić je na kraju govora istaknuo: “Ovaj njegov odlazak u vječnost želimo doživjeti kao propovijed, onu posljednju koju nam izgovara. Toliko nam je riječi uputio. Neka se sada uzdignu u hvalospjev zahvalnosti Bogu za jedan ispunjen svećenički život, prožet Božjom prisutnošću i nošen Božjom milošću. Neka njegov odlazak s ovoga svijeta bude susret s milosrdnim Ocem koji ljubi i čeka svoju djecu, a nama poticaj da živimo kako je naš Župnik živio te se na kraju svojih dana nađemo u blaženom zajedništvu s njim u Domu Oca nebeskoga.”

Prije završnog blagoslova na stenjevečkom groblju, gdje je tijelo preminulog preč. Buhina položeno u župničku grobnicu, biskup Gorski pozvao je okupljene vjernike da zahvalnost Bogu za dar života i svećeničke službe preč. Buhina, nastave živjeti zauzetošću u izgrađivanju dobra župne zajednice. Bit će to ujedno i najbolje hvala preč. Buhinu za njegove žrtve i ljubav s kojima je naviještao Krista, njegovu ljubav i spasenje.

Preč. Ivan Buhin rođen je 12. listopada 1933. godine u mjestu i župi Margečan, od oca Jurja i majke Eve, rođ. Masten. Osnovnu školu je pohađao u Margečanu, a onda je ušao u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu i polazio Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika (klasičnu gimnaziju), gdje je maturirao 1952. Iste godine stupio je u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu i upisao se na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nakon godinu dana filozofsko-teološkog studija odslužio je vojni rok u Kumanovu u Makedoniji (1953.- 1955.).
U istoj godini zaređen je za đakona i za prezbitera. Za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper 29. lipnja 1959. godine. Kao mladomisnik imenovan je župnim vikarom u Župi Uznesenja BDM u Zajezdi, gdje je na službi od 1. srpnja 1960. do 3. rujna 1968. Iste godine u rujnu preuzeo je službu upravitelja Župe sv. Ane u Svetoj Jani i u toj je župi ostao do rujna 1973. godine.

Potom je došao u Župu Uznesenja BDM u Zagrebu – Stenjevec, gdje je vršio župničku službu do rujna 2002. Nakon toga je do 20. kolovoza 2003. vršio službu supsidijara u istoj župi. Dok je upravljao Župom Uznesenja BDM u Zagrebu – Stenjevec, od 27. prosinca 1977. do rujna 1978. bila mu je povjerena privremena uprava novoosnovane Župe sv. Josipa Radnika u Zagrebu – Gajnice.

Umirovljen je 1. rujna 2003., a nakon umirovljenja živio je u župi svoje posljednje službe rado pomažući nasljedniku, domaćem župniku. Kada mu se zdravstveno stanje počelo pogoršavati, početkom 2021. smješten je u Svećenički dom sv. Josipa u Zagrebu, gdje je i preminuo, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.