Banja Luka, (IKA) – Banjolučki biskup Franjo Komarica održao je 13. kolovoza u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci konferenciju za tisak uz desetu obljetnicu nasilnog protjerivanja preostalih katolika s područja banjolučke regije i Republike Srpske. Sudjelovali brojni novinari iz raznih novinskih kuća s područja oba entiteta u BiH i susjedne Hrvatske i Crne Gore koji su nakon izlaganja biskupa Komarice postavljali brojna pitanja vezana uz problem izbjeglica i prognanika.
Na početku tiskovne konferencije biskup Komarica podsjetio je kako je 14. kolovoza 1995. u Banjoj Luci potpisan međunarodni “dogovor o nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja Republike Srpske”. Dogovor su potpisali u ime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a u ime predsjednika Međunarodnog Crvenog križa Cornelia Samaruge njegova zastupnica Lucie Stenthal. Na temelju tog “dogovora” započelo je već istoga dana definitivno iseljavanje najvećeg broja preostalog nesrpskog stanovništva s područja šire Banjolučke regije, odnosno RS.
Koliko je poznato, nitko od službenih predstavnika tih ljudi, osuđenih na prisilno napuštanje svoga rodnog mjesta na području banjolučke i susjednih općina, nije sudjelovao u izradi tog “dogovora” niti je pristao na iseljavanje tamošnjeg domicilnog stanovništva, istaknuo je biskup Komarica. Podsjetio je kako je Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci istoga dana uputio dopis katoličkim vjernicima u kojem se, između ostaloga, ističe kako deportaciju vjernika katolika-Hrvata i ostalih ne organizira Katolička crkva, da su za sve odgovorni oni koji to organiziraju te je izraženo uvjerenje da svećenici moraju ostati na tim prostorima.

Taj “Dogovor” predstavnika RS i međunarodne organizacije Crvenoga križa bio je nažalost, posljednji smrtonosni udarac katoličkoj populaciji na području šire banjolučke regije, odnosno na području novnonastale RS, istaknuo je biskup Komarica. “Unatoč svim našim mnogobrojnim apelima i molbama, domaći moćnici, uz znanje, odobrenje pa i pomoć službenih predstavnika međunarodne zajednice, doista su radikalno iskorijenili nazočnost Katoličke crkve s područja entiteta RS”, upozorio je biskup. Unatoč tome što spomenuti “Dogovor” predviđa što skoriji povratak prognanih i izbjeglih u njihove domove kao i obećanjima najviših političkih predstavnika RS, ni danas, devet i pol godina nakon rata, to se nije dogodilo, zbog, kako je rekao biskup Komarica, “trajne političke opstrukcije aktualne političke vlasti, zbog toleriranja takvog nehumanog ponašanja domaćih političara od strane međunarodnih predstavnika u BiH zbog višegodišnjeg nepostojanja pravne regulative, kao i pomanjkanja prijeko potrebne ekonomske pomoći za obnovu domova i omogućavanje ostanka i života dostojna čovjeka svima koji su se željeli vratiti”.

“S dubokim žaljenjem i razočaranjem svaki istinoljubiv, pravdoljubiv i čovjekoljubiv naš sugrađanin mora primiti na znanje bolnu i dalekosežnu činjenicu da su do sada Daytonskim sporazumom zapravo legalizirani ciljevi agresije i etničkog čišćenja. Većini prognanih i izbjeglih građana BiH, poglavito onima s područja entiteta RS rješenja i zaključci Daytonskog sporazuma su de facto onemogućili ostvarivanje njihova prava na rodno mjesto i na njihovu domovinu, a što je jedno od važećih civilizacijskih tekovina, jedno od osnovnih ljudskih prava. A valjanost i vrijednost ljudskih prava utemeljeni su u dostojanstvu svake ljudske osobe i imaju univerzalni karakter”, rekao je biskup Komarica, istaknuvši da se svakom čovjeku mora omogućiti posjedovanje tih prava.
“Poznato je da je pravo na rodni kraj i na domovinu, prema međunarodnom pravu jedno od elementarnih i nedodirljivih ljudskih prava, o čemu ni jedan drugi čovjek, pa ni političar, ne može samovoljno odlučivati. A kod nas se upravo to dogodilo i događa u stotinama tisuća slučajeva obespravljenih prognanika i izbjeglica! Kao što je čovjekov život nedodirljiv tako je i mjesto njegova početka tj. rodno mjesto nedodirljivo. Protjerivanje čovjeka iz njegova rodnog mjesta je čin protiv čovjekova života. To je zapravo ubijanje čovjeka, njegova dostojanstva i njegova identiteta”, rekao je biskup Komarica.

