Krašić, (IKA) – Tradicionalno umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac predvodio je večernju misu na blagdan bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače, u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću. Uvodeći u misu, naglasio je kako se obilježava 57. obljetnica smrti bl. kardinala Alojzija Stepinca. „Kako godine prolaze ljubav prema njemu ne nestaje. Štoviše iz godine u godinu sve se više povećava, o čemu svjedoči današnji skup vjernika, njegovih štovatelja”.
Na početku homilije biskup Jezerinac podsjetio je kako se ove godine navršava 71 godina od sudskoga procesa na kojem je komunistička vlast dala uhititi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, te ga osuditi na 16 godina zatvora s prisilnim radom, te pet godina gubitka svih građanskih prava. „Bio je osuđen samo zbog jednog razloga: nije dopustio da se Crkva u Hrvata odijeli od pape”.
No, on je bio vjeran Crkvi, te je bio spreman dati i svoj život, što napisao u jednom pismu: „Mogu ja ostaviti kosti u Krašiću, nemam baš ništa protiv toga, ako je volja Božja, ali, ako misle ovakvim mjerama slomiti Katoličku Crkvu, onda su velike naivčine, jer Crkva se katolička ne oslanja ni na kardinala Stepinca, niti bilo kojeg čovjeka, nego na Isusa Krista koga zamjenjuje na zemlji Petar, Sveti Otac… Bijedni ovaj život rado dajem, kad bih mogao, dao bih i sto života, samo da živi Crkva Božja”.
U tom je kontekstu propovjednik podsjetio kako je tijekom povijesti Crkve bio velik broj svećenika i vjernika laika koji nisu pokleknuli pred prijetnjama vlasti. Biskup se prisjetio kako je pri jednom posjetu kardinalu Stepincu, dok je bio sjemeništarac, kardinal rekao: „Ja sam zagrebački nadbiskup. Ne mogu obavljati svoju dužnost.” Na trenutak je zastao, a onda rekao: „Neka je hvala dragom Bogu i na tome”. Dok je očekivao presudu, blaženik je rekao: „Kakva god osuda bila neka zna cijeli kulturni svijet da odbacujemo klevete. Ako ja budem osuđen, pred Bogom kažem da sam nevino osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu”. I ta se budućnost doista obistinila kada je Hrvatski sabor 14. veljače 1992. godine javno osudio politički sudski postupak i presudu nad nadbiskupom Stepincem.
Pitajući se „odakle blaženiku takav čvrsti stav da se mogao oduprijeti tadašnjoj nevjerničkoj bezbožničkoj vlasti”, biskup je odgovorio: „Taj je stav proizlazio iz duboke vjere u Boga. Bio je osvjedočen da je Isus Krist, rodivši se od Blažene Djevice Marije, pravi Sin Božji i pravi čovjek. Tu svoju vjeru u Isusa Krista javno je posvjedočio u propovijedi na Staru godinu 1935. rekavši: ‘Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjere u Tebe, Gospodine i u pobjedu Tvojih načela, ostaje nepokolebljiva, jer će sve proći, ali Ti ostaješ.'”
Vjerovati znači imati povjerenje u Boga, koji nam želi dobro. No, „vjera se može izgubiti našim zanemarivanjem molitve, nedolaskom na misu, a osobito grešnim životom. Vjera prosvjetljuje naš razum, srce i savjest. Naša se kršćanska savjest najbolje odgaja evanđeljem. ono je najbolji korektor što i kako postupiti u konkretnom slučaju. Zato je savjest poput svjetla u tami našega života. Ona jača našu vjeru. Bez vjere čovjek je duhovno slijep. On ne može doživjeti istinsku radost i sreću. Stoga možemo reći da nijedan narod, pa prema tome i naš hrvatski narod nema budućnosti bez oživljavanja vjere, bez povratka Bogu”.
Propovjednik je nadalje ukazao na činjenicu kako je blaženog kardinala Stepinca resila ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, prema Crkvi, narodu i Domovini. U stvari, postoji samo jedna ljubav, a to je ljubav prema Bogu koja se očituje kao ljubav prema Njemu, Crkvi, bližnjima, narodu i Domovini. Sve te ljubavi imaju izvor u Bogu, jer Bog je ljubav, posvijestio je biskup, te nastavio da „ako je bogoljublje i čovjekoljublje jedinstvena ljubav, a jest, onda se nužno u to uključuje i rodoljublje. Biti rodoljub znači htjeti dobro svome narodu, željeti mu napredak i dostojan nacionalni život. To rodoljublje isključuje mržnju. Ne može se voljeti vlastiti narod, a mrziti drugi”.
U duhu misnoga evanđelja o pšeničnom zrnu, biskup Jezerinac podsjetio je kako je u prigodi beatifikacije sveti papa Ivan Pavao II. rekao za Stepinca da je on poput pšeničnog zrna pao na ovu hrvatsku zemlju i donio obilati plod. „Mi smo toga svjedoci. Njegovi plodovi su preveliki da ih ne bismo primijetili”.
Kad govorimo o blaženom kardinalu, pitajući se odakle mu je ta snaga i veličina, onda moramo spomenuti njegovu veliku ljubav prema Majci Božjoj. On je posebno štovao Majku Božju. U širenju pobožnosti prema njoj bio je uporan, jer je u njoj vidio najsigurniji put prema Isusu Kristu. Neka i u ovom našem vremenu, u kojem se čovjeku nude razni i pogubni putovi sreće i budućnosti, bl. Alojzije Stepinac usmjerava nas i sav narod na Majku Isusa Krista i majku naše povijesti, rekao je propovjednik. Istaknuo je pobožnost koju prema Nebeskoj Majci gaji hrvatski narod: „Toliko je humaka u našoj Domovini na kojima su podignute razne zavjetne kapele; toliko je zidova u našim kućama i stanovima na kojima uz križ stoji i lik Majke Božje; toliko je lančića i krunica na vratu, i narukvica na rukama naše mladeži”.