Podsjetio je na stotine apela, molbi, intervencija i upozorenja u pismenom i usmenom obliku koje je tih poratnih godina upućivao međunarodnim i domaćim političkim dužnosnicima u ime prognanih, izbjeglih i raseljenih katolika i nekatolika iz BiH i susjednih zemalja, no usprkos svemu tome poželjni i potrebiti povratak katolika u BiH, napose na područje Banjolučke biskupije u široj banjolučkoj regiji, kao i cijeloj RS, nije se dogodio. Kao ilustraciju naveo je sljedeće podatke: od oko 850.000 katolika u cijeloj BiH prije rata, sada ih na tim prostorima živi oko 456.000; od oko 220.000 katolika na području RS prije rata, sada ih je ostalo samo oko 13.000; od 73.000 katolika Banjolučke biskupije na području RS prije rata, sada ih je samo oko 6500.
Cinizam je međunarodne zajednice kada govori o ljudskim pravima i pravima naroda, a ravnodušno gleda kako se ta prava u ovoj zemlji, gdje ona ima odlučujuću riječ, konstantno gaze, pa čak i ona sama u tom gaženju na svoj način sudjeluje. Cinično danas zvuči pitanje pojedinih međunarodnih predstavnika: žele li se prognanici vratiti, ili njihova, kao i nekih domaćih političara tvrdnja: oni, poglavito Hrvati odnosno katolici, se niti ne žele vratiti. Imamo popis iz prvih poratnih godina od oko 15.000 prognanika i izbjeglica samo s područja banjolučke regije koji su se svakako željeli vratiti u svoj zavičaj”, istaknuo je biskup Komarica. Pozvao je političare u BiH da se izjasne koliko su puta bili među prognanim Banjolučanima ili među prognanicima iz drugih gradova i sela RS i BiH, bilo da su u susjednim, europskim ili prekooceanskim zemljama te je postavio pitanje jesu li im se ispričali za nanesenu nepravdu i pitali ih hoće li definitivno prezreti svoj rodni kraj.
Na temelju evidentnih podataka s terena može se s pravom ustvrditi da su aktualni političari iz RS, ali iz cijele BiH, kao i iz susjedne Hrvatske te odgovorni predstavnici međunarodne zajednice pogazili u ovih devet i pol poratnih godina skoro sve potpisane “dogovore”, “mirovne sporazume”, kao i mirovne konvencije o pravu prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, ne omogućujući stotinama tisuća tih jadnih, obespravljenih ljudi, ne samo katolicima, nego i mnogim nekatolicima iz RS-a, iz FBiH i iz susjednih zemalja ponovno posjedovanje jednog od temeljnih, neupitnih ljudskih prava, prava na rodni kraj i prava na svoju domovinu, rekao je biskup Komarica.

Ako naša domovina Bosna i Hercegovina, u kontekstu aktualnog proširenja Europske unije, ovakva kakva je sada, ne može ući u EU, i ako Međunarodna zajednica, konkretno EU i UN, ne želi da BiH ostane izvor nestabilnosti i da predstavlja prijetnju miru na ovim prostorima, nego da se razvija kao civilizirana, demokratska, pluralistička, tj. multietnička, multikulturalna i multireligijska država, s ostvarenim visokim standardima osnovnih ljudskih prava i sloboda, osobnih i kolektivnih, onda službeni predstavnici i BiH i međunarodne zajednice moraju konačno prijeći s riječi na djela. Moraju doista, i to što prije, sve poduzeti da BiH odlučnije krene tim putem. A to znači da se među prvim koracima mora omogućiti povratak i život dostojan čovjeka svim prognanicima i izbjeglicama, a onima koji su u svome rodnom mjestu i svojoj domovini, da tu i ostanu, ne kao nečije bijelo roblje, nego kao slobodni ljudi, spremni i voljni da izgrađuju svoj rodni kraj i domovinu u duhovnom i materijalnom pogledu, poručio je biskup Komarica